Ustrajna koloristička traženja

Nakon sedamdesetak samostalnih i stotinjak skupnih izložbi četrdesetogodišnji je slikarski put retrospektivom (otvorenom cijeloga travnja) u Splitu predstavio Igor Rončević. Postav je smješten na dvije lokacije, čime palača Milesi i Galerija Kula potvrđuju višegodišnju plodonosnu suradnju. Rođenjem Zadranin, Igor Rončević 1976. diplomira slikarstvo u klasi prof. Šime Perića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, dok nešto kasnije surađuje pri Majstorskoj radionici Ljube Ivančića i Nikole Reisera.

Prepoznajete li?, 1976.

Ono što je na prvi pogled nedvojbeno pri recepciji splitskoga postava s jedne je strane stalna anikoničnost izričaja, dok s druge tehnička, koloristička i tematska matrica svjedoči o parcelaciji kognitivnih preokupacija koje se mogu zaokružiti unutar nekoliko slikarevih ciklusa. Prelazeći iz jednog u drugi, kao što je i uobičajeno prilikom vlastitih odnosa s meta(stvarnošću), Rončevićevo slikarstvo preplavljeno je različitim gestualnim sekvencama koje je teško povezati u cjelinu. Svakako, to i jest određenje izložbe koja ima retrospektivni karakter. Prve radove iz druge polovice 1970-ih karakterizira spontana gestualnost na tragu apstraktnog ekspresionizma (Noć u Tunisu, Prepoznajete li?), dok u nešto kasnijim radovima oslobođeni kolorit i mahnita aluzivnost mrlja i obrisa likovno polje slike pretvaraju u dinamične vizualne ćilime (I razmicanje i spajanje, Bossa-nova, Insekt), kako to zapisuje Tonko Maroević u predgovoru kataloga. U trećoj fazi slikarstva onaj razbuktali kolorit koji želi pobjeći izvan okvira slike Rončević pripitomljuje te gotovo ograničava njegovo djelovanje na monokromne plohe i uravnoteženi kontrast (Pčelinji kralj, Tri trokuta). Potkraj 1980-ih umjetnik se okreće drukčijem izričaju u kojem stvara tajne ideograme teško dokučivih misaonih konstrukcija u kojima čak i aluzija prestaje biti imanentna promatračevu oku (Etruščani, Gilgameš, Lov noću).

Osim što u potpunosti mijenja pristup slikarskom mediju, distingvira i dotad prepoznatljivu paletu, koju snažno prigušuje uz istovremeno kontrastiranje prvoga kadra. Dotadašnja ambivalentna propitkivanja svoj su koloristički klimaks doživjela sredinom 1990-ih u seriji radova posvećenih ljudskim strahovima (Nostopatija, Oligorija, Simgenezofobija). Na identične crne i oker pozadine slikar smješta dinamične forme isprepletene u kovitlacu uzajamno pulsirajućih silnica. Nedugo potom paletu ponovno smiruje i svodi na nježnije i svjetlije tonove, među kojima se skriva tematska narativnost (H. D. Thoreau razgovara s plavim stablom). U novije se vrijeme nanovo okreće intenzivnom koloritu koji je u svojoj nefiguralnosti i snazi vlastitih suodnosa posvema samodostatan.