Prošlost kao željena sadašnjost

Ponad glavnog ulaza u riječko – više se ne zna je li Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca  ili samo Narodno kazalište, kako ga je u svojem obračunu s hrvatskom tradicijom prekrstilo sadašnje revolucionarno rukovodstvo predvođeno Oliverom Frljićem i Marinom Blaževićem – visi  plastična lutka svinje ispod koje piše: „Svi smo jednaki, samo su neki jednakiji“. Taj kreativni uvod u predstavu Životinjska farma – koja je premijerno izvedena 30. ožujka u inscenaciji srbijanskog redatelja Andrása Urbána – publika nije zamjećivala možda i stoga jer je sa mnom 1. travnja – za Frljića 1. aprila – žurila na treću izvedbu te predstave.

Lajtmotiv i povod predstavi je Zaborav. Tako u kazališnoj knjižici pišu redatelj Urbán i dramaturginja Nataša Antulov. Zaboravne se želi podsjetiti da prošlost uvijek i nije bila tako loša, kao što se loše interpretira, i to u korist kapitalizma, individualizma, ljudskih prava. Ili kako to Urbán i Antulova pišu, zato što „znanost tvrdi da čovjek do potpunog zaborava dolazi procesom pogoršavanja njegovih intelektualnih sposobnosti i  oštećenja njegova socijalnog i radnog funkcioniranja“.

Mrak i zaborav na sceni riječkoga HNK-a / Snimio Dražen Šokčević

Jer čovjek „osjeća probleme u razumijevanju osobnih situacija, planiranju i odlučivanju, gubi vlastite standarde i kontrolu nad porivima. Opada mu sposobnost apstraktnog mišljenja, a emotivni podražaji slabe. Oboljeli postaju apatični i povučeni, a u terminalnoj fazi, osoba gubi integritet i život ličnosti te ne primjećuje okolinu.“

Dok se očekuje navala „zaboravljivih“ u gledalište na sceni, poput izmeta u svinjcu stoji bala slame i iza nje na zadnjem zidu pozornice veliko crveno slovo A. Tišinu iščekivanja prekida glas s razglasa koji publiku upozorava „da se veže“, jer počinje predstava. Tada ulazi glumica i po pozornici, naravno inventivno, prostre balu slame, čija prašina i miris publici ispune nosnice. Zatim se oglasi stari Major – riječ je o svinji iz Orwellove Životinjske farme – drži govor, čuje se rafalna paljba i pojavi parola No pasaran. Uslijedi vika, mučenje i ubijanje, a onda ono A postaje crvena zvijezda petokraka. Da ne bi bilo zabune, sve to rade svinje, kako je napisao Orwell aludirajući na Staljina i Sovjetski Savez.

U komunističkoj stvarnosti grade se vjetrenjače,  proizvodi buka, moje postaje tvoje, a vlast evoluira i biva sve opakija. I opet vika, urlici, tortura, mučenje... Želim biti Isus Krist, želim biti socijalist, pjeva Bijela kobila koju, dok trči gumnom, promatraju muške svinje koje joj prvo zapovjede da hoda kao svinja, a onda je siluju. Kokoši lupaju jaja, abortiraju potomke (jedna glumica lupa si jaje o glavu i ono što joj dođe do usta oblizuje)... Ismijava se vjera i Bog. Svima je divno, osobito u Titovoj Jugoslaviji. Dokaz je i to što su djeca imala tri mjeseca školskih praznika.

Nakon te divne titoističke prošlosti dolazi naše doba; crnu zastavu s crvenom petokrakom svinje boje u hrvatski grb, ori se pjesma: Nisam fašist ni komunist, ja sam kapitalist... prodao sam sina, mamu i tatu... nemam para da održavam jahtu ...

Predstava završi, kako i priliči članici Europske Unije, na sastanku na kojem svinje raspravljaju o tome što ne smiju jesti, je li bolja domaća, crna slavonska i turopoljska svinja od uvozne pasmine pietren, koja daje veće prinose. Prevlada podijeljeno mišljenje, ali i konstatacija da treba forsirati slavonsku crnu pasminu i zato „što je kršćanska“. 

Predstava je takva, tako sugeriraju autori „bukvara“, jer njima Orwellova  Životinjska farma služi „kao svojevrsni društveno-politički memento, alegorijski  priručnik za kojim posežemo kada nam se čini da smo zaboravili kako se sve dogodilo“. A zaboravili smo, oni tako misle, jer „naše iskustvo sadašnjosti utječe na naše razumijevanje prošlosti, zbog čega nam postaje lakše relativizirati povijest...“.

Suočavajući Orwellovu metaforu komunizma i komunističku povijest autori nam zapravo nude predstavu koja bi, po njima, mogla raskrinkati našu „demokratsku“ sadašnjost. Pokušavaju u zaboravljenoj povijesti otkriti sličnosti koje žive kao trajno stanje. Dokazati da prošlost, ma koliko je mi željeli vidjeti kao prošlost, ipak egzistira ne samo u našem sjećanju nego i u ponavljanju pogrešaka. Zato je predstava iznimno uspjela u idealizaciji shvaćanja komunističke ideologije, naročito titoizma, koji se u svojoj manifestnosti nije pokazao boljim od svakoga totalitarizma koji žrtvuje čovjekovu slobodu.

Cinično poručuju da iskustvo loše prošlosti nije argument za kritiku te prošlosti, jer je njihovo ideologijsko idealiziranje prošlosti moćnije od tragičnog iskustva te prošlosti. Nikako ne žele shvatiti da „zabetonirana prošlost“, zvala se ona i lijepa uspomena, ne može sjećanje na lošu prošlost ustoličiti kao Zaborav. Bio taj Zaborav i manje zlo.

Riječ je dakle o predstavi koja nastavlja poetiku revolucioniranja publike, koja zdrav razum ispire ispraznostima jugokomunizma, demagogijom, parolaštvom i zaglupljivanjem, koja je zapravo sama sebi svrha, čiju je „pametnu glavu“ davno preparirao komunizam, odnosno revolucija koja jede svoju djecu.

To su pokazali i glumci. Zato se u toj predstavi ne može govoriti o glumačkim kreacijama, nego o glumačkoj „odvojenosti“ glave i tijela od glumačkog identiteta. Njihove uloge mogli su bez problema „glumiti“ uvježbani vojnički redovi. Bili bi vjerojatno jednako „glumački“ uvjerljivi. Divim se trpeljivosti tih glumaca.