Bizarna kakofonija

Dvadeset i četiri godine nakon skladateljeve smrti te četrdeset i tri godine nakon nastanka praizvedena je fantastična opera u četiri slike  Madame Buffault Borisa Papandopula (1906–1991). Njome je, 18. travnja, počeo 28. Muzički biennale Zagreb koji se odigrava pod geslom podulje latinske složenice honorificabilitudinitas. Njezino će značenje procijeniti svaki posjetitelj Biennala za sebe, a neke od njezinih konotacija, izraženih sintagmama u akrostihu, odnose se na Papandopulovu operu. Ili su možda upravo iz nje uvrštene u značenja honorificabilitudinitasa. To su: Odvajanje od stvarnog svijeta, Imaginacija kao temelj fikcije, Iracionalno kao temelj racionalnog, Igra, Neraskidiva nit između sna i jave, Apsorbiranje prostora i vremena.

Kako to kod Borisa Papandopula, toga – po lakoći pisanja – hrvatskoga Mozarta već biva, partitura opere Madame Buffault (nastale 1972, na 238 stranica velikog formata) nakon određenog je vremena zaboravljena, a zatim se zagubila. Naime, libretist, skladateljev prijatelj, njemački slikar, scenograf i kostimograf Paul Struck (1928), nakanio je ponuditi je nekoj od velikih njemačkih opernih kuća, ali do izvedbe nikada nije došlo. Kako je on danas nažalost teško bolestan, nije mogao objasniti put toga djela od 1972, kada ga je odnio iz Hrvatske, do 2009, kada ga je u Frankfurtu pronašao muzikolog Davor Merkaš i vratio kući. Strastveni i posvećeni tragač za brojnim autografima hrvatskih skladatelja – na mjestima u Hrvatskoj i u inozemstvu, gdje im nikako nije mjesto – Davor Merkaš često se, osim muzikološkim, služi detektivskim metodama u nalaženju brojnih Papandopulovih, ali i skladbi ostalih skladatelja.

Studentski ansambl i solisti praizvedbe Papandopulove opere u HNK u Zagrebu / Snimio Mirko Cvjetko

Kao slikar obuzet nadrealističkim temama, Paul Struck zamislio je isto takav, pomalo luckast libreto na njemačkom jeziku, s apokaliptičnim vizijama, bez komplicirana dramaturškog razvoja ili zapleta. Muzej madame Buffault (jasna je satirična referencija na madame Tussaud), zamišljen kao metafora života sa živim osobama kao izložbenim primjercima, mjesto je za ironično prikazivanje pohlepe, samoljublja i inih ljudskih slabosti, ali i mana vezanih uz umjetnost, snobizam te šire psihosocijalne mehanizme društva. U operi trajanja oko 55 minuta ima i humora, što je sve bilo poticajno za skladatelja da stvori svoju, po glazbenom izrazu, najradikalniju operu.

Golem je raspon od Papandopulova opernoga prvijenca Sunčanice iz 1935. do Madame Buffault. Nacionalni stil i motivi iz narodne glazbe bili su mu ideja vodilja u Sunčanici, koju crta orkestralnim lirizmom, toplinom i poetičnošću, s nekoliko lijepih arija i zborova. Prokomponirani tijek i provodni motivi već su tada odavali vještinu i suvremena shvaćanja mladoga skladatelja. U Madame Buffault primjenjuje dodekafonsku tehniku jer je i to mogao i jer to odgovara Struckovu libretu, unatoč tome što je Papandopulo često izražavao sumnjičavost prema suvremenoj glazbi i avangardi. Svašta ima u njegovoj partituri, mnoštvo detalja, parodije i persiflaže. Ima i tonalitetnih dijelova, ali i kakofoničnih trenutaka. Nema klasičnih arija, ali poneki likovi imaju svoje pjevačke prizore. Ponegdje ubacuje parodirane teme Marseljeze, Beethovenove Pete simfonije i baletne glazbe, stvara kratke, ali dinamične orkestralne ulomke i intermezza poput duhovita noćnog lova na miša u muzeju.

No ipak se ne može zanemariti Struckov nadrealizam i Papandopulova avangardnost u 1970-ima, potpuno izvan i nakon vremena aktualnosti tih stilova. Zato je, osim bizarnosti, artificijelnost nezaobilazna karakteristika toga djela nabacanih sastavnica, čija bi poruka trebala biti, da se još jednom vratim na honorificabilitudinitas: Razum kao jedini oslonac.

Doista veliki projekt i pothvat ostvarili su studenti Zagrebačkoga sveučilišta, njih više od dvije stotine s Muzičke akademije, Akademije dramskih umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta – od opernih solista do dizajnera programske knjižice, od glazbenika u orkestru do miksera za videoprizore na pozornici. Prvi put od 2009, otkada se priređuju takvi operni projekti, došli su na pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i u njegove radionice kao mjesto svojega budućeg rada i stvaranja. Kompleksnost Papandopulove opere izbrusila je glazbeničke sposobnosti orkestraša, s važnim, ritmički istaknutim dionicama udaraljki, pod predanim, preciznim i pouzdanim vodstvom dirigenta Mladena Tarbuka. Zbor veličine pravoga opernog, sa šezdesetak članova te melodijski, ritmički i pjevački nimalo lakim dionicama, uvježbala je Jasenka Ostojić.

Scenski dio, sa scenografijom Zlatka Kauzlarića Atača,  kostimografijom pod mentorstvom Barbare Bourek i koreografijom Petre Hrašćanec, pružio je mnogo maštovitosti u dinamičnoj igri, živopisnoj sceni i individualiziranim kostimima. Redateljica Dora Ruždjak Podolski nastojala je što bolje organizirati tu pomalo i scensku kakofoniju, bez prave dramaturške okosnice, kao niz slika i epizoda na vizuelnoj razini.

Solisti i tumači manjih uloga, koji će prave pjevačke odlike moći iskazati ipak u nekim drugim operama, dali su sve od sebe: mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković u naslovnoj ulozi, sopranistica Anabela Barić u pretežno govornoj ulozi muzejskog kustosa Rideaua, bariton David Šeb kao kazališni ravnatelj Pauguignol, bariton Florian Tavić kao pjesnik Funestier, tenor Stefano Surian kao revolucionar Claude i tenor Giorgio Surian kao financijaš Gericault. Svima će u neizbrisivu sjećanju ostati veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo čije su djelo s ponosom praizveli.