Umjetnicima se danas propisuju ideje

Tomislav Buntak (1971) jedan je od najzanimljivijih slikara svoje generacije. Dosad se predstavio mnogim samostalnim izložbama i ambijentima, a nedavno je crtežima obogatio strop dvorane dječje bolnice u Klaićevoj i apsidu zagrebačkog Svetog Blaža. To je bio neposredan povod ovome razgovoru.

Snimila Nives Milješić

Oslikali ste zagrebačku crkvu svetog Blaža, recite nešto o tome.

Arhitektu Željku Kovačiću svidio se moj rad, a u Župi su ga nakon priloženih i usklađenih skica prihvatili, pa je bilo jednostavnije i brže odlučivanje tko će raditi. Normalno da je bilo zadovoljstvo raditi Pantokratora – mjesto vječnosti, dodira kraja i početka svijeta. Krist se širi u bijeli prostor oko sebe, otvara prostor zamišljaja prema nebu. To je jedinstveno iskustvo i prvi veći projekt za crkvu koji sam radio, izuzev jednoga Križnog puta u obnovljenom samostanu u Karinu, koji je naručio arhitekt Branko Silađin. Raditi baš Krista, i to na deset puta pet metara, jest i izazov i zadovoljstvo. Dugi niz godina čekao sam takvu mogućnost.

Posebno ističete temu. Duhovna tematika jako je zastupljena u vašem opusu.

Da, duhovna tematika, zapravo ponajprije kršćanska duhovna tematika, za mene je osobno jedinstveno polje mogućnosti kako joj god pristupio – poštujući uobičajene kanone prikaza sakralnih djela ili interpretirajući na slobodan način to bogatstvo predaje, priča, poruka, zapravo nepresušan izvor mogućih odgovora na sva pitanja i interpretacije svijeta i života. S vremena na vrijeme zapitam se kako sam preživio na suvremenoj umjetničkoj sceni, s obzirom na to da nikada nisam skrivao svoje kršćansko uvjerenje, no to je samo znak da dubinski ne postoje unaprijed zadana određenja da su određene teme ili pristupi neprimjereni nego se gleda gdje će biti prepoznata kvaliteta osobnog izraza usklađena sa zahtjevima umjetničke profesije.

Ipak se čini da sakralne teme današnji umjetnici ne preferiraju…

Zasigurno, na prvu loptu, postoje sumnje u opravdanost takvih tema unutar kaosa suvremenoga svijeta, no odgovara li neka tema na pitanja koja se javljaju u sadašnjosti i odnosima među grupama i pojedincima zapravo ovisi o točki s koje se pristupa interpretaciji temeljnih, u ovom slučaju, kršćanskih ideja. Normalno takav pristup zahtijeva i poznavanje tema i tekstova, kako Svetoga pisma, tako i tradicije i duhovnih tekstova suvremenika, pa kada nakon svega znamo da je pitanje koje se temeljno provlači kroz kršćanstvo vezano uz ljudsku sudbinu unutar suvremenoga društvenog konteksta –  pitanje pravde, istine, jednakosti, solidarnosti, dostupnosti, plemenitosti i odmjerenosti – tada duhovna tematika kršćanskog svjetonazora ulazi u cjelinu tema koje se interpretiraju na suvremenoj umjetničkoj sceni. Ideja kršćanstva traži prepoznavanje dobrih obrazaca u kojem god društvu živi i djeluje. Sastavni dio ljudske prirode jest dobrota, no i sklonost lošim izborima. U Jugoslaviji su postojale izrazito pozitivne stvari: socijalna prava i solidarnost i nevjerojatno napredna ideja multikulturalizama u poznatoj paroli „bratstvo i jedinstvo“, ali istovremeno i Goli otok te strah od drukčijeg načina mišljenja i nasilje koje je to povlačilo. Ne možemo uzeti samo jedan moment i na temelju njega stvarati sliku o nekome ili nečemu. Isto vrijedi i za kršćanstvo i njegovu filozofiju i svjetonazore.

Kako komentirate poziciju i ostvarenja sakralne umjetnosti danas?

To je vrlo jednostavno definirati: kada odlučuju neznanje i netalentiranost ili služenje likovnoj i vizualnoj osrednjosti, dobivamo i takve rezultate koji se često skrivaju iza zaključka da „narod“ treba jasnu i čistu poruku da lakše shvati, da ga se umjetnički ne opterećuje. Možemo postaviti i ovako: ako je Bog dao talente na svoj osoban način, po svom izboru, nekako bi logično bilo da oni koji su obrazovani i nadareni na određenom polju daju kvalitetnije ideje i rješenja nego oni koji nisu tako opremljeni. U Zagrebu se baš i ne možemo pohvaliti velikim brojem promišljenih cjelina suvremenoga sakralnog izričaja.

A oslik bolnice u Klaićevoj?

To je Akademijin projekt, posredovanjem Sveučilišta. Osnovna je ideja uvesti jezik suvremene umjetnosti u prostor (dječje) bolnice. Primjerice, ne ići na ono što je „prvoloptaški“, likove iz crtića, nego pokušati dati problematičnije, optimistične i intelektualno poticajne prizore za djecu. Često se djeci pristupa kao da nisu dovoljno inteligentna, kao da ne mogu dovoljno široko zahvatiti svijet. Djeca ponekad više vole ono što im je na prvi pogled simpatično, ali kad malo bolje upoznaju svijet, mnogo će bolje prihvatiti ono što je napravljeno s više duha i energije. Naš prvi zadatak bio je uskladiti jezik suvremene umjetnosti s institucijama bolnice u Klaićevoj te Instituta za tumore u Ilici. Naš rad je besplatan, a putem sveučilišnog projekta financiran je likovni materijal, oprema i alati.

Je li društvo danas naklonjeno „širenju prostora spoznaje“ ili živimo u svijetu sustavna zaglupljivanja?

Istina, govori se o kreativnosti i obrazovanju, a često se nagrađuje banalizirana jednostavnost. Dolazimo do trenutka kad bi određeni pojedinci trebali biti tako pripremljeni da mogu dobrom voljom i znanjem razvijati stvarnost oko nas, društvo, pa i obrazovanje. Pojedinac koji njeguje najkvalitetnije ljudske osobine, dobrotu i plemenitost, temelj je ako želimo društvo koje je promišljeno i plemenito, socijalno osviješteno. Jedan od problematičnih momenata u europskom kontekstu jest nespominjanje kršćanstva u Europskom ustavu. Ne u smislu kršćanstva kao religije, nego kršćanstva kao nauka čiji je socijalni moment dao temelje suvremenoj ideji solidarnosti i socijalne osjetljivosti, koja je još prisutna u Europi, i nakon ove navale kapitalizma s padom Berlinskog zida. Sigurno da je to kršćanska stečevina, koju grčka demokracija nije imala u sebi.

Možete li to pojasniti?

U svom najintimnijem duhu kršćanstvo je sigurno suprotno od kapitalizma, što je bilo, nažalost, očiglednije prije pada Berlinskog zida, ali nije sukladno ni socijalizmu, kakav se javio. Kršćanstvo je donijelo javno socijalno djelovanje. Jedna od temeljnih kršćanskih ideja iskazana je u Novom zavjetu: „nema više rob – slobodnjak; nema više Grk – Židov, nema više muško – žensko, svi su jedno u Kristu“. To je temelj borbe za jednakost, za suprotstavljanje skupini koja drži da netko nema prava. Niz kršćanskih mislilaca katoličke, pravoslavne i protestantske tradicije dali su obol ideji pravednijega društva, od početka razvoja kršćanske misli, a posebno od predstavljanja raznih ideja o pravednijem društvu još u 16. stoljeću. Nespominjanje toga u Europskom ustavu licemjerno je i to je problem Europe danas: kontradiktornost proklamirane vladavine prava i prešućivanja nekih stvari. Simptomi toga su i to da Norveška, označena kao zemlja visoke razine demokracije i tolerancije, odbija javno primiti Dalaj Lamu, vjerojatno zbog mogućih problema u ekonomskim odnosima s Kinom. Mi zaboravljamo zemlje koje su nam davale potporu kada smo se borili za neovisnost, pa makar to bio i Iran, pa ni za Island nismo odveć marili, zar zato što su maleni i nemaju velik geostrateški utjecaj? Kada je bio rat, govorili smo kako nitko ne mari za nas, a sada isto tako ne marimo ni mi za druge u sličnim situacijama. Ideja socijalne osjetljivosti, pitanje pravednosti i slobode javnoga govora ne može biti ograničena samo na jedan način interpretacije, kako se često može primijetiti na području suvremene umjetnosti, prava manjina, prava priziva savjesti…

Na što točno mislite?

Danas se poziva na znanost i znanstvene spoznaje kao najrelevantnije čimbenike u oblikovanju i razvoju općeprihvaćenih odnosa u društvu, ponajprije u Europi. Ali što je znanstvena spoznaja? Može li ona dati odgovor na pitanje kada život u punini počinje, spajanjem stanica ili rođenjem djeteta? Ili na to može li drugi tip odnosa uopće dovesti do stvaranja djeteta, osim spajanje muškog i ženskog bića bez drugih pomagala i postupaka? Ima li taj oblik životne zajednice bitnu početnu moguću razliku od drugih oblika ljudskih zajednica te je li plod koji se u ženi razvija neki neartikulirani oblik bujanja stanica ili život koji je pokrenut i koji će završiti smrću bez rođenja ili za 120 godina? Živimo li na istoj razini svijesti cijeli svoj život ili se kontinuirano mijenjamo pa prema tome razvijamo i svoje spoznaje? Je li nasilno prekidanje života ubijanje ili odstranjenje neželjenoga neartikuliranog oblika kao da čovjek postoji tek kad se rodi? Ovdje ne govorim o tome da treba zabraniti abortus i ne poštovati odluku što činiti vlastitom tijelu, pa svatko nosi težinu svoje sudbine, nego da ne uljepšavamo ono što činimo, nego da to jasno imenujemo. 

Profesor ste na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Radi li se na širenju svijesti i na Akademiji ili se studentima nameću gotove formule?

Prvo moram reći: studenti su talentirani. Na Zagrebačkoj akademiji studenti imaju širok raspon ponude, širi nego što sam ga ja imao, kao što sam i ja imao širi raspon nego moji profesori. A temeljni je problem isti kao i kad sam ja studirao: studenti uglavnom sami ne shvaćaju da trebaju predano i stalno raditi, isprobavati nešto nebrojeno puta, no to je razumljivo jer je ipak karakteristika mladosti osjećaj bezvremenosti i bezbrižnosti. Mislim da studenti osjećaju frustraciju društva i egzistencijalni strah koji ih očekuje. Rekao bih da je to normalno s obzirom na kaotično stanje u našem društvu, a kako se bliži kraj njihova studija, jasno im je da je budućnost nesigurna. Godine nakon akademije su i inače vrlo nelagodne zbog toga što su umjetnici prepušteni sebi.

Što se vrednuje u umjetnosti danas?

Čini mi se, što mi je nekako i normalno kada govorimo o kvantiteti ponude sadašnjega trenutka, da se dosta toga vrti oko banalne dosjetke, banalnoga konteksta uklopljena u vrlo dobru produkciju. Sve se svodi na pojednostavnjivanje i koketiranje s visokom produkcijom – to vrijedi i za slikarstvo i kiparstvo i nove umjetničke prakse. Iz velike količine stvari mogu se kristalizirati, no potreban je odmak kako kreatora tako i publike. Mislim da smo zarobljeni našom malenom sredinom, a istovremeno tu je i prostor male off-scene, kao povlaštene pozicije mira i slobode. Ne naglašava se pritom da bismo trebali razvijati nešto što bi bio naš identitet u umjetničkim istraživanjima. Zapravo, pitanje je može li se danas uopće prepoznati nešto potpuno suprotno od trenutnoga svjetskog hita. Neke stvari valoriziramo samo zato što se one vrednuju u svijetu. I gdje se tu naša mala kultura može profilirati, koliko smo sposobni istražiti svoj osobni identitet, ne mrziti svoje susjede, ne biti iskompleksirani zbog svojih nemogućnosti i unaprijed zadanih malih brojeva?

Kako se to očituje u svijetu likovne umjetnosti?

Uzmimo kolektiv WHW. Mislim da su odlične i spretne, uspjele su se nametnuti u široj zajednici, postigle jasan uspjeh. Preferiram li ja takav način izražavanja, nebitno je, no mogu prepoznati da organizacijski, teorijski, produkcijski rade sukladno kvalitetnom standardu onoga dijela vizualne scene koji su izabrale kao glavno područje interesa jer svatko ima pravo kad mu se prohtije proširiti područje interesa i ne može se nekom zamjerati što se na početku bavio jednim pa sad ne bi smio ničim drugim, a svi smo skloni takvu načinu prosudbe. Kada im je povjereno kuriranje hrvatskoga paviljona na Venecijanskom bijenalu, one su predstavile Tomislava Gotovca. Pokojnog umjetnika. Možda je maliciozno, ali poruka koja se iz toga može iščitati glasi: Dobar umjetnik je mrtav umjetnik. Tijekom polemike, oko zadnjeg Salona mladih, na televizijskom sučeljavanju s Ivanom Hanaček, došli smo do mjesta gdje smo iznijeli svoje razlike oko poimanja i važnosti kategorije umjetničkog iskaza. Riječ je o tome piše li umjetnik prvo svoju tvrdnju ili prvo izrađuje djelo. U kontekstu suvremenih umjetničkih praksi, moguće je da jedan tip djela prvo kreće od tvrdnje ili objašnjenja, dok drugi ide prema cjelovitom djelu. To je slučaj sa slikarstvom, gdje unaprijed propisana misao nije potrebna jer ne znamo kamo će nas postupak odvesti. Nije li onda isključivo i uskogrudno propisati prijavnice u kojima se traži samo jedna tvrdnja i jamči li takva tvrdnja cjelovitost i kvalitetu djela ili zapravo kvaliteta uopće više nije bitna? Kako onda određujemo što poduprijeti u javnom financiranju i kako uopće financirati postupke koji ne jamče nužno pozitivan rezultat? Kad pogledamo zadnja tri izbora hrvatskih predstavnika za Bijenale u Veneciji, može se zapaziti sličnost, dakle predstavlja se samo određeni dio naše suvremene scene.

A kakva je likovna kritika u nas?

Ako govorimo o stručnim časopisima, ili Trećem programu HRT-a, možemo reći – slagali se sa samim pristupom ili ne – da se redovito i stručno pokušavaju valorizirati i prepoznati događanja na likovnoj, vizualnoj sceni. No u javnom prostoru namijenjenu širokoj populaciji likovna kritika ne postoji. Samo osvrti. Široka javnost ili nije zainteresirana ili nema osobnosti koje se u suvremenoj medijskoj situaciji mogu nametnuti na tako širokoj medijskoj sceni koja voli spektakl.

Je li nekom našem umjetniku moguće postići zamjetan međunarodni uspjeh sa slikarstvom?

Treba pronaći slobodan prostor, sukladan nečijim afinitetima. Zbog toga i nove umjetničke prakse, konceptualna djela, video s određenim temama lakše mogu doći do svjetski relevantnih prostora. Možda su klasični mediji više opterećeni tržištem, nakon procvata 2005. Slike su veliki biznis, a u biznisu nema milosti i teško se probiti na izgrađeno tržište. Zato je možda lakše baviti se na međunarodnoj sceni socijalnim kontekstom, tranzicijom, revalorizacijom odličnih umjetnika iz socijalističkoga razdoblja, dakle nečim što je naša „egzotika“ u očima Zapada. Klasični mediji imaju još jedan prozaičan problem: slike i skulpture velikoga formata teško je i skupo prenositi.

Kako vidite poziciju slikarstva danas?

Ljudi imaju potrebu za magičnim unikatnim stvarima, stvarima u kojima se susreće vještina i ljudska ruka, djelima koja zrače energiju. Nije dovoljno povući tri linije, prikazati doskočicu, ili instalaciju sklonu samouništenju. Tu mi pada na pamet priča, iz neprovjerenih izvora, da je Saatchi dao zapaliti spremište puno instalacija kako bi dobio novac za osiguranje, pa i dignuo vrijednost tim umjetnicima, a nakon toga krenuo sa slikarstvom i skulpturom. Malo romantizirano, no dobro zvuči iako ne vjerujem da je bilo baš tako. No i ta priča pokazuje, u doba tehničke reprodukcije, magičnost djela izvedenih golom rukom, nespretnom i krhkom, slabom, te postupka koji ne zna kako će zapravo završiti na kraju. Zatim tu su studenti slikarstva koji su upisali slikarstvo jer žele slikati. Činjenica je da ljudi – i slikari i publika – imaju unutarnju potrebu za slikom. Meni je slikanje bilo pitanje života i smrti, pomicanja prostora i svijesti, i bez obzira na to što netko to smatra anakronim i nevažnim, bavit ću se time. Mladi slikari imali su sretnu okolnost da se taj interes pojavio globalno i oni su dobili prostor. Čak je i MSU morao reagirati prema tome, iako je njegova dionica slikarstva u stalnom postavu minorna i neozbiljno predstavljena.

Kako su izgledale vaše godine na Akademiji?

Kada sam došao na Akademiju, bilo mi je to ostvarenje sna. Imao sam odlične profesore: Vrkljana, Šuteja i Kesera. Tri dosta različita autora, a svaki me na svoj način učio slobodi i osobnosti i predanom radu.

Bili ste na godini s Gordanom Bakić, Dankom Friščićem, Matkom Vekićem. Kako se vaša generacija uspjela probiti, kako je izgledao vaš put?

Oni su nastavili raditi intenzivno i za deset do petnaest godina, probili smo se. Goga mi je najdraža, Danka sve više volim, a Matko je visoka kvaliteta. Vrkljan je izvanredan, posebno njegova posljednja izložba u Umjetničkom paviljonu, i kontinuirani rad koji ulaže hrabro ispitujući vlastite granice. Zoltan, Šimrak, Koydlovi objekti, Bućan, Keser, Seder i još niz mladih slikara i slikarica koje je nezahvalno nabrajati… Artuković je zaslužan za javnu vidljivost slikarstva u širokoj javnosti posljednjih godina. Meni danas u Hrvatskoj nedostaje muzejski izložbeni prostor posvećen slikarstvu, gdje mogu na jednom mjestu vidjeti velike komade Murtića, Ivančića, Šebalja… Osim toga, ne postoje samo slikari, imamo niz umjetnika na polju likovnosti koji su izvanredni, od Trenca, strip-scene – moje posebne ljubavi – kipara, novih medijskih praksi.

Kako komentirate likovnoumjetničku scenu u Zagrebu i Hrvatskoj?

Scena je bogata i živa. Kako sam vezan više uz slikarsku scenu, posvećujem joj i posebno vrijeme i pokušavam je promovirati. Uvijek mi je ostala u sjećanju Arteria i vrijeme dok sam u njoj obavljao neke tehničke poslove te iskustvo susreta sa slikarima, tada aktualnima na sceni.

Kakva je bila uloga Arterije?

Galerija u Savskoj ulici koju je pokrenuo Zlatan Vrkljan izlagala je najbolje od hrvatskoga slikarstva u svom vremenu, u devedesetim. Zanimljiva je upravo kao specifikum. U vremenu nesklonu slikarstvu otvorena je galerija posvećena slikarstvu, a posve logično pokrenuo ju je slikar, netko tko se time bavi i komu je to blisko. Monografija Darka Glavana koja je nedavno izašla, autora, nije realni dokument rada te galerije, ona je više posveta Glavanu nego Arteriji. Galerija je egzistirala zaslugom Zlatana Vrkljana i njegove energije, a rijetko se može naći slikar tako altruističan, barem u tom razdoblju, koji će toliko energije uložiti u promociju svojih kolega i ideje o slici kao mjerodavnoj pojavi koja mijenja životne vidike. Devedesetih to je bila oaza slikarske scene. Nakon četiri do pet godina došlo je do iscrpljivanja, većina je suradnika odustala. Vrkljan je odlučio da prestanu s radom jer mu se činilo da nema odjeka pa ni kod kolega slikara, više okrenutih promociji svoje karijere nego promociji zajedničke ideje i platforme za djelovanje i razvoj. Artuković je svoju afirmaciju u devedesetima, svoj specifičan stil, izlagao u Arteriji na nizu samostalnih i skupnih izložaba. Bio je to bitan prostor u njegovu radu. Kada je imao izložbu u Klovićevim dvorima, u katalogu izložbe koji su pisali naši povjesničari umjetnosti, koji bi trebali, makar s te povijesne strane, paziti što se događa na sceni, Galerija Arteria spominje se samo u jednoj fusnoti. Riječ je o temeljnom neznanju. Zapravo, kod nas se mnoštvo stvari vrlo slobodno interpretira, primjerice, nagrada za godišnju izložbu Vladimir Nazor, koju shvaćam kao valoriziranje nečega što se aktualno napravilo, daje se retrospektivnim izložbama kao da ne postoji nagrada za životno djelo. Tu je i činjenica da studenti ALU-a i povijesti umjetnosti moraju plaćati ulaz na izložbe za koje smo izdvajali iz proračuna milijunske iznose. Nisam vidio nikakvu peticiju od uobičajeno glasnih kritičara na likovnoj sceni koji bi digli svoj glas protiv takve sramote.

Zašto danas ne postoji nešto kao Arteria?

Jer nema slikara koji bi to pokrenuo. Mi smo u HDLU-u pokušali pokrenuti nešto s Bijenalom slikarstva, uz veliku potporu Dalibora Jelavića i bivšega ministra kulture Biškupića na početku, a Josip Zanki i ja odradili smo logistiku i organizaciju, sa željom za dugo trajanje i kontinuirani razvoj.

Kako komentirate ovisnost hrvatske kulture o državi, politici?

Normalno je da u državama ove veličine postoji sustav javnog financiranja jer bez njega ne mogu se stvoriti uvjeti za sustavan rad i napredak. Kod nas su svi pozvani da procjenjuju vizualnu umjetnost, od dizajna do vođenja programa i izložbi. Demokracija koja omogućava manipulaciju kulturno neosviještenim biračkim tijelom može stvoriti velike poteškoće za razvoj kulture. Od smanjivanja satnice likovne kulture ministrice Vokić, do ministra Jovanovića i gubljenja bodova za polaznike glazbenih škola, nevrednovanja posebnosti kao što su klasični jezici, pobjednici na natječajima ili da ne kažem da je sve ukinuto, zapravo minorizirano. Od još prisutne ideje da obrazovanje treba plaćati, mislim na fakultete, iako nikad ne znate što može nekom pasti na pamet u vezi i s nižim razinama školovanja. To je prvi preduvjet za razvoj kulture: osigurati temeljno obrazovanje na koje se može nadograditi visoko obrazovanje s mogućnošću multidisciplinarnosti i križanja s drugim područjima. Kako će se razvijati kreativni inženjeri ako nema umjetničkog obrazovanja, ponude i scene? Zapravo i umjetnici pripadaju među kreativne inženjere koji razvijaju svoje područje i komuniciraju s drugima. Danas je popularan izraz kreativnost, nadam se da ćemo svi zajedno uspjeti od ideje i teorije prijeći u jasne konkretne aktivnosti u pristupu svakodnevnom životu, o prenošenju kreativne strasti sugrađanima svih generacija, a na poseban način mladima. Nadam se da ćemo otvoriti prostor kreacije i konkretne realizacije projekata različitoga tipa na polju vizualnih umjetnosti. Kriza se može izdržati jedino ako imate strast vizije, osobne vizije. Država bez jasne strategije za područje kulture, od ministarstva do lokalnih zajednica, ne može davati rezultate, razviti prostor umjetničke kreativnosti, i na taj način možda stvoriti i konkretan prostor za kvalitetniju ekonomsku održivost putem konkurentnosti umjetničke produkcije i šire od naše zemlje. Mnogo toga ovisi i o pojedincu koji se nađe na mjestu odlučivanja, zar bi MSU bio dovršen da nije ministar bio Božo Biškupić, koji strasno doživljava vizualnu scenu? Za njegova su mandata na Bijenale išli i Slaven Tolj i WHW, a to je pokazatelj poštovanja cjelovitosti umjetničke situacije. Bivša ministrica imala je nesreću zbog strašnoga rezanja proračuna koji zapravo onemogućava razvoj koji je vjerojatno željela, ali imala je i dvojbene odluke. No svatko na svoj način određuje prioritete. Nestanak Vjesnika nestanak je nagrada i tradicije valoriziranja i praćenja umjetničke scene, opasnost u kojoj se nalazi Zarez onemogućivanje je jednog mogućega pogleda na kulturnu stvarnost. Treba nam prostor različitog mišljenja, ne može nam identitet, posebno osobni koji je temelj i za opći, biti doveden u pitanje drukčijim mišljenjem, već nam je ono poticaj da osvježimo ideje koje nas vode, da im damo šire značenje i kontekst.