Nova svježina slavnih junaka

Sijete je ukras svijeta, kažu pjesme, što upija život znatiželjnim pogledom, nevinim osmijehom i lepršavom krhkošću. Kakvo će biti kad odraste, dobrim dijelom ovisi o prostoru koji ga okružuje i koji njegove nevinosti premazuje životnim mudrostima, a pokatkad okrutnostima. Sa svakim novim slojem farbe znatiželja i lepršavost postaju dalji, sve dok ne zaboravimo da smo bili djeca. Postajemo kruti pojedinci u još krućoj realnosti, pomireni sa svojom odraslošću. Iako je opisani put najčešći, srećom, ipak je tek jedan od mogućih. Drugim putem uputio se Petar Pan, čvrsto odlučivši nikad ne odrasti. Njegovim tragovima cijeli svoj (radni) vijek korača dramski pisac Nino Škrabe, živeći i stvarajući za djecu i uz djecu. Nakon što se, kao dio trojca Mujičić–Senker–Škrabe, hrabrim, duhovitim i ironijskim komadima upisao u povijest hrvatskoga kazališta, Škrabe se okrenuo kazalištu koje ne puni novinske ni povijesne retke, već velika srca malenih ljudi – dječjem kazalištu.

Izd. OMH u Jastrebarskom, 2013.

Pisanje za djecu višestruki je izazov. S jedne strane, mladi čitatelji ne priznaju fige džepu, s druge, kritičarima su tekstovi, ma kako dobri bili, počesto nevidljivi. Nino Škrabe odlučio je još malo zakomplicirati situaciju te se bacio na pisanje dramskih tekstova koje će djeca izvoditi djeci. Na taj način provukavši igrokaze kroz višestruki filtar i – uspjevši. Uspjeh njegovih komada ne očituje se u kritičkim hvalospjevima, jer se premijere ne odvijaju pod medijskim reflektorima, već u količini izvedenih predstava, mladih ljudi na sceni, publike koja se broji u tisućama te osmijeha što nemaju broja. I dok od kazališnoga čina redovito ostaje tek sjećanje što blijedi, kao vječni svjedok Škrabeovih predstava, barem dijela njih, stoji zbirka Druga zvijezda zdesna. Knjiga sadrži osam igrokaza nastalih između 2012. i 2013, uz iznimku Doktora Dolittlea, koji je napisao početkom 1990-ih godina za Zagrebačko kazalište lutaka te „bonus igrokaza“ Tri darodavca, napisana 2007.

Odmah recimo da se Škrabeovi igrokazi čitaju kao zaokružene i uzbudljive cjeline, baš poput klasika dječje književnosti na temelju kojih su nastali. Ta opaska dodatno dobiva na snazi znamo li da su „suautori“ Škrabeovih igrokaza djeca koja su sudjelovala u predstavama, ponekad i stotinjak njih. Tom velikom broju autor je prilagođavao tekstove, stvarajući nove likove te strogo pazeći da svaki glumac, barem na tren, osjeti bogatstvo scenske igre. Tako slavni junaci, a tu su uz vječnog dječaka i šaptača životinjama plemeniti Robin Hood, hrabri Mowgli, namrgođeni Tvrtko Scrooge, odvažni Huckleberry Finn i leteća Mary Poppins, jednako uživaju u igri riječima koliko u scenskim akcijama što se kreću od mačevanja do hodanja po glavama. Da se mali junaci ne bi odveć zaigrali, kroz priču, odnosno komad, vodi ih pripovjedač koji ujedno olakšava autoru pretakanje pripovjedne forme u dramsku. I njega Škrabe razigrava lomeći ga na više pripovjedača, stvarajući dijalog među njima, otvarajući im igru s junacima priče i mlađahnom publikom. Kao šlag na tortu, autor svaki komad obogaćuje pjesmom i plesom, pretvarajući igrokaze u totalni (dječji) teatar.

Djeca vole igru i igra voli njih, no da bi se znatiželjni pogledi, nevini osmijesi i lepršava krhkost s početka priče pretočili u nasmiješene i mudre odraslosti, igru je nužno oplemeniti pokojim zrncem mudrosti. Tako Škrabe u svaki igrokaz upleće didaktički sloj i spoznajni trenutak uz, jasno, sretan završetak kao pokazatelj da bolje sutra ipak nije čista utopija. U svim komadima jasno podcrtava važnost poštenja, hrabrosti i pomaganja drugima. Važnu ulogu igra mašta koja mijenja pojedine likove poput Jane i Michaela u Mary Poppins, ali i poimanje scenske stvarnosti, lomeći krute realnosti neodoljivim čudacima i čudima poput sove profesorice u Knjizi o džungli, izgubljene sjene u Petru Panu, „letećeg“ strike Alberta Wigga i slike u koju se s lakoćom ulazi u Mary Poppins. Taj sloj otvara mladim gledateljima i posebice izvođačima vrata u svemogući svijet bez ograda i sputanosti. Škrabe ne zaboravlja ni ekologiju pa tako Robina Hooda piše kao reakciju na okrutnu sječu šume Gović, „višestoljetnog uresa i sanjališta grada Jastrebarskog“. 

U dinamici radnje Škrabeove igrokaze možemo podijeliti na one koji naglasak stavljaju na scenskoj akciji i igrokaze koji su zaigraniji na leksičkoj razini. Upravo posljednji, poput Pustolovina Huckleberryja Finna i Mary Poppins, pružaju više zadovoljstva čitalačkoj publici. Osim što dramska radnja točno pogađa ključne točke proznih izvora, dodatno je razigrana leksičkim slojem. Škrabeovi junaci govore sočnim kajkavskim i duhovitim čakavskim narječjem, izokrenutim engleskim i izmišljenim životinjskim jezikom, u replike upleću stihove pjesama popularnih pjevača poput Severine i Olivera, potom Indexa, odnosno Maka Dizdara („valja nama preko rijeke“, Doktor Dolittle) te izazivaju osmijehe komentarima poput „Truli Tomahawk biti vriti“ (Petar Pan).

Na mjestima Škrabeova jezična i karakterna igra sklizne u djeci strani teren – politiku. Tako se autor u više igrokaza referira na političke aktualije, što je dijelom razumljivo u igrokazu Doktor Dolittle, nastalu u ratno vrijeme za profesionalno kazalište, no povremeno upletanje lijevih i desnih te političkih pojmova poput oporbe čini nam se nepotrebnim opterećivanjem djece njima nebitnim i neprivlačnim igrama odraslih.

Zaključno, igrokazi Nine Škrabe, nakon što su zaveli malene gledatelje, s punim pravom i brojnim zabavnim i spoznajnim trenucima u rukavu kreću u osvajanje malenih i velikih čitatelja zaljubljenih u dramsku i jezičnu akciju.