Nepotrebna lakoća mrmljanja

Našoj kaotičnoj stvarnosti – koja u traženju svojeg identiteta i slobode neurotično propituje davno usvojene vrijednosti kojima pripada i Shakespeare – od sadržaja važnija je forma. Oblik je postao bitniji od sadržaja koji taj oblik ispunjava. Osim u našem svakodnevnom življenju to se osobito osjeća, prepoznaje, vidi i dominira u suvremenom našem kazalištu, koje pod svaku cijenu želi biti prepoznato i upamćeno po nečemu novom, pa i na štetu vrijednosti koje objašnjavaju tu novinu. Razlozi su brojni, a jedan od primarnih svakako je to što naši kazališni pomodari, oni sebe vole zvati inovatorima, uglavnom tromo kaskaju za kazališnom modom.

Franjo Dijak  i Živko Anočić / Snimila Maja Kljaić

I Shakespeareov Othello izveden 10. travnja u GDK Gavella, u režiji Franke Perković, umnogome to potvrđuje jer u kazališnom izričaju nastoji biti ponajprije moderna predstava, a tek onda i zajedničko umjetničko djelo: glumaca, „ljudske radnje“, to jest drame, scenografije, kostimografije, režije i gledatelja, kojima je namijenjena.

Naime, odličan izbor tragedije Othello, kao i apostrofiranje „smrtnih“ čovjekovih grijeha; zavisti, ljubomore i mržnje, a onda i osjećaj za položaj žene u današnjem dobu (dramaturg Goran Ferčec), pokazuju da je redateljica prepoznala glavne agone dramske radnje. Pokazuje kako joj je razvidno da se današnji čovjek nalazi u epicentru civilizacije koja je odavno odbacila tradicionalne, moralne, pa i iskonske ljudske vrijednosti. I pokazuje, što nije nebitno, da joj Shakespeare nije bio samo ime iza kojega se htjela sakriti, kako to čini većina modernih redatelja koji jedino drže do svojega ega.

No dobar povod za predstavu, dakle tekst, njegovo prepoznavanje i iščitavanje suvremena njegova konteksta – njezina komorna forma i obećavajući početak predstave s glumcima (Dražen Kühn i Duško Valentić) koji su znali što, zašto i kako to kazati – tijekom predstave u realizaciji gospođe Perković nije se iskristalizirao u kreativnu glumačku suigru, pa i politički angažman, u mjeri koju Shakespearov Othello nudi. Tome nije jako pomogao ni prijevod Andyja Jelčića.

Razlog nejasnoći nije dakako u Othellu, niti u bojažljivom prepoznavanju suvremenosti u prostoru naših života – njezine dominantnosti ljudskih grijeha – nego u scenskom prostoru predstave (scenograf Saša Ilić), u odnosu između realnog scenskog prostora i fiktivnog mjesta radnje, kao i odveć „kompliciranoj“ kostimografiji Marite Ćopo, što je sveukupno više sputalo nego rastvorilo vezu između Shakespearea i suvremenosti.

Koliko god je scenski prostor s početka predstave s masivnim kamenim zidom i vratima u zidu – koji je još masivnijim i mračnijim učinila projekcija pradavna gradskog plana Venecije – obećavao i bio više nego dobar nagovještaj, ostala mjesta scenskog prostora, u kojima se naslućuje i događa tragedija, scenograf je smjestio u brodski salon pretvorivši ga u kafić u kojem se svađa, ljubi, pije, puši, svira džuboks i događa kulminacija tragedije.

Prenaglašeni realizam scenskoga prostora, umjesto da je zgusnuo dramske silnice, češće je dekoncentrirao glumce, čak i u trenucima kada je to kretanje opravdavalo kaos događanja. Dinamici nisu pomagali ni precizno osmišljeni pravci kretanja Pravdana Devlahovića, ni stepenice uz koje su se uspinjale i stropoštavale životne sudbine dramskih likova, niti videoprojekcije koje su sugerirale i ubrzavale ritam događaja izvan mjesta radnje; u brodskim hodnicima, potpalublju broda i kabinama.

U sve to uklopili su se kostimi koji su mogli biti i slični, primjerice „vojnim“ odorama suvremenih ratnika i koji, iako prilični suvremenom odijevanju ipak nisu pomogli profiliranju uloga. Povremeno se činilo da glumcima više odmažu nego pomažu.

No sve spomenuto nije nikakvo opravdanje za glumački rezultat aktera, točnije za glumačko nepovjerenje u vlastitu scensko-govornu kreativnost. Tumači glavnih uloga Franjo Dijak (Othello) i Živko Anočić (Jago), poput većine naših mladih i neiskusnih glumaca, trudili su se scenski govoriti da ih se ne razumije. Premda  su obojica dokazala svoju nadarenost, pitanje je razumiju li svoj talent, potrebu tog talenta da se jasno i dokraja izrazi, da kaže što ima reći publici koju to zanima?

Iako je znao uskladiti pokret, mimiku, geste i grimase, pa čak i točno mrmljati, Anočić je najbolje mrmljao. Iz njega se nisu izlazile jasne misli. Ako doista misli da je loš govor dio glumljene uloge, tada bi morao znati i shvatiti da takve nisu sve uloge koje izmrmlja. Takav nije ni beskrupulozni spletkar i zavidljivac Jago, kojega je na trenutke igrao više nego dobro.

Tumač Othella, Franjo Dijak, ono što je izvrsno umirio i glumački disciplinirao u ulozi Raskoljnikova prije godinu i pol zaboravio je; vratio se nepotrebnoj galami, ljutnji, lamatanju rečenicama i tražio pomoć u nepotrebnim pokretima tijela. Kada je to kontrolirao, kada je mislio što govori ljubomorom rastočeni Othello tada je nudio točne emocije i doživljaje, bio je glumački zanimljiv i uvjerljiv.

I mlada Irena Tereza Prpić imala je problema s govorom, nije se uspijevala oteti linearnosti izgovorenih rečenica i ponuditi bogati registar doživljaja, koje nudi uloga Desdemone. Glumačku uvjerljivost, ali ne uvijek i jasnu artikulaciju, nudio je Amar Bukvić (Cassio). Tihana Lazović, iako još studentica glume, kao i spomenuta Prpić, demonstrirala je sigurnost, odlučnost i istinoljubivost Emilije, a Ivana Bolanča nudila je životnost Biance. Enes Vejzović (Roderigo) bio je glumački uvjerljiv, samo je njegov Roderigo iz nekog drugog komada.