Zimski kaput

Razgovor o književnosti koji put nalikuje na narodnu pjesmu, jer se u njemu rabe ustaljeni izrazi za koje nitko i ne pita što točno znače. Primjerice, kad se želi naglasiti kako je niz pisaca pretrpio utjecaj kakva velikog prethodnika (na primjer Matoša), onda se kaže kako su svi oni izašli iz njegova kaputa. Pa se neupućen čovjek može i začuditi zašto baš iz kaputa i kako to ljudi izlaze iz nečijega kaputa.

A zapravo, u pozadini te izreke stoji ono što je Dostojevski svojedobno izjavio, to jest da su svi ruski realisti izašli iz Gogoljeve Kabanice. Tako, naime, mi danas u prijevodima zovemo tu slavnu novelu, premda bi možda ipak bilo sretnije uzeti riječ šinjel, jer glavni je lik tu činovnik, a činovnici su u carskoj Rusiji nosili uniforme. Bilo kako bilo, riječ kaput tu ni u obliku doskočice nema što tražiti.

A ipak, neće biti da su naši ljudi slučajno posegnuli za njom: kaput im je, očito, bio bliži i od šinjela i od kabanice. Jer, doista, kaputi su nekada bili i česti i uobičajeni, bili su, zapravo, nešto bez čega se nikako nije moglo. Zato je utoliko čudnije što nismo ni opazili da su nestali i da su se sačuvali isključivo u izrekama poput one koja kaže da netko okreće kaput kako vjetar puše. Čini se, međutim, da će se i smisao takvih pošalica uskoro posve izgubiti, jer ljudi za kaput neće ni znati.

A još jučer su, kažem, kaputi bili nezaobilazni. I, bilo ih je od svake ruke, pa bi se čak moglo reći da su se preko njih prelamala sva društvena zbivanja te da je i sam svjetonazor bio nekako u njima sadržan.

Znam da to zvuči čudno, pa ću zato od svjetonazora i započeti. Čini se, naime, da su se ljudi nekada mnogo više bojali zime nego danas, pa su i kaputima posvećivali više pozornosti. Kad, recimo, gledate stare dokumentarne filmove, onda vidite da su vojnici imali kapute do zemlje, a da su sličnu odjeću nosili i civili. A to znači da su se ljudi tada jače trudili da se zaštite od hladnoće nego što danas čine. Jasno je, doduše, zašto je bilo tako: tadašnje tkanine (osobito vojničke) bile su mnogo gore nego današnje, pa se tako manjak kvalitete nastojao nadoknaditi kvantitetom. Ali, to ništa ne mijenja na tvrdnji da su kaputi bili znak vremena.

Bili su oni, osim toga, i znak društvenih odnosa. Kad smo već kod ljudi u odorama, treba kazati da su duge kapute još i relativno nedavno nosile službene osobe: željezničari, financi, oficiri, milicajci. Svi su oni imali kapute u službenoj boji, gdje su na stražnjem otvoru bili nizovi sitnih gumba, da se i to može zakopčati kad zagusti. Ali, kaput je bio signal još u jednome smislu, jer bilo je doba kad su policajci u civilu nosili kožne kapute, pa je ta odjeća kod naših ljudi izazivala uvjetni refleks: čim bi vidjeli kožni kaput, stali bi govoriti tiše i zabrinuto se osvrtati oko sebe. Još više: kad god bi u doba socijalizma došla kakva krizna situacija, porastao bi i broj kožnih kaputa.

Ipak, daleko od toga da bi kaput bio samo politički signal. Jer, mijene mode najbolje su se vidjele upravo po kaputima. Bilo je, recimo, kaputa s krznom oko vrata (i ženskih i muških), bilo ih je od raznih materijala – od finoga sukna pa do priproste tkanine – a dugo je bio na osobitoj cijeni tzv. hubertus, koji je bio načinjen od tkanine nalik na sukno od devine dlake (takozvani kamelhar), ali ipak jeftinije. A kroj je – barem u jednom razdoblju – bio uvijek isti: široki reveri, duboki džepovi, a otraga tzv. dragoner s dva velika gumba.

U pedesetim i šezdesetim godinama bili su posljednji krik tzv. grombi-kaputi. To je bila neka vrlo debela tkanina, koja je jako dobro grijala, ali su zato kaputi bili tako teški da su čovjeku odvaljivali ramena. Njihova prednost bila je u tome što su se nakon nekog vremena mogli preokrenuti i tada bi bili kao novi. Svatko tko je nešto postigao u životu morao je tada imati grombi, a on se – što nije nevažno – šio kod krojača, pa je i time svjedočio o vlasnikovu statusu.

Poslije se to pomalo mijenjalo, pa se poboljšanje našega standarda najbolje vidjelo na kaputima, kao i naša modna osviještenost. Recimo, duljina kaputa je varirala, a to je bilo važan znak: oni grombi-kaputi još su bili do koljena, ali su početkom šezdesetih došli u modu kaputi koji su sezali do polovice bedara, i zvali su se tričetvrt. Potkraj šezdesetih pak pojavili su se takozvani maksikaputi, koji su u žena išli u kombinaciji s minisuknjom. A da se i ne govori o tome kako su s vremenom došli kosi džepovi umjesto ravnih, kako su se pojavile kapuljače i kako se proširio krug materijala od kojih su kaputi bili načinjeni.

I upravo s tom promjenom materijala počela je i dekadencija kaputa. Jer došle su sintetičke tkanine i kaputi su se počeli izrađivati od njih. Onda se vidjelo da su takve tkanine mnogo bolje za vjetrovke, a istodobno se pokazalo da su vjetrovke iz mnogih razloga praktičnije od kaputa. Ljudima su kaputi postali preteški, a vjetrovke mogu biti jednako tople kao i oni, pogotovo ako je u njima perje, pa se činilo da su i lake kao pero. Napokon, počeli smo voziti automobile i kaputi su nam sa svojim dugim skutima smetali. A od praktičnih razloga još je važnija bila moda i ukus: nikomu se kaputi više nisu sviđali, te su vjetrovke sasvim zavladale.

Zato valjda više nitko ne izlazi iz kaputa današnjih pisaca, jer oni kaputa i nemaju. A još samo jednu generaciju prije bilo je drukčije: kad gledate zimske fotografije naših književnika – Cesarića, Tadijanovića, Gorana, Marinkovića – onda vidite da su svi oni u kaputima, pa samo čekate kad će iz tih kaputa ispasti kakav mlađi pisac.

Ukratko, nestanak kaputa trebalo bi opjevati. August Šenoa napisao je pjesmu Zmešarija dveh zgublenih kaputov, gdje govori o tome kako su dvojica prijatelja pod utjecajem vina slučajno zamijenila kapute. Danas bi nam trebao jedan novi Šenoa da opiše nestanak toga odjevnog predmeta, možda pod jednostavnim naslovom Zgublenih kaputov hištorija.