Besmrtna čarolija soneta

Nakladnička kuća Biakova objavila je vrijednu knjigu, lijepo opremljenu i grafički efektnu. To su Izabrani soneti Florbele Espanca, portugalske pjesnikinje rođene 1894, koja opusom obuhvaća nekoliko književno-stilskih razdoblja, od poetike petrarkizma, vječnoga romantizma do modernističkih tendencija.

Florbela Espan­ca poetesa je po vokaciji. Njezina kreativna imaginacija uznosi poetiku osjetilnog, poetiku dodira do egzaltacije riječi, žestoke, misteriozne, neizmjerne, kozmičke, nepokorne i čiste. Njezin zanos ljubavlju i životom nenadmašan je. Ona „kao da sama ne stane u samu sebe“, kako je napisao pjesnik Jorge de Sena.

Izd. Biakova, Zagreb, 2014.

Od pedeset soneta, koliko sadrži knjiga vrsnih prepjeva, pročitavši ih odabrala sam trideset i pet koji su čudesnom ljepotom, mahnitom i strastvenom kontemplacijom, otkrili sve metamorfoze pjesničkoga ja, kreativnu opstojnost koja diše poezijom. Sve to zahvaljujući istančanom i meritornom prepjevu prevoditeljice i pjesnikinje Meri Grubić Videc: „ I blažena pjesma što je grijat znala / Življenja tvojega slatke, bijele zore… / Neka je blaženo Mjesečevo more, / i Svjetlost na Zemlji što te obasjala.“ (Na koljenima)

Petrarkistički intonirani stihovi metafore su svjetlosti, a sinkopirani ritam i dinamika stiha donose glazbu troheja, daktila i jamba. Ističem ritam i dinamičnost rima stoga što je prevoditeljica uspjela majstorski poštovati drevni hrvatski dvanaesterac. Florbela Espanca, iznimna portugalska poetesa, zaljubljena je u ljubav i u život u kojem joj nisu cvjetale ruže. Umrla je mlada, u 36. godini, inventivno propitujući smisao-besmisao življenja: „Tko nam dade krila da se nebu vinu? / Tko nam dade oči da zvijezde zapaze / A ne da nam ruke za doseć visinu?“ (?)

„Pa tko se još brine za razočaranja, / kad su nam sva ljeta, svih godina tijek, / poput stepenica, svakom stopom manja.“ (VIII)

Prevoditeljica Meri Grubić Videc u nadahnutom predgovoru Florbela Espanca: plameni cvijet s pravom ističe kako je pjesnikinja Florbela „ostavila za sobom neke od najljepših portugalskih, ali i svjetskih ljubavnih soneta“. I za kraj, a u čast prevoditelja i prevoditeljica kojih se rad još ne vrednuje adekvatno njihovu stvaralačkom trudu. Riječ je o fenomenu koji zovemo užitak prevođenja: jer žudnja za prevođenjem krije u sebi izniman osjećaj prevoditeljskog užitka. Neobičan, gotovo čudesan spoj osobnih nagnuća i književnog iskustva koegzistira u tom kreativnom činu. Prevoditelj je i stvaralac koji privučen djelom i užicima koje mu to djelo nudi prevodi, ponovno stvara, ali na svom materinskom jeziku.