Pisac sam od čuda i boli

Nevenka Nekić nagrađivana je hrvatska književnica, slikarica, prevoditeljica i pedagoška djelatnica. Objavila je tridesetak knjiga zapisa, proze, poezije, esejistike, drame, putopisa te političke i polemičke literature. Ostvarila je tridesetak samostalnih i skupnih izložaba. Surađuje u predsjedništvu Hrvatske paneuropske unije, kao i u brojnim časopisima, na Hrvatskoj radioteleviziji i Katoličkom radiju. S Nevenkom Nekić razgovaramo u povodu objavljivanja njezina posljednjeg romana o razaranju Vukovara i agresiji na Hrvatsku Omerta. Zakleta šutnja o našim mrtvima.

Snimio Mirko Cvjetko

Što je omerta? – pita unutarnji glas Roka, mladića s Podvelebitja, u vihoru ratnog Vukovara. Na to pitanje odgovara vaš roman, najprije u naslovu...

Piše već na koricama. Omerta je zakleta šutnja. Kada se u mafijaškim ili bilo kakvim drugim zločinačkim krugovima dogodi zločin ubojstva, nitko iz toga kruga ne smije reći tko je ubio i gdje se nalazi truplo. To je omerta, i zna se kako završava onaj tko je prekine. To je južnotalijanski izraz koji se danas rabi i u filmovima i u literaturi. Ja sam ga namjerno uzela jer mi se činio prikladnim za temu zaklete šutnje. Dodala sam još tri riječi – o našim mrtvima.

I tako ste omertu smjestili u kontekst Domovinskoga rata, teme koja je i vas osobno pogodila i kojoj se neprestano vraćate, iz želje da se ne zaboravi.

Vraćam joj se pomalo i nerado. Jako je gorka. To je kao iz Biblije onaj stih – i kad progutaš tu riječ, u ustima će ti najprije biti slatka, a onda će te u utrobi uhvatiti njezina gorčina. Tako je i s ovakvom vrstom književnosti. Iako sam u međuvremenu napisala nekoliko knjiga koje imaju satirični kontekst, kao što su Bodljikave pripovijetke. Vrlo aktualne danas, niknule su na našemu plodnom tlu krize, laži, korupcije, bogaćenja i grabeži. Naravno da imaju politički kontekst, ali ne politikantski. Iako je i samo moje ime politička konotacija. Čini mi se ponekad da možda i nepravedno gledam kako neki silno uživaju, dok drugi silno pate. Pa se uvijek stavljam na stranu onih koji pate, bez obzira što se može dogoditi da sama patnja po sebi dođe i od čovjekova zla koje je sam sebi, a možda prethodno i drugima, učinio. Prema tome, taj kontekst koji mi se neprekidno nameće, Domovinski rat, kao i sve ono što mu je prethodilo i ono što je bilo post festum, jest tema koja je, mislila sam u sebi, ostala iza mene. No gotovo da i nema knjige, osim jasno onih koje su bile posve nedodirljive s tom temom, u kojoj nisam dodirnula taj rat.

Tako je i s vašom poznatom trilogijom Kardinalovo srce – Burik – Jean ili miris smrti.

Drago mi je da je ta moja trilogija postala poznata, ne zbog mene same već zbog ljudi koji su doista željni pročitati i istinu, a ne samo neku konstrukciju koja bi bila istinita. Tom trilogijom obuhvaćam vrijeme od rođenja kardinala Stepinca, pa sve do Ovčare. Čini mi se, a činilo mi se i tada, da sam završila s tim temama, da sam dovoljno dala, na osnovi dokumentarnih podataka, svoj prilog kao hrvatska književnica, za naše vrijeme 20. stoljeća. Odlučila sam se za romaneskni oblik. Olakšala sam pritom ljudima koji ne vole čitati hagiografske teme. Jer pisati o čovjeku koji je nedavno proglašen blaženim dosta je neugodna stvar. O njemu je ispisano tisuće stranica. No mislim da nisam pogriješila jer je to djelo doživjelo četiri izdanja, gotovo je rasprodano, a nadam se da će živjeti i nakon mojega odlaska s ove zemlje. U njemu je sabijena čitava povijest od rođenja kardinala Stepinca do njegove smrti 1960. I ne samo njegova, nego i narodna. I ne samo narodna, nego i svih likova koje donosim u romanu. Svako moje vraćanje u dalju prošlost uvijek je korespondiralo s nekim sadašnjim slučajevima.

Ne uvijek bez reakcija?

Tako je, primjerice, bilo s mojom novelom koja je izašla u Hrvatskom slovu, a koja je izazvala vrlo neugodan mali potres u Zagrebu, zove se Blasfemije Prostakovski. U njoj sam, iako ga nisam imenovala, opisala tu osobu, koju su mnogi prepoznali, pa su se tada pravili da mene ne poznaju. U tome je prekrasna poanta o kojoj ću tek napisati jednu satiričnu pripovijetku. To su bile te moje bodljikave digresije. No što se meni događalo? Meni se događalo nešto što gotovo metafizički zvuči.

To da su teme uvijek pronalazile vas, a da ih niste tražili? Da pišete o onome o čemu morate, a ne o čemu želite? I da niste odustali od svog kršćanskog uvjerenja i borbe da razdijelite laž od istine?

Da. Možda sam trebala staviti zarez iza riječi metafizički, možda će to nekomu zvučati pomalo mistično, no činjenica je da uvijek mene teme traže, nikada ja njih. U mom književnom radu naslagalo se evo već trideset i šest knjiga, no to me gotovo stid reći jer mislim da nisam neki pisac od alata i zanata, već od čuda i boli. I neka si uzme svatko tko čita ovaj naš razgovor kako ga volja, kako mu drago, no meni se događalo da mi ususret dođe čovjek koji nosi svoj tegoban križ i kaže da bi volio sa mnom razgovarati. I donese svoj curriculum vitae u kojemu zapravo priča o patnjama koje je prošao. Tako sam u Novoj Gradiški prilikom predstavljanja knjige doživjela i susret s tim Josipom, koji je u romanu Omerta postao Roko. Jasno, dala sam mu drugo ime, smjestila ga u drugi prostor, jer mi je bilo vrlo stalo da predstavim prostor o kojemu se malo zna. Poznajem ga jer sam slučajno s njim u rodbinskim odnosima preko supruga od 1960.

Smještate ga podno Velebita.

Da, u Rovanjsku. Pojavljuje se sa svojom tragedijom ispred mene i ja ga transponiram. Literarno i na svaki drugi način, pretvaram ga u stanovnika Podvelebitja, koje je meni na srcu. Dala sam mu ime Roko. Ima nešto u njegovu dijalektalnom izričaju, koji jako dobro poznam, tako karakteristično, tako slikovito i toplo, ljudski, pokorno. Ljudi su tamo pod Velebitom živjeli kao pastiri, napasali ovce po svetom brdu, po svim onim prostorima gdje se prkljalo ovce u rano proliće da bi se onda u kasnu jesen vraćalo natrag. Bili su težaci, ribari i stočari. Živjeli skromno, tiho, mirno, i nikada se nije dogodilo da bi netko nekoga ubija. Pa čak ni za ozbiljnu stvar. To su u stoljeću bile tako ekscesne pojave da su se prepričavale generacijama. Taj kraj sačuvao je neku tihu ali žilavu volju za životom i ujedno vjeru, koja je uvijek bila na prvome mjestu. Oni bez te vjere ne bi ni opstali.

U Omerti Velebit nije slučajna planina, nije samo lokacija.

Mislila sam da u romanu Omerta moram dati veliki andante Velebitu. Velebit je najmističnija, najveća, najsnažnija zavjetna planina Hrvata. Nikad nije nitko drugi na njemu živio otkad su Hrvati doselili. Jest da su ga dolazili paliti, i ubijati, kao i u ovom ratu, ali nisu se tamo naseljavali. Pa nije čudo što mi pjevamo Oj ti vilo, vilo Velebita! Vjerujem da je ta pjesma, koja je u uhu starih Hrvata, a koja je donijela mnogo bubrežnjaka odbijenih, ušla ne baš tako naivno u moj roman. U ovom romanu taj Velebit pokazujem s tradicijom etnografskom, jezičnom, običaje stare dajem, zatim dajem staru vjeru Hrvata, gdje su bili dubovi, gdje su bile profunde, kako je stara vjera Hrvata doživjela Velebit, za to imam posebne stranice. To je moj odah onom moćnom starcu Velebitu koji umače noge u Jadransko more, a kad se digneš, pogledaš u Tulove grede, kojima završava Velebit, bijele od bure, isprane…

Sve te vaše opažaje izrazili ste i slikarstvom.

Tako je. Većina mojih izložbi tematizirala je hrvatsku baštinu, koja se u mojim slikarskim predodžbama pretežito zadržala na starohrvatskih predromaničkim crkvicama, koje su čarobne i ima ih po čitavoj jadranskoj obali. To je baština koju Hrvatska ima, a koju mnoge druge europske države, kulture i civilizacije nemaju. Moje slikarske impresije pronašle su svoje mjesto i u ovoj knjizi.

Nastojite pisati istinu. Koje je mjesto istine u književnosti?

Kad u romanu stvaram i predstavljam nečiju sudbinu, onda je stvaram u smislu da neke dijelove romaneskno nadopunjujem, ali nema u njima ništa za što bi se moglo reći da je netočno. Nikada nisam nešto nastojala pretvoriti u laž, u netočno, izvitopereno. Uvijek mi se činilo da je bitno da etična strana opstane, da kroz nju i ja opstajem. I da imam lice koje može stati pred drugo lice. Ne bojim se istine. Nije svrha književnosti da bude taksativna, ali loša je književnost koja gubi svaku taksativnost. Koja prikazuje laž kao istinu, koja izmišlja i erotizira nepotrebno. Ja recimo nisam sklona pisanju ni opisivanju nikakvih erotskih scena. Vjerojatno znam kako se rađaju djeca, imam dvoje djece i troje unučadi, svakako da to za mene nije tabu, ali to nije glavna moja tema. Mogu to dodirnuti na diskretan način, kao što dodirujem i u Omerti. Tu ima erotike, ali to nije ona erotika koja bi bila potrebna da tekst uresi. Mislim da bi ga možda i pokvarila.

Govoreći maloprije o mistici, nismo spomenuli snove.

Snovi su mi se događali vrlo često. Puno sam sanjala i sada sanjam, ali sanjala sam očito nekim čudom i stvari koje će se tek dogoditi ili se događaju. Svoje sam snove i zapisivala. Snovi imaju svoje mjesto i u mojoj knjizi Omerta. Roko ima dar koji ne mora biti nikakav mračni ili iz konteksta silom izvučen dar, da bi se dojmio čitatelja. Roko naprosto, kao svaki domaći čovjek, ima dar kojim naslućuje opasnost. Da nema toga dara, pa tko bi ostao na tom kamenom Velebitu, gdje djeca bosa skakuću po stijenama punima trnja oštra i opaka, poput onog kakvim je okrunjen Isus Krist. Roko sanja, Roko ima neki predosjećaj. Čini mu se, kad primi nekoga za ruku, da osjeti njegovo bilo. Hoće li taj živjeti ili neće. To je taj dio koji se čini možda mističan, ali mnogi ljudi sanjaju, samo što tim snovima ne pridaju nikakvu važnost. Nikakvu vrijednost. Jedan je pametan čovjek rekao: Oni koji sanjaju mogu nešto stvoriti, oni koji ništa ne sanjaju neće nikada ništa ostvariti. Dakle, čovjek mora imati neki san.

Snom i završavate roman.

Završavam ga na način koji upravo oblikom, snovitošću, izvlači knjigu iz područja povijesnoga, faktografskoga, taksativnoga, i daje mu krunu koju bi u svakom slučaju literarno djelo trebalo dobiti. To je san koji se odvija u Len Maagu, i svi koji čitaju s imalo znanja prepoznat će naziv kao i imena sudionika te velike svečanosti koja se odvija na dan kad je pao Vukovar. Tada je velika svečanost, na čelu je nečastiva sila. To je san koji sanja Francuz Marcello, a događa se u trenutku kada je on sabrao sve godine koje su prohujale pred njim i nad Hrvatskom. Bio je promatrač u ratu. Očito da je taj san rekapitulacija onoga što je on mogao sanjati i tragični memento kojim ja taj san okamenjujem, dovodim do maksimuma napetost između onih koji nisu priskočili u nevolji, kao što sad ne priskaču u nevolji nesretnicima što plove u barčicama i tope se ili onima koji dolaze s istoka. S druge strane, taj san ima i ono dvojstvo, kad citiram iz Biblije nekoliko stihova iz jednoga psalma u kojem se točno vidi da čovjek sve može. Ali svoje mrtve zaboraviti ne može. I nečista sila pita sudionike zla: Jeste učinili ovo? Jesmo! I tako nabraja… da bi na kraju pitala: A jeste li učinili da zaborave svoje mrtve? I nasta tajac. A oni kažu: Ne možemo.