Solidna zbirka priča

Zagrepčanin Zoran Pilić (1966) pojavio se na književnoj sceni relativno kasno i dosad nije objavio mnogo. Prvu knjigu, zbirku priča Doggiestyle, tiskao je 2007, potom su mu izišli romani Krimskrams (2009) i Đavli od papira (2011) te zbirka pjesama Dendermonde (2013). Pokazalo se da je krenuo kao praktički već formiran pisac, bez početničkih traženja i zanatskoga zamuckivanja, a ostvario je solidan ritam objavljivanja, što potvrđuje i njegova nova zbirka priča.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

U knjigu Nema slonova u Meksiku Pilić je uvrstio ukupno devet tekstova. Priče su tematski raznolike, radnja im je smještena u različite sredine Hrvatske i Bosne, od provincijskih gradića, velebitskih vrleti do Zagreba, u vremenskom rasponu od 70-ih godina prošlog stoljeća do naših dana. U Pilićevim pričama čitatelj se susreće i sa širokim repertoarom likova različite životne dobi, zanimanja, karaktera i sklonosti. Ti su pak likovi, makar dolazili iz malih sredina i zabačenih mjesta, uvijek na neki način povezani sa svijetom: ako ne konkretnim (gastarbajterskim) dodirom kao protagonist priče Neće nam oni ništa ili tinejdžer koji pred ratom bježi iz Banjaluke preko Beograda i Budimpešte u Zagreb (Pick’n’Roll), ili naši pisci upuštajući se u avanturu na „domaćem terenu“ s kolegama iz Izraela i Amerike (Vukojarac), onda barem na simboličan način kao Andra, koji vodi unutarnji rat s duhom američkog astronauta Armstronga (Neil Armstrong), ili petnaestogodišnjak zaluđen šahovskim prvakom Capablancom (Kraj ljeta), ili glavni junak Mišolovke, koji se odlučio odazvati pozivu prijatelja da dođe u Meksiko. Iako mnogi od likova ovih priča nikad nisu putovali mnogo dalje od zavičaja niti je vjerojatno da će to za života učiniti, malo je koji naš pisac tako uvjerljivo dočarao današnji svijet kao globalno selo, njegovu povezanost najrazličitijim nitima.

Jedna bi se tema u Pilićevoj knjizi mogla ipak izdvojiti kao dominantna. Riječ je o temi rata, koja je vrlo živa i dva desetljeća od njegova završetka. U priči Pick’n’Roll rat još nije počeo, ali se naslućuje: otac ispraća šesnaestogodišnjeg sina koji vojnim avionom leti u Beograd pa vlakom preko Mađarske stiže u Zagreb. No na tom putovanju ništa nije onako kako je otac planirao – vozni je red poremećen, mladić gubi najvažniji dokument i mora se sam snalaziti u kaosu koji je zavladao. U priči je i jedna dojmljiva sekvencija koja iskače iz realističkoga narativnog okvira, a koju pripovjedač smješta u „uzak prostor između stvarnosti i fantazije“, „međuzonu (…) koju nastanjuju utvare iz obaju svjetova“. Mladić, koji se gospođi s djetetom u odjeljku vlaka lažno predstavio kao budući igrač Boston Celticsa, susreće se na hodniku sa slavnim košarkašem Larryjem Birdom, zapravo njegovim balkanskim dvojnikom, švercerom koji mu nudi satove. No on mu zapravo sugerira, slikovito objašnjavajući košarkaški termin pick’n’roll, da će ga to što upravo prolazi „obilježiti za cijeli život“. „Pick’n’roll, dečko, sve se svodi na razumijevanje vremena i prostora u treptaju oka. Život ili smrt, svjetlost ili tama (…).“

Pilićeva sklonost uklapanju fantastike u realističko pripovijedanje vidljiva je i u priči Neil Armstrong, koje je sadašnje vrijeme poslijeratno, ali glavnog junaka Andriju proganja sjećanje na jednu ratnu epizodu. Neke je noći pijan sjeo za volan kamiona, zadrijemao, udario u nešto i onesvijestio se. Tada mu se ukazao ljutiti anđeo slomljenih krila, a on ni sada kad se noću probudi nije siguran je li se tada bio privremeno vratio u zbilju ili je bio potonuo u predjele koje svijest ne kontrolira. U priči Posljednja stanica: Bronx prološki i epiloški dio vremenski je smješten u ratnu 1992, a opsegom njezin veći, središnji dio u 1982. Pripovijeda se o sukobu „do istrebljenja“ između problematičnog učenika i njegova razrednika, koji je i sam bio strah i trepet, u nekom bosanskom provincijskom gradiću. Priča je to o tome kako rat kadšto u ljudima izazove plemenitu iskru i približi dva prije nepomirljiva protivnika.

Pri kraju zbirke smještena je Priča o Popaju, koja je tek posredno vezana uz rat. Troje mladih filmaša odlučuju u Zagrebu snimiti dokumentarni film o čovjeku zvanu Popaj, koji je odrastao u disfunkcionalnoj obitelji, upadao u loše društvo, radio kao utjerivač i bio u zatvoru odakle je otišao na frontu i tamo bio ranjen. Čitatelj prati dvije usporedne priče: glavnu, Popajevu, koju iznosi o svom životu objašnjavajući i svoju sadašnju svakodnevicu, „obične misli, ono što se događa dok hodaš“, i sporednu, o staloženu snimatelju, o malo zbrkanu redatelju zaljubljenu u producenticu koja djeluje namješteno. Pripovjedač je neutralan, u trećem licu, ali se može zaključiti da su komentari o mladim filmašima također Popajevi te da se na kraju između članova ekipe i glavnog junaka naslućuju stanovite prisnije relacije.

U priči Vukojarac, za koju je u intervjuu autor kazao da je njegova „skromna posveta filmskim i literarnim čudovištima“, u kojoj su od šest likova tri izmišljena, a tri zbiljska, istražuju se učinci ljudskoga ponašanja u neočekivanim, neprirodnim okolnostima. Ona je zanimljiva ne samo zbog spoja realnog i fantastičnog nego i zbog istodobna supostojanja i prožimanja tragičnog i komičnog. Kao što se tragično i komično izmjenjuju i u priči Mojo, u uvjetima prilično realno oslikane suvremene hrvatske recesijske situacije, gdje superiorna junakinja pokušava dovesti u red površnog i neodgovornog muža. Neimenovani gastarbajter, pripovjedač i ujedno glavni junak priče Neće nam oni ništa, završnoga teksta u zbirci, započinje pravim rekvijemom: „Svijet se promijenio, ne liči više na sebe, ali mi, evo, i dalje od nečeg bježimo: od bijede i ratova, iz malih, skučenih zemalja, gradova i sokaka, gdje svako svakoga zna, bježimo onamo gdje se čovjek može lakše sakriti i od drugih i od sebe, bježimo od nepravde i beznađa, ali ne samo od toga, bježimo i od vlastitih familija, od prijatelja i neprijatelja, mrtvih i živih, od lopovluka bježimo, od mržnje jednako kao i od ljubavi, od nesanice, dugova, osvete, noža i konclogora (…).“ U nekoj možda i doglednoj budućnosti taj hladni strani svijet mogao bi postati i njegov, kad više „neće biti važno odakle sam došao, kako sam živio i u što vjerovao“.