Primanje i davanje počasti

S procvatom magnolija u Zagrebu svakoga neparnog proljeća poklapa se i središnji festival suvremene glazbe – Muzički biennale Zagreb. Programima prilagođenim najrazličitijim profilima i uzrastima publike ovogodišnje festivalsko izdanje u tjednu između dviju subota (18–25. travnja) donosi četrdeset koncerata i predstava u deset prostora grada s nastupom više od sedamsto umjetnika iz raznih dijelova svijeta. Bogatstvo ponude ne odražava sveprisutnu gospodarsku i duševnu recesiju u kojoj živimo te smjelo kroči prema novim izazovima, provokacijama, začudnim suzvučjima te rušenju granica i predrasuda. Cjelodnevni program tijekom osam dana pod organizacijskim okriljem Hrvatskoga društva skladatelja prvi put samostalno je osmislio skladatelj i prodekan za nastavu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Krešimir Seletković. Dok su dosadašnji tematski naslovi Muzičkog biennala bili jasnije sročeni poput Glazba i politika ili Inside–outside EU, ovogodišnji je kriptičan pojam istaknut na plakatima teške čitljivosti i još teže izgovorljivosti honorificabilitudinitas, pogotovo u likovnom oblikovanju oglasa razlomljen u tri reda, sasvim nejasan i boljim poznavateljima suvremenoga glazbenog pojmovlja. Pojam tipičan za znanstvenički diskurs srednjovjekovnih latinista znači stanje u kojemu je moguće primiti počast, pri čemu se ona odnosi jednako na skladatelje koji se izvode na festivalu, koliko i na publiku koja se daruje njihovim djelima. U kreaciji programa Seletkoviću je pomagao umjetnički savjetnik 28. MBZ-a, također skladatelj Frano Đurović, dok je za komunikaciju s medijima zadužen glazbeni kritičar i kolumnist Večernjeg lista Branimir Pofuk.

Plakat ovogodišnjeg Biennalea

Treba za početak pohvaliti umjetničkoga ravnatelja Biennala da je sebe kompletno izuzeo iz festivalskoga programa koji potpisuje kao izbornik, premda je među izvođenijim i traženijim autorima generacije. Prošle godine ustanovljenu suradnju s drugom matičnom institucijom (Muzičkom akademijom) u sveakademskoj produkciji opera ovaj je put smjestio u središnju večer otvaranja, najvažniji festivalski termin. Tu su se uz uobičajene sastavnice četverolista (Muzička, Dramska i Likovna akademija te Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu) događaju priključili ne samo Muzički biennale Zagreb nego i središnje nacionalno kazalište, koje je prvi put tom mladenačkom timu otvorilo vrata za izvedbu i realizaciju pokusa te dalo prigodu i za razgovore oko budućih repriza u idućoj kazališnoj sezoni. Programski segment nadoknade repertoarnih praznina na hrvatskoj glazbenoj sceni ispunjava upravo naslov te svečane praizvedbe.

Novootkrivena
Papandopulova opera

Riječ je o tek otkrivenoj devetoj operi legendarnoga hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, kojemu se dvadeset i pet godina nakon smrti neprestano pronalaze izgubljena remek-djela po arhivima kazališta i orkestara te obiteljskim tavanima i podrumima u zemlji i svijetu. Njegova šarmantna nadrealistička operna farsa Madame Buffault, jedinstvena te vrste u zasad poznatu njegovu opusu pronađena je na tavanu privatnoga stana u Frankfurtu gdje je autor živio i djelovao početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Njezinu je pronalasku kumovao neumorni tragalac za Papandopulovim partiturama diljem Hrvatske, Srbije, Makedonije, Bosne, Slovenije, Češke, Njemačke, Austrije, Francuske, Amerike pa i Egipta, vrijedni muzikolog Davor Merkaš, voditelj Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, koji je dosad ušao u trag čak 93 skladateljeva djela. Od 2009. Merkaš je u pregovorima s hrvatskim organizatorima opernih produkcija da Madame Buffault 43 godina od nastanka napokon ugleda svjetlo pozornice, i tek mu je 2015. uspjelo dobiti potvrdan odgovor od MBZ-a i Zagrebačkog sveučilišta, odnosno Muzičke akademije kao nositelja uhodanih opernih projekata (Čarobna frula, Carmen, Slavuj, Orfej i Euridika...).

Prema njegovu istraživanju, priča počinje 29. listopada 1966, kada je Papandopulo još djelovao u riječkom kazalištu Ivana pl. Zajca. Te je večeri naime praizveden njegov balet Dr. Atom, za koji je mladi njemački scenograf i slikar Paul Struck kreirao scenografiju i kostime. Sam je Struck sebe nazvao „slikarom čiji je umjetnički kozmos fantastični realizam i nadrealizam, svijet metamorfoza i mitologije, čuda, snova i čarolije“. Upravo je te svoje karakteristike, prema Papandopulovoj narudžbi, Struck i utkao u libreto za skladateljevu buduću operu Madame Buffault. Skladatelj je glazbu ove jednočinke u četiri prizora povezana orkestralnim intermezzima napisao ujednom mahu, u rekordnom roku od samo tri mjeseca (od 24. prosinca 1971. do 26. ožujka 1972) pronašavši potrebnu samoću, traženi mir i skladateljske muze u Kaštel Lukšiću. Njihov je plan bio djelo ponuditi nekoj od velikih opernih kuća u Njemačkoj, no čini se da Struckov nadrealistični libreto i Papandopulova neoklasična, ne odveć disonantna glazba, nisu ranih sedamdesetih u tom dijelu svijeta bili na cijeni (bilo je to vrijeme hegemonije glazbenih avangardista), tako da operu nisu uspjeli plasirati ni na kakvu kazališnu pozornicu ni koncertni podij. Vječno razigrani i pozitivni skladatelj nije dugo očajavao, već je neshvaćenu partituru odložio postrani i bacio se na stvaranje novih djela, koja su bila sretnije sudbine. Možda upravo mi imamo sreću svjedočiti rođenju djela stvorena prije svojega vremena, s jasnom porukom i angažmanom libreta koji pruža jasnu kritiku modernog društva (kako onog u sedamdesetima, tako i ovima danas) u fantastično-komičnom nadrealističkom kontekstu.

Otuđenje suvremenog čovjeka

Glazbeno jednostavno, na trenutke i banalno ozračje opere, motivi divovskog računala i pustog otoka odražavaju otuđenje suvremenoga čovjeka, dok lik menadžera, ekonomskog imperatora i novčanog diktatora Jean-Jacquesa Gericaulta progovara o duhu materijalizma i materijalog izrabljivanja. S tim će se motivima vjerujemo s punim razumijevanjem mladih ljudi današnjice kreativno nositi novi naraštaj studenata predvođenih mentorima (dirigent Mladen Tarbuk, redateljica Dora Ruždjak Podolski, scenograf Zlatko Kauzlarić Atač, kostimografkinja Barbara Bourek i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić). Fantastična opera u četiri slike praizvest će se u subotu 18. travnja u 19:30 u zagrebačkom HNK-u, uz reprizu večer poslije, dok će se tjedan dana nakon toga, u subotu, 25. travnja, cijela produkcija preseliti na podij Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i predstaviti publici ekskluzivnoga koncertnog ciklusa Lisinski subotom.

Dok je za večer otvaranja 28. MBZ-a Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ponudilo tek prostor (prvi put za jednu sveakademsku produkciju), za zatvaranje istog festivala uključilo se svojim orkestrom i baletnim ansamblom. Pozornost šire publike usmjerena je jednako na subotu, 25. travnja, također u 19:30, kada će Baletni ansambl i Orkestar Opere HNK-a u Zagrebu pod vodstvom bugarskoga dirigenta Diana Tchobanova praizvesti baletni diptih Kings of Gods za čiju je glazbu angažirano dvoje mladih skladatelja različitoga naraštaja iz klase pokojnog akademika Marka Ruždjaka. Dok je prvi dio, Complex Poetry, skladao Tomislav Oliver, drugi je dio glazbeno oblikovala njegova starija kolegica Ivana Kiš, nazvavši ga Selfish Gene Machine. Engleski su nazivi hrvatskoga djela valjda autorima pomogli u komunikaciji s francuskim koreografom Pascalom Touzeauom, koji se u maniri svojevrsna Gesamtkunstwerka prihvatio istodobnoga kreiranja i scenografije, kostimografije i oblikovanja svjetla. Glazbenoscenska djela provlače se i kroz druge dane festivala, u multimedijalnim kreacijama projekata u koprodukciji s Kulturom promjene Studentskoga centra u Zagrebu (prostorno-zvučne instalacije, zvučne kompozicije za zgradu novoobnovljenoga Francuskog paviljona, novi glazbenoscenski žanr na koncertu ansambla Nadar), ali i manjim opernim vrstama.

Vrhunski komorni ansambli

Izravnu komunikaciju sa svijetom Biennale je uspostavio raspisanim natječajem za petominutnu operu na koji je pristiglo stotinjak prijava, od kojih je međunarodni ocjenjivački sud (Zygmunt Krauze, Edo Mičić i Mladen Tarbuk) odabralo deset koje ulaze u finale, u kojemu se i izvode u utorak, 21. travnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu. Od pobjednika, koji će biti poznat iste večeri, odmah će se naručiti cjelovečernja opera za Biennale 2017. Večer poslije u 21:30 u Teatru&TD izvodi se u cijelosti projekt prve hrvatske operne sapunice zvane jednostavno Soap Opera, koje smo u nastavku pratili kroz sezonu Cantus ansambla u Maloj dvorani Lisinski. Prema predlošku Irene Škorić pojedine su epizode glazbeno oblikovali Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvio Foretić i Gordan Tudor, a niz će se prvi put izvesti zajedno s uvertirom i petim nastavkom u režiji Dore Ruždjak Podolski, pod vodstvom Ivana Josipa Skendera te uz sudjelovanje opernih pjevača (sopranistica Gorana Biondić, mezzosopranistica Ivana Srbljan, tenor Miljenko Đuran i bas-bariton Ozren Bilušić).

I to koproducira Kultura promjene Studentskog centra. Manji baletni projekt MBZ predstavlja u Zagrebačkom plesnom centru iste večeri, 22. travnja u noćnom terminu, u suradnji s Hrvatskim institutom za pokret i ples. Od koncertnoga programa vrijedi izdvojiti tri orkestralne večeri u Velikoj dvorani Lisinski (Slovenska i Zagrebačka filharmonija te Simfonijski orkestar HRT-a) zajedno s danom „skladatelja u žarištu“, četvrtkom, 23. travnja, kada će tijekom cijeloga dana razni sastavi izvoditi djela petero najvećih autora europske suvremene glazbe (Britanci George Benjamin i Thomas Adès, Francuz Bruno Mantovani, Finkinja Kaija Saariaho i Nizozemac Michel van der Aa). Ovogodišnji će Biennale obilježiti nastupi čak jedanaestero vrhunskih komornih ansambala, niz eksperimentalnih zvučnih radionica te svakodnevno muziciranje ansambla mladih Veni Academy na javnim prostorima, gdje će im se pridružiti studenti Muzičke akademije okupljeni oko HR Projekta, kao i polaznici Glazbenog učilišta Elly Bašić.