Vijenac 552

Likovna umjetnost

Sveto i profano: slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj, Galerija Klovićevi dvori, travanj–kolovoz

Barokno bujanje slikarstva

Danko Šourek

Izložba će zahvaljujući okupljenim i obrađenim slikama i crtežima te bogatoj bibliografiji nedvojbeno ostati nezaobilaznom referencijom u budućim istraživanjima

 

 

 

Izložba Sveto i profano: slikarstvo talijanskog baroka u Hrvatskoj autora akademika Radoslava Tomića, otvorena 16. travnja ove godine u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, intenzitetom emocija, punoćom boja i taktilnom sugestivnošću baroknoga slikarstva, pred promatračem rastvara duhovni svijet 17. i 18. stoljeća. U tom prvom globalnom umjetničkom razdoblju s čijim se likovnim ostvarenjima – potaknutima prije svega vjerskim žarom katoličke obnove i imaginativnom snagom europskih umjetnika – susrećemo i u od zapadne kulture do tada neosvojenim područjima, predstavljena se hrvatska baština odlikuje posvemašnjom uklopljenošću u likovno ozračje velikih talijanskih središta, ali i vlastitim, ponajprije ikonografskim, posebnostima.

 

 


Louis Dorigny, Junona, kraj 17. stoljeća

 

U kontekstu izvornoga naručiteljstva primarno vezane za mletačke istočnojadranske posjede i prostor slobodne Dubrovačke Republike, hrvatske slike talijanskih baroknih majstora svjedoče tako o vjerskim osjećajima, intelektualnim dosezima, kulturnim kontaktima, ali i materijalnim mogućnostima komuna, Crkve, plemstva i obogaćenoga građanstva ovoga, poviješću bremenita, prostora. Njegovu kulturnu klimu, koja vremenski svakako nadilazi promatrano razdoblje, autor izložbe sažimlje u rečenici: „Dalmacija je prostor duga trajanja, duge memorije, a njezino društvo relativno zatvoreno, okrenuto prošlosti i u tom smislu ‘konzervativno’.“ Taj mali svijet, naoko stiješnjen uskim okvirima kamenih gradova i – osobito tijekom 17. stoljeća – prijetećom prisutnošću Osmanskoga diva u neposrednom zaleđu, bio je posve otvoren kulturnim impulsima koji su preko mora stizali prije svega iz Venecije, ali i politički udaljenijih središta poput Rima, Bologne i Napulja.

Osobit poticaj umjetničkom razvoju u tim središtima bila je obnoviteljska djelatnost Katoličke crkve, koja je već u 16. stoljeću bila usmjerena i osnažena zaključcima Tridentskoga sabora (1545–1563). Shvativši važnost vizualno posredovanih poticaja duhovnom životu vjernika, putem traktata i učenih naručitelja Crkva je tako, uz umjetnike, aktivno sudjelovala u svojevrsnoj revoluciji stila koja se sve snažnije osjeća od početka 17. stoljeća. Tematska jasnoća i komunikacijska izravnost, duhovna snaga i emotivna bliskost kojom sveti likovi svoj slikani svijet povezuju s onim promatrača – u prostoru crkve, doma ili, konačno, galerije – tek su neke od osobina te umjetnosti, uvelike dostupne i suvremenoj publici.

 

 


Jacob van de Kerchoven, Mrtva priroda s rakovima i ribama, 1676.

 

 

Krešendo snage, boje i dinamike

U komparaciji s nekoliko djela srodne tematike manirističkih slikara poput Jacopa Palme Mlađega, Sante Pernade i drugih, izloženih u prvoj dvorani u sklopu uvodne cjeline naslovljene Preteče, osobito je dojmljiva duhovna i fizička prisutnost svetačkoga para Kuzme i Damjana na oltarnoj pali iz župne crkve u Lastovu (1632–1633). Na, i za današnje poimanje, udaljen jadranski otok slika je pristigla čak iz Rima, gdje ju je, uz ostala djela za crkvu, u svojoj radionici izveo i potpisao „najmoderniji slikar tog trenutka u Rimu“ Giovanni Lanfranco. Brojčano najzastupljenije Sakralne teme nastavljaju se djelima među množinom kojih je ovom prigodom kao svojevrsne međaše jednoga stilskoga razvitka moguće izdvojiti ona Nijemca Johanna Carla Lotha, obnovitelja mletačkoga slikarstva u 17. stoljeću (Sv. Jeronim, deveto desetljeće 17. st., Zadar, stalna izložba crkvene umjetnosti), i eteričnoga Nicole Grassija, jednoga od izdanaka rokokoa u gradu na lagunama (Sv. Agata, početak petoga desetljeća 18. st., Trogir, samostan sv. Nikole).

U velikoj dvorani izložbenoga prostora promatrača gotovo zaglušuje autorski nadasve sugestivno koncipiran krešendo izražajne snage, bogatstva kolorita i dimenzija djela okupljenih u cjelinu Oltarne pale visokoga baroka, rokokoa i klasicizma. Osobitu pozornost tu plijeni monumentalna pala Gospa od Karmela sa sv. Šimunom Stockom i sv. Terezijom venecijanskoga slikara Sebastiana Riccija iz prvih godina 18. stoljeća. Sliku su, za glavni oltar dubrovačke crkve Gospe od Karmela, naručili predstavnici same Republike, a zanimljivo je da joj se u istome ambijentu – kao odraz kulturne otvorenosti specifične upravo za dubrovačku sredinu – pridružuju i djela slikarâ Giovannija Angela Caninija iz Rima te Andree Vaccara iz Napulja. Osvrćući se upravo na Riccijevu dubrovačku sliku u uvodnom tekstu kataloga, akademik Tomić ističe: „Ona nije samo najzrelije djelo u opremi tamošnje crkve nego i najvrednija pojedinačna narudžba u među kupljenim slikama 17. i 18. stoljeća u Hrvatskoj. Način na koji je Ricci zavijorio plašt sv. Tereze Avilske, oblikovao njezino ekstazom obuzeto lice te prikazao svetičin susret s anđelom koji će je strijelom Kristove ljubavi dodirnuti antologijski su primjeri barokne retorike i predočavanja svetačkih ekstatičnih stanja, što se proširilo cijelim katoličkim univerzumom.“ Slijede je pale drugih, mahom mletačkih majstora poput Gasparea Dizianija, Jacopa Marieschija, Giulije Lama, Nicole Grassija, Giambattiste Pittonija, Mattije Bortolonija i Costatina Cedinija pristigle iz župnih, samostanskih i katedralnih crkava u istarskom Završju, Novalji na Pagu, Šibeniku, Osoru, Krku, Bujama, Silbi te Dobroti u Boki kotorskoj. Napuljski slikar Francesco de Mura autor je u baroknom ključu predstavljene renesansne teme Svetoga razgovora na dosad neobjavljenoj slici Bogorodica s Djetetom, sv. Benediktom i benediktinskim svecima (1751. ili 1753) iz kapelice Biskupijske klasične gimnazije u Dubrovniku, u tekstu kataloga povezanoj s već zabilježenom, začudnom pojavom slike istoga južnotalijanskoga autora (Bogorodica s Djetetom i mali sv. Ivan Krstitelj) u franjevačkom samostanu na Petrićevcu kraj Banje Luke u Bosni i Hercegovini. Navedena djela pružaju svojevrstan panoramski pregled likovnih struja 17. i 18. stoljeća: od retoričke barokne snage do lepršave koreografije rokokoa te naznaka klasicističke suzdržanosti.

Osnažene sakralne teme

Uz poslijetridentskom pobožnošću osnažene sakralne teme, prisutne kako u monumentalnim oltarnim palama, tako i u manjim kompozicijama namijenjenim osobnoj devociji naručitelja, u tome razdoblju našu slikarsku baštinu obogaćuje i raznoliki svijet slikarskih vrsta (genre) poput alegorija, literarnih i mitoloških tema, krajolika, veduta i urbanih scenografija, portreta, bitaka te – tipično baroknih – mrtvih priroda. Danas uglavnom sačuvane u muzejskim ustanovama i tek u pokojoj privatnoj zbirci, te nam slike – makar i kroz tek blago odškrinuta vrata – otvaraju pogled u srodnim djelima nekoć bogate interijere palača, ljetnikovaca i kuća plemića i građana istočnojadranskih komuna. S povijesno-kulturnoga motrišta osobito su privlačne vedute gradova poput Dubrovnika, Ancone i Venecije koje su – kao i dva izložena prikaza venecijanskoga karnevala iz druge polovice 18. stoljeća (Dubrovnik, Knežev dvor) – zasigurno bile dobro poznata mjesta u vizualnoj memoriji onovremenih naručitelja. Na sličan su način, barem u imaginaciji suvremenika, nedvojbeno bile prisutne i scene bitaka, osobito onih s Osmanlijama, koje su na očekivano teatralan način prikazane primjerice na slikama veronskoga slikara Antonija Calze (kraj 17. ili početak 18. st.) sačuvanim u gradskim muzejima u Dubrovniku i Vodnjanu.

Za kontekst baroknoga slikarstva važnu dionicu izložbe čini i niz crteža okupljenih iz mahom zagrebačkih, ali i dubrovačkih i splitskih muzejskih ustanova. Treperave barokne linije i lavirane mrlje tinte na fragilnom papiru predložaka i radioničkih bilježnica suvremenom promatraču možda najizravnije prenose likovne, tj. oblikovne težnje baroknih umjetnika koje su prethodile nastanku velikih, dovršenih djela, obogaćenih dodatnim kompozicijskim, kolorističkim i ikonografskim sadržajima.

Konačno, nakon ovoga kratkoga pregleda tek nekih od izloženih djela, autoru i njegovim suradnicima valja odati priznanje i na vrijednome katalogu koji će, zahvaljujući okupljenim i obrađenim slikama i crtežima, te bogatoj bibliografiji, nedvojbeno ostati trajna i nezaobilazna referencija u budućim istraživanjima ove i srodnih tema. Autor izložbe, akademik Radoslav Tomić, uz urednički predgovor knjizi, pruža i opsežan, recentnim istraživanjima potkrijepljen osvrt na temu u poglavlju Slikarstvo talijanskih majstora 17. i 18. stoljeća u Hrvatskoj. Slijede zasebne studije Višnje Bralić (Venecija i slikarstvo baroknih stoljeća u sjevernojadranskoj Hrvatskoj), Marija Alberta Pavonea (Tragovima napuljskog slikarstva u Hrvatskoj), Ljerke Dulibić (Kolekcioniranje slika talijanskih baroknih majstora u kontinentalnoj Hrvatskoj), Sanje Cvetnić (Ikonografija i slikarske vrste) te Margarite Šimat Sveštarov (Mapiranje baroknog crteža u hrvatskim muzejskim zbirkama). Navedenim autorima, kao pisci kataloških jedinica, pridružuju se Nancy von Breska Ficović, Simona Carotenuto, Vedrana Gjukić-Bender, Mara Kolić Pustić i Danko Zelić.

Vijenac 552

552 - 30. travnja 2015. | Arhiva

Klikni za povratak