Predstava u potrazi za sadržajem

Svakako valja pozdraviti odluku HNK-a u Splitu da svom mladom glumcu Miji Jurišiću otvori kreativna vrata u režiju. Pa kako je Jurišićev debi u nekoliko navrata posvjedočio njegovu sposobnost dosjetljiva organiziranja prostornih odnosa sudionika predloška za igru Branka Ružića, a i doseg prikladne znakovne semantike scena, bit će nužno uputiti nekoliko poticajnih riječi njegovim daljim nastojanjima. U toj nakani moramo neizbježno zaći i u stanovita kritička zapažanja čitava slučaja scenske demonstracije pod naslovom U… bolje sutra. A to ćemo učiniti sa svrhom da se mladi redatelj u sljedećoj prigodi što je moguće više čuva takva balast, kojega se na pučini svog redateljskog plova pokušavao osloboditi tijekom čitave večeri, a što se pokazalo gotovo nemogućim.

Monika Vuco i Goran Marković

O kojem je to balastu riječ? Počnimo od početka, od onoga što je i prije same predstave. To je tekst. To je zapravo činjenica da teksta kao zaokružena predloška za predstavu nije ni bilo. Nasuprot tom stoji kazališna i glumačka težnja za predstavom, dakle za jednom smislenom, i estetskom, cjelinom, koja bi opravdala razlog uprezanja kazališnog pogona u pretpostavljenu svrhu. Umjesto toga autor je redatelju i glumcima predložio nekoliko fragilnih i proizvoljnih pretpostavaka o petero društveno odbačenih osoba koje su nasilno izolirane u ludnici, kako nam to oni sami kažu. One se pritom služe tekstovima preuzetim iz novinskih izvještaja – ali s nadogradnjom o takvu „društvenom crnjaku“ koji one pojedince koji se pošteno društveno angažiraju smješta u ludnicu. No događa li se to zaista u zbilji naše stvarnosti ili ne, za vrijednost dramskoga diskursa i nije presudno. Za njegovu vrijednost važna je tek dramska, umjetnička, zbiljnost tog događaja i njegova ishoda. A te zbiljnosti u pripovjedačkom obraćanju publici uistinu nije bilo, niti je moglo biti, ma koliko glumci dobro govorili ono što im je stavljeno u usta. Jer koješta se može kazati, govoriti. Ali dramsku učinkovitost ima tek ono što je samo sobom (radnjom) svjedoči, a ne pukim pripovijedanjem. Eto, to je bio takozvani društveni angažman teksta i predstave.

A naši vrijedni glumci i njihov redatelj su svim silama, jer što im je uostalom i preostalo, nastojali taj angažman posvjedočiti jedinom preostalom mogućnošću koju im je otvorila druga pretpostavka teksta: to je ubijanje dosade ludnice pravljenjem kazališne predstave u ludnici. I oni s tim počinju. Ali pritom nemaju teksta, a uistinu ga i nemaju, pa se utječu njegovoj improvizaciji. Zalaze u poneku dogovorenu scenu, a onda od nje odustaju, opet započinju uz pomoć fizičkih radnji, da bi, makar silno drameći, došli do kakva-takva sadržaja scene ili zabavili gledatelja zatvorskim bendom. A to posljednje bile su najsimpatičnije scene jer su se svi sudionici igre pokazali kao dobro priučeni svirači i pjevači, čemu su, dakako, zaslužne Ana Šabašova i Gorana Cetinić Koća, koje su napisale i s glumcima uvježbale glazbene brojeve.

I tako se to nastavljalo iz jednog u drugi pokušaj, vječno u zaludnoj potrazi za tekstom i kakvim-takvim smislom, uvijek nastojeći prazninu nadoknaditi artizmom. Pa iako je u tom nastojanju bilo pohvalnih rezultata, velika je količina energije trošena na prikrivanje nedostatka predloška – umjesto da on sam uznosi glumce do njihovih punih mogućnosti, kako to uspijeva tekstovima koji u sebi imaju razlog svoje radnje i njezinu dovršenost.

Stoga je za završetak čitava slučaja, kad su glumci i redatelj konačno shvatili da se dalje više ne može, dogovorena deklarativna objava kraja. Pa su taj prestanak svojih nastojanja jednostavno i objavili: Kraj! A onda je publika pljeskala. Jer bilo joj je jasno. To je kraj!

A sada o onom najvrednijem te večeri, o mladoj gardi splitskih glumaca (dvoje su još studenti). Očigledno, nije im bilo lako. Nekim skrivenim instinktom shvatili su da sve ono što njihove predstavljačke osobe rade, a rade predstavu bez teksta, mogu raditi tek likovi, kažimo to bez zadrške, malko bedasti. I to njihovo zalaženje u igru s takvim svojstvom lika bilo je uistinu umjetnički izazovno i obećavajuće. U tome je prednjačila uistinu nadarena studentica Monika Vuco. Sam izlazak u igraći prostor osobe koju je igrala otkrivao je njezinu inhibiranu narav punu vlastitih strahova. A to je, dakako, budilo zanimanje za otkrivanje takve osobnosti. Sličnu zanimljivost unijeli su na scenu i Goran Marković (uništeni fizičar), Vanda Boban Jurišić (poštena odvjetnica), Marko Petrić (talentirani kazališni redatelj koji se suprotstavio klanovskoj korupciji pa je odstranjen u ludnicu), Stipe Radoje (boksač koji nije pristao na lažiranje meča). Nažalost, sva ta svojstva scenskih osoba iskazana su deklarativno u pripovjedačkom obraćanju publici. A tada je poneka intelektualistička i retorička konstrukcija njihova izričaja protuslovila svojstvu bedastoće koju su vrli glumci pripisali svojim osobama kad su shvatili da će one igrati predstavu bez čvrsta tekstno-umjetničkog uporišta. Tako se to njihovo protuslovljenje mjestimičnom intelektualizmu osoba koje su predstavljali moglo pojmiti kao njihov glumački superiorni komentar onoga što su igrali. A to je svakako bilo i najvrednije te večeri.