Fantomi fašizma danas

U Vijencu od 16. travnja objavljen je, na njegovo traženje, govor Zorana Pusića na Osnivačkoj skupštini novoosnovane Antifašističke lige (AFL). Svoje traženje da se govor objavi Zoran Pusić objasnio je željom da čitatelji Vijenca prosude radi li se tu (u osnivanju Lige) o zakulisnim neokomunističkim namjerama, jer je držao da mu je to u prije objavljenu članku imputirao Ivo Banac.

Fašist i antikomunist Ante Pavelić

Držim da je nada gospodina Pusića bila utemeljena: nije tu riječ o neokomunističkim, nego o arhikomunističkim namjerama. Gospodin Pusić nije izgovorio ništa što komuniste nije učila Kominterna još prije Španjolskoga građanskoga rata.

Po redu.

1. Politička orijentacija Antifašističke lige

„Antifašistička liga (AFL) zamišljena je kao asocijacija nevladinih organizacija“, kaže g. Pusić. Vjerujem mu, jer to su upravo one organizacije koje su prije nekoliko mjeseci jedinstveno poduprle drugi izbor g. Ive Josipovića za predsjednika Republike Hrvatske. AFL je, dakle, politička organizacija, što nije grijeh, ali nije dobro da sebi daje lažnu krinku civilne udruge. Da se sutra osnuje udruga „Ustaški zdrug za prava homoseksualaca“, ne bi mu pri očitavanju njegova profila pomoglo to da se proglasio civilnom udrugom. A koja je politička orijentacija političke organizacije AFL? To je politička orijentacije g. Ive Josipovića. A koja je politička orijentacija g. Josipovića? Ljevija od političke orijentacije Socijalističke demokratske partije (SDP), koja za g. Josipovića nije bila dovoljno radikalna da se u nju ponovno vrati kad je izgubio predsjedničke izbore. No ni biti lijevi nije grijeh, ali ne bi se smjelo lagati o pravim namjerama.

Komunist i antifašist Josip Broz Tito

2. Što fašizam čini
aktualnim danas

G. Pusić kaže: „To je društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovno nameće kao legitimna, dapače demokratska opcija.“ On time cilja na današnju Hrvatsku i odmah recitira njezine grijehe koje je osobno i sa svojim bližnjima naprosto izmislio: (a) prijetnje fizičkim nasiljem neistomišljenicima – sumnjam da misli na ozljeđivanje katoličke aktivistice gđe Ružice Ćavar na Cvjetnom trgu od strane svojega svjetonazorskog partnera; osim krvoločnih prijetnji i jadnih konkretnih pokušaja udruge Okupirajmo Hrvatsku, drugih fizičkih prijetnji neistomišljenicima ne znam. Tu je odmah i (b) „relativiziranje ustaških zločina“. Nije jasno s kojim iskustvom i spoznajama g. Pusić postavlja tu dijagnozu, ali možda bi pomoglo da procijeni je li sporno koliko je ljudi ubijeno u ustaškom logoru Jasenovcu. Ima dovoljno godina da je bio zreo kad smo u školi učili da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba, a bio je vrlo zreo kad je pokojni g. Franjo Tuđman osuđen jer je jasenovačke žrtve procijenio na 80.000; njegov AFL-partner g. Slavko Goldstein došao je na 80.000–100.000. Je li relativizacija ustaških zločina ako ga upitam za njegovu procjenu toga broja pa, ako je mnogo manja od 700.000, da objasni (kao i g. Goldstein) zašto se u vrijeme Tuđmanove osude nije bunio, govorio istinu koju danas zna i branio partizanskoga generala. Smatra li da je u redu, i zašto bi tako bilo, da je nedavno zabranjeno osnivanje udruge za istraživanje trostrukog logora Jasenovac? Kako gleda na zabranu stvaranja jedne nevladine udruge? Kako gleda na zabranu njezina osnivanja? Što misli o dokazima da je Jasenovac bio logor još mnogo godina nakon završetka rata? Kako je došlo do toga da je u Jasenovcu u tri kopanja iskopano tek nekoliko stotina kostura? A misli li da treba istražiti svjedočenja da su s kosturima nađene domobranske i ustaške odore?

Nepokolebljivi borac za ljudska prava – dakle prava svih ljudi, je li reagirao na laž o 700.000 žrtava Jasenovca i tražio da se nađe istina i da se ispričaju oni koji su lagali? Je li reagirao na dokazane krivotvorine o jasenovačkim žrtvama Instituta za istraživanje Jasenovca u New Yorku? Jer velika je, a krivotvorena sramota koju ti ljudi nanose njegovim sugrađanima, doduše uglavnom Hrvatima.

G. Pusić potom (c) uvježbano miješa rasne zakone koje je donio ustaški režim i lažnu optužbu njegovu i njegovih bližnjih da je današnja Hrvatska bila umiješana u rat u Bosni i Hercegovini. Nitko nikad nije naveo dokaze za to, a ti isti koji to govore ne navode hrvatsku umiješanost u spas stotina tisuća bosanskohercegovačkih izbjeglica, besplatno liječenje tisuća ranjenika i (sporazumom legaliziran) četverostruki vojni spas BiH u tom ratu. Naravno (d) tu je i (hrvatsko) izbacivanje iz stanova, etničko čišćenje i neprocesuiranje ratnih zločina; ne znam, njegov časni gost na osnivanju AFL bio je i profesor prava (kaznenoga!) g. Josipović, pa da možda njega pita je li i on za to odgovoran – jer se sve to dogodilo, ako se dogodilo, dok je prof. Josipović bio na čelu hrvatskoga kaznenoga prava? Na primjer... A, isto na primjer, je li njegova ljudskopravna opsesija ikad tražila istrage i kažnjavanje zločinaca koji su u tom istom ratu ubili ili iz njihovih domova izbacili barem 100 puta više Hrvata nego što on pripisuje Hrvatima da su učinili Srbima? Jesu li njemu svi ljudi i svi zločini jednaki? Jer kakvi su njemu, bit će i AFL-u, on mu je predsjednik.

3. Što je obrana ljudskih prava?

G. Pusić patetično kroji izjavu da je „obrana temeljnih ljudskih prava zapravo antifašizam“, za što mislim da je krupno pogriješio! Prvo, obrana temeljnih ljudskih prava Kristovo je učenje, a koliko ja znam, Krist nije bio antifašist. Preko svojih katolika, Krist, ne-antifašist, nadalje je provukao ideju, jako prigrljenu u mnogim dijelovima društva koja sebe otvoreno nazivaju kršćanskima, da je „obrana temeljnih ljudskih prava“ zapravo Božja zapovijed (tim je ljudima Krist bio Božji sin, i svojim je sljedbenicima navodno prenosio Očeve poruke), pa je postala – ljudska obveza. Otkud je to odjednom esencija antifašizma? A i taj antifašizam, ježim se od pomisli njegove obrane ljudskih prava: više od 100 milijuna mrtvih u svijetu, oko 200.000 Hrvata pobijenih nakon završetka rata, zabrana mišljenja, govora, vjere, svega. To je jedino iskustvo koje svijet ima s antifašizmom. Ako g. Pusić misli da ima i ono s obranom „temeljnih ljudskih prava“, neka lijepo navede primjere. No neka pazi da ne bi g. Josifa Visarionoviča Staljina proglasio antifašistom, neće valjda? A ako ne proglasi njega, ne može ni druga Tita; a ako ne proglasi druga Tita, ne može ni Veljka Neškovćina; a ako ne može Veljka Neškovćina, e, brate, ne može ni sebe.

4. U programskom govoru
ne bi trebalo nikoga vrijeđati

G. Pusić tvrdi da je „danas u Hrvatskoj i Europi prirodno govoriti o antifašizmu... jer postoje radikalne desne stranke koje imaju ideje, a pomalo i postupke koji su karakteristični za fašizam i nacizam“. To je niska i kažnjiva objeda za koju bi g. Pusić trebao zakonski odgovarati da ga itko shvaća ozbiljno. On je najprije fašizmu nabrojio njegove strašne grijehe, a onda kaže da se to zbiva i u Hrvatskoj. Budući da se radi o strašnoj uvredi Hrvatske i svih njezinih građana, uključivši i mene, tražim da izričito nabroji dokumente, dokaze, ljude i djela koja su u današnjoj Hrvatskoj fašistička i to prema njegovim vlastitim kriterijima fašizma koje je nabrojio u svojemu govoru. Napominjem da bih molio da ne spominje prvu splitsku paradu istospolnih ljubavnika, za što ima mnogo razloga, a glavni je da su njegovi antifašistički uzori, jednako kao i fašističke zvijeri – te i takve ljude sustavno ubijali.

Vratimo se uvredi g. Pusića. Taj stari komunistički trik – da se fašizam definira kao najveći ljudski zločin, sam se proglasi antifašistom, a zatim se samovoljno ljudi proglašavaju fašistima i onda ubijaju bez suđenja – ne smije se rabiti u osviještenom i demokratskom društvu. Osobno to zabranjujem g. Pusiću i AFL-u. U Hrvatskoj nema fašista sve dok sud zbog toga ne osudi neke ljude i identificira dokumente! Ni Pusić ni AFL nisu ni istražitelji ni suci i nemaju pravo ljude vrijeđati, a nekmoli suditi. Oni smiju biti paranoidni na fašizam i ljude prijavljivati policiji, ali više od toga ne smiju raditi! Ponavljam da ne smiju, ni oni ni itko drugi, vrijeđati ljude takvim objedama, kao što ih ne smiju vrijeđati ni ikakvim drugim objedama.

5. Antifašistički filozofi
Umberto Eco i Ivo Josipović

G. Pusić toliko je opsjednut antifašizmom da potpuno zaboravlja da je Europska Unija jednako osudila fašizam, nacizam i komunizam – sve apsolutističke sustave. Pa citira ljude koji su sebe proglasili antifašistima, a bili su komunisti; i ne citira ljude drugih svjetonazora koji su kritizirali komunizam. Zašto on, na promjer, citira Umberta Eca, a ne citira Solženjicina... Kako citira, kamo smjera i kakvu logičku, političku i ljudsku pogrešku pravi, trebao bi za antikomunizam (koji je jednak antifašizmu) – citirati Antu Pavelića. Pavelić je bio fašistički saveznik i osvjedočeni antikomunist, što se prema EUnimalo ne razlikuje od Tita, koji je bio komunist, a osvjedočeni antifašist. I obojica su zbog toga ubijala ljude i to ne zbog svojih uvjerenja, nego zbog osvajanja vlasti, osvete i drugih zaraznih bolesti.

A ako g. Pusić hoće reći da u Hrvatskoj ima fašizma, a da nema komunizma, kako objašnjava proslave u Srbu, Kumrovcu i drugim mjestima, na koja ljudi dolaze s kapama s crvenom zvijezdom, i topogledne nazočnosti i govore g. Ive Josipovića, uglednog gosta na osnivanju AFL-a.

Zapravo, zapravo... čini mi se da je g. Pusić doista nepristran borac za ljudska prava, pristojan (njegov izraz) demokrat i pošten (moj izraz) čovjek, on bi bio osnovao AAL – Antiapsolutističku ligu! I odmah tražio promjenu imena zagrebačkoga trga na kojemu se nalazi kazalište, i na odgovornost pozvao g. Josipovića zbog predsjedniče nakane da cijela Hrvatska bude crvena. Naravno, onda bi se borio i protiv ustaša – ako bih ih mogao objektivno identificirati.

6. Povijest između 1930. i 1945.

G. Pusić gorko žali što se u hrvatskim školama malo uči hrvatska povijest između 1930. i 1945. Žalim i ja, čak i više; htio bih da se više uči i ona od 1918. i 1973! Pa da se uči koliko je Hrvata pobijeno u miru u kraljevskoj Jugoslaviji; da se uči kako su i zašto nastale ustaše, a da se svakako opiše stradanje i ubojstvo Stjepana Radića i drugova; srpski ustanci protiv hrvatske države 1939. (Banovina), 1941. (NDH), 1944. (NR Hrvatska), 1971. (Hrvatsko proljeće) i 1991. (samostalna i suverena Hrvatska izglasana po zakonu i na referendumu). Pristaje li g. Pusić da se uči što se točno dogodilo u Srbu? Pristaje li na neutralnu, znanstvenu i međunarodnu ekspertizu svih žrtava u Jasenovcu? Pristaje li na popise žrtava Bleiburga i Križnoga puta, nestale u Titovoj Jugoslaviji, imena ubijenih i ubojica Hrvata u inozemstvu za vrijeme Titova režima? Pristaje li da se uči kako je eksplodirala eksplozivna naprava u Židovskoj općini nakon što je Franjo Tuđman došao na vlast? Na koncu, pristaje li, a ja mu to nudim, da u javnost on i ja (ja sam sasvim nesignifikantan, ali nemam koga drugoga ponuditi) iznesemo činjenice o nekoliko generacija naših obitelji i što smo nas dvojica radili 1990–1998?

Pristaje li da obznanimo kako smo glasovali na referendumu o samostalnosti? Pristaje li da kažemo istinu, znanstvenu istinu i ništa drugo, tako nam Bog pomogao, o svemu što nas tišti? Pristaje li da budemo ljudi, iskreni, objektivni, tolerantni i milostivi? Kako nas je Krist učio, a tko je naučio, a tko nije, nije bitno, naći ćemo šaptače – i priznati da ih konzultiramo.