Pobunjeni glas intelektualne Njemačke

Jedan od najvećih pisaca današnjice Günter Wilhelm Grass, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1999, umro je 13. travnja u 87. godini, objavila je njegova zaklada. Za mnoge Nijemce Grass je bio simbol generacije koja je odrastala nakon Drugoga svjetskog rata noseći teret krivnje očeva za zločine koje su počinili nacisti. Najvažnije mu je djelo roman Limeni bubanj (1959) u kojem slojevitim baroknim jezičnim izrazom opisuje život njemačke obitelji u njegovu rodnom Danzigu, danas poljskom gradu Gdanjsku, u prvoj polovici 20. stoljeća. Ekranizacija toga romana u režiji Nijemca Volkera Schlöndorffa 1979. nagrađena je Oscarom za najbolji strani film i Zlatnom palmom, a dijelovi filma snimani su u Zagrebu.

U tzv. danciškoj trilogiji Limenom bubnju Grass je pridružio roman Pasje godine te pripovijetku Mačka i miš, a u autorova važnija djela ulaze i naslovi Moje stoljeće, Lumbur, Zloguke žabe, Štakorica, Lokalna anestezija te autobiografija Dok ljuštim luk, objavljena 2006. i na hrvatskom. Tom je knjigom ­Grass, koji je godinama kritizirao malograđanštinu i nacizam, izazvao veliku senzaciju jer je otvoreno priznao da je kao maloljetnik bio u elitnim postrojbama, SS-trupama. Grassa su zbog „zakašnjela priznanja“ napali brojni književni kritičari, povjesničari i politolozi, a bilo je pokušaja da mu se oduzme i Nobelova nagrada. U romanu Korakom raka, prodanu u Njemačkoj u pola milijuna primjeraka, obradio je osjetljivu temu torpediranja njemačkoga broda Wilhelm Gustloff u blizini Danziga, gotovo na koncu rata, 31. siječnja 1945, kada je poginulo deset tisuća ljudi, a od toga su polovica žrtava bili žene i djeca. Poslije rata Grass je aktivno podupirao njemačku socijaldemokratsku stranku SPD i sudjelovao u mnogobrojnim političkim akcijama i protestima, pri čemu je posjećivao i zemlje Trećeg svijeta, a 1969. bio je i u Jugoslaviji.

Günter Grass bio je i grafičar i ilustrator, umjetničku je karijeru započeo studijem kiparstva. Pedesetih godina prošloga stoljeća objavljivao je liriku i nadrealističke drame, a bio je i član Gruppe 47, koja se zalagala za estetiku i tematsku obnovu njemačke književnosti, pokušavajući književnom riječju mijenjati mentalitet Nijemaca. Upravo na sastanku te grupe 1958. pročitao je ulomak iz svoga romana Limeni bubanj, koji mu je priskrbio svjetsku slavu. To je Grassovo djelo na hrvatski prevedeno tek 1981, ali je u srpskom prijevodu bilo prisutno i u hrvatskoj kulturnoj javnosti od 1963. Grass je kao pobunjeni glas intelektualne Njemačke u Hrvatskoj bio praćen osobito sedamdesetih i osamdesetih, a njegova drama Plebejci uvježbavaju ustanak izvedena je u zagrebačkom ITD-u 1971. Na hrvatski jezik prevedeni su i romani Sastanak u Telgeteu, Lumbur, Moje stoljeće, Zloguke žabe i Štakorica.