Vijenac 552

Kazalište

Rudyard Kipling, Knjiga o džungli, red. Dražen Ferenčina, Kazalište lutaka Zadar

Džungla škola života

Andrija Tunjić

Kada je engleski nobelovac Rudyard Kipling pisao Knjigu o džungli kao prozno djelo, vjerojatno nije ni mislio da je napisao svevremeno djelo koje će itekako suvremeno i moderno odražavati i duh našega doba, ljudi čiji se životi bore za preživljavanje gotovo jednako kao što se u Džungli bori dječak Mowgli. Osim Kiplinga, za to je umnogome zaslužan autor dramatizacije Gerold Theobalt, kao i brojni redatelji i glumci koji su Knjigu o džungli približili publici. Zasluge pripadaju i najnovijoj izvedbi Knjige o džungli Kazališta lutaka Zadar, premijerno izvedenoj 27. travnja u režiji Dražena Ferenčine.

I ovaj put potvrdilo se, iako je Kipling opisao neobičnu sudbinu dječaka i njegov susret sa životinjama i životom u džungli, da je knjiga napisana za svu djecu. I da nije samo dječja ni porukom ni iskustvima glavnog junaka, nego anticipira sve s čime se djeca, poslije ljudi, susreću u životu. Zakoni džungle, potvrđuje se, svevremeni su zakoni čovjeka, ali i kao zakoni istine i pravde i onda kada te pravde nema, kada je samo priželjkujemo. Ili kada je tek prisutna u našoj podsvijesti jer je baština civilizacije koja sve više odbacuje baštinu, osobito moral i identitet, kako to beskrupulozno čine suvremeni zagovornici globalističkoga konzumerizma.

 


Sjajna scenografija Mojmira Mihatova / Snimila Iva Perinčić

 

Nasuprot suvremenom konzumerističkom i globalističkom „moralu“ svoj dječji moral nudi nam dječak Mowgli, kojega je othranila divljina, a odgojili vukovi. Ali ne vukovi s Wall Streeta, nego oni kojima je priroda darovala ćud manje vučju od ljudske, koji su odgovorni prema potomcima – koji se brinu o tome što će im ostaviti u nasljeđe. Nažalost, ni zakoni džungle nisu drukčiji od zakona asfalta i zakona jačega, pa Mowgli mora iskusiti i lošu stranu života, i ono na što ga njegovi „roditelji“ vukovi nisu pripremili. Zato će u džungli naučiti život.

U borbi za život i preživljavanje neke od životinja, kao i ljudi, nudit će neprijateljstvo i ljubav, dok će pak neke druge „stradati“ jer žele živjeti normalno. Zbog toga će se osim vukova, Mowglijeve „rodbine“, među životinjama naći: mudra pantera Bagheera, dobrodušni medvjed Baloo, udav Kaa, opasni tigar Shere Khan, strahu i poslušnosti predan „narod“ majmuna...

Sve one, kako piše Ana Prolić u kazališnoj knjižici, „u duhu basne vjerno prate, oponašaju ljudske osobine i ponašanje“, dok su „odnosi u džungli po svemu nalik onima u svijetu ljudi u koji se, nakon svih avantura, Mowgli vraća. Za opstanak u oba svijeta neminovno je imati otvorene oči i uši, dobre i vjerne prijatelje te pravične i nepopustljive učitelje.“

Kako govori i o djeci i o odraslima, Knjiga o džungli može se iščitati i „kao sociološka ili psihološka alegorija“, ali i kao svevremena metafora o sličnostima ljudi i životinja; koja govori „o susretu ljudskog i životinjskog svijeta sa suvremenim temama, motivima i odnosima kojima otkriva i zagovara plemenite i uzvišene odluke ljudskog postojanja“, zaključuje Ana Prolić.

O karakternim sličnostima životinja i ljudi Kipling je napisao svevremeno djelo, na temelju kojega je Theobalt dramatizirao poučan komad, koji je redatelj Ferenčina pretočio u predstavu, u kazališni jezik dramskih odnosa i suvremenih scenskih znakova (frižider u džungli, CD, budilica…), koji tvore više nego uspjelu predstavu s izvrsnim glumačkim scenama, ali ne uvijek i s izvrsnom glumačkim rezultatom.

Uzrok sveukupnoj nepotpunoj izvrsnosti nalazi se ponajprije u dramatizaciji, koja je mogla biti sažetija, ali mjestimice i u neuravnoteženosti unutarnje dinamike dramskih silnica i ritmu glumačkih odnosa te preciznih glumačkih karakterizacija, kakve su primjerice nudile scene s lešinarom Chilom, grupne scene sa zaigranim majmunčićima i vučićima i općenito scene u kojima je bilo predane zaigranosti svih glumaca.

Unatoč spomenutim sitnim zamjerkama uloženi se trud itekako isplatio, kazalište je produciralo uspješnu repertoarnu predstavu, publika predstavu u kojoj će moći uživati, a glumci mogućnost da budu još kreativniji. No uz dužno poštovanje sveukupnom trudu autorske ekipe, njihovoj kreativnosti, koja sveukupno nije mala – riječ je o predstavi izvrsnog vizualnog dometa za što je zaslužan Mojmir Mihatov, autor scenografije, lutaka, maski i kostima. Da predstavu kojim slučajem čini, a ne čini je, samo to što je stvorio Mihatov, bio bi to dovoljan razlog za divljenje. Njegovo se umjetničko djelo slilo u jedinstven vizualan dojam kakav se na našim pozornicama rijetko viđa.

Talent kojim je scenu pretvorio u veličanstvenu džunglu, maskama upisao karaktere, a lutkama udahnuo životnost i obukao ih u kostime doista graniči s fantastičnim. Kada su lutke bile animirane u skladu s karakterima kako ih je kreirao Mihatov, kada su potpomognute glasom i animacijom glumaca živjele svoje živote, činilo se kao da se nalazimo u nekom fantastičnom prostoru koji nije kazalište nego autentična džungla. Učinak je bio tako snažan i dominantan da je na trenutke odvraćao pozornost od svega što nije slijedilo Mihatovljevo autorstvo.

Uz već izrečene pohvale i pokoji sitni prigovor dojmu predstave veliki obol dali su svjetlo Ive Nižića i Frane Papića, inspirativna glazba Igora Karlića, kao i dobro osmišljen scenski pokret i koreografija Alena Čelića.

Vijenac 552

552 - 30. travnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak