Najveći rumunjski pjesnik prvi put u hrvatskom prijevodu

Rumunjska suvremena kultura posljednjih je godina prepoznata i u Hrvatskoj zahvaljujući kinematografiji rumunjskoga novog vala, pop-glazbi i prijevodima suvremenih pisaca, većinom prozaika. No krajem prošle godine (2014)  Matica hrvatska objavila je zbirku rumunjske poezije iz 19. stoljeća Poezii alese – Izabrane pjesme Mihaia Eminescua (1850–1889), u prijevodu jednog od vodećih hrvatskih prevoditelja i pisaca Mate Marasa te uz pogovor doajena sveučilišnog studija rumunjskog jezika i književnosti u Hrvatskoj, akademika Augusta Kovačeca. Mate Maras je i prije, uz prijevode velikih imena svjetske kulture s engleskoga, francuskog, talijanskog…, objavio prijevod pjesama Geoa Bogze u časopisu Forum (1979) i Eminescuove Noćne zvijezde (Zagreb, 1995) te Dvanaest soneta u Vijencu (2011). Zbog svega toga dobio je u prosincu 2012. i službeno priznanje rumunjske države.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2014.

Mihai Eminescu pripada generaciji rumunjskih klasika 19. stoljeća – uz njega to su dramatičar Ion Luca Caragiale te pripovjedač Ion Creangă – te istodobno onomu što se u Europi naziva drugom romantičarskom ili kasnoromantičarskom generacijom. No Eminescu je, kao što je zapazio historičar Lucian Boia, jedini rumunjski „nacionalni pjesnik“, izdignut nad svima drugima ne samo kao poeta nego i kao prvak nacionalnoga duha, konačno ispunjenje rumunjskoga genija, ali i zvijezda univerzalne duhovnosti. Ili barem tako kaže mit o njemu, koji sadržava više elemenata. Prvi je, jasno, njegova poezija, sa svojim fondom ideja i slika te formalnom savršenošću (usavršavao je svaki svoj stih, tako da njegove pjesme imaju brojne varijante). No ono što možda izdvaja Eminescua nije ono o čemu piše u poeziji, u romantičarskom duhu (neshvaćeni genij, nesretna ljubav, smrt u prirodi, junaštvo predaka, postanak i nestanak svijeta, kritika društva...), a možda ni način na koji piše, nego tajanstvena i opsesivna muzikalnost onoga što piše. Već više od jednog stoljeća Rumunji su očarani njome, iako Eminescuov opus uključuje i prijevode sa stranih jezika, drame i pokušaje beletristike.

Drugi je element Eminescuova mita njegov prekratak, tragičan život „neshvaćena genija“, za koji se odavno smatra da se dobro slaže s njegovom romantičnom poezijom (djelomično objavljenom posthumno). Rodio se u selu Ipoteşti, na zapadu polovice povijesne Moldavije koja danas pripada Rumunjskoj. Njegov dobrostojeći otac, kao i vrlo važno književno društvo Junimea (Mladost) iz Iaşija, najvažnijega moldavskog grada, poslali su ga na studij filozofije, prava i povijesti na sveučilištima u Beču i Berlinu. Iako nije nikad diplomirao, u njegovu opusu osjećaju se utjecaji njemačke (iako ne isključivo) romantičarske poezije i filozofije, uz rumunjsku poetičku tradiciju i folklor (dotaknuti vlastitom inspiracijom izvore narodne poezije bio je romantičarski postulat). Nakon povratka u Rumunjsku 1874. Eminescu se naselio u Iaşiju, gdje je radio kao direktor Središnje knjižnice, a poslije kao školski inspektor. Godine 1877. preselio se u Bukurešt i postao urednik Timpula (Vrijeme), službenoga lista Konzervativne stranke. No mentalno je obolio sa svega 33 godine. Treći element njegova mita jest njegov fizički izgled, na portretu iz prve mladosti, na kojem je pjesnik gotovo nadnaravne ljepote (kao i Hyperion, njegov „dvojnik“ iz pjesme Večernja zvijezda, u ovom svesku). No, naravno, svi su navedeni elementi, kao što je već naglasio  Boia, pojednostavnjeni i pojačani prema pravilima mita.

Mihai Eminescu

Kontroverzna ličnost – simbol ruralne i patrijarhalne Rumunjske

Nakon njegove smrti, oko 1900, javnost je bolje upoznala i Eminescuov nacionalizam, izražen i u njegovoj poeziji, ali osobito u političkim člancima u novinama Timpul. Počelo ga se smatrati ne samo velikim pjesnikom nego i prorokom rumunjstva. Eminescu je u političkom smislu predstavljao konzervativizam, ruralnu i patrijarhalnu Rumunjsku, odbijao je modernizaciju i izražavao strah od stranaca, poput drugih velikih imena rumunjske kulture toga vremena. Takav nacionalizam bio je posve suprotan drugoj rumunjskoj nacionalnoj ideologiji 19. stoljeća, koja je težila modernizaciji i okcidentalizaciji i koja je izgradila modernu Rumunjsku (L. Boia).

Eminescuov nacionalizam je, dakako, razumljiv u kontekstu formiranja rumunjske nacije. No kod njega se nalazi početak prave nacionalne mitologije, koja je postala važna posebno u kontekstu nacionalizma i autohtonizma sljedećih generacija: najprije 1930-ih godina, kada su rumunjski fašisti (legionari) uzeli Eminescuovu doktrinu kao glavnu ideološku referenciju, a zatim za vrijeme komunizma pod Ceauşescuom (1965–1989), kada se smatralo, između ostalog, da njegov opus ne podliježe bilo kakvu kritičkom razmatranju. Eminescuove političke ideje i danas su vrlo privlačne rumunjskim nacionalistima. Iako su promotori njegova kulta još u većini, posljednjih desetljeća počela su se očitovati distanciranja ne samo od njegove ideologije nego i od njegove poezije, a neki idu s demitologizacijom toliko daleko da naglašavaju i ljudske greške u pjesnikovu životu (L. Boia). Posljedično, Eminescu je vjerojatno postao najkontroverznija ličnost u rumunjskoj kulturi, uz ostalo i zbog postkomunističkih reformi u obrazovanju koje su dokinule pretjerivanja u vezi s Eminescuom u starim školskim udžbenicima. O njemu se posljednjih dvadesetak godina raspravljalo za i protiv u desecima knjiga, stotinama članaka, kao i u televizijskim i radijskim emisijama.

No, u svakom slučaju, Eminescu je najprevođeniji rumunjski pisac na mnoštvo jezika i njegova poezija vrlo je vrijedna poslanica rumunjske kulture. Svezak nedavno objavljen na hrvatskom sadržava 47 njegovih reprezentativnih pjesama, od oko 350 koliko ih je napisao (što je relativno velik broj). Pjesme su u svesku organizirane kronološki prema godini objavljivanja, od 1866. od 1887. (nažalost, pogreškom izdavača 26 pjesama ostalo je bez naslova). Većinu čine kraće ljubavne pjesme, u kojima dominira tema izgubljene ljubavi. Eminescuova žena ima plavu kosu i oči (Plavi cvijet, Kraljevna iz priča, Călin (stranice iz bajke), Sit svega…, Iz valova vremena…), ona je, u duhu vremena, anđeo i demon istodobno (Venera i Madona, Anđeo čuvar, Ah, med sa tvojih usana…). Pjesma Oda (u starinskom metru) posvećena je „bolno slatkoj“ patnji koju ljubav nameće ljudskoj duši. Lijepa Veronica Micle, s kojom je imao dulji, ali zamršen odnos (1879–1883), najvjerojatnije ga je nadahnula za mnoge od njih.

Inspiracija rumunjskim folklorom i njemačkim romantizmom

Ljubav i priroda ponekad se nalaze u istoj pjesmi, koja favorizira određenu vrstu stabla, kao u Kraj jablanova samotnih…, koji se nalaze i u pjesmi I ako…, dok je u idili Večer na brijegu riječ o „starom bagremu“. U elegiji Ja želim jedno tek…, čija je tema stapanje čovjeka s prirodom nakon smrti (ontološki kredo pjesnika) i u kojoj se osjećaju utjecaji rumunjskoga folklora (primjerice balada Mioriţa, Ovčica), pojavljuje se i „sveta lipa“. Eminescuova povezanost s lipom, čini se, nastala je pod utjecajem njemačkoga folklora tijekom studija u Beču i Berlinu. U Iaşiju još postoji kao vrlo važan gradski simbol „Eminescuova lipa“, pod kojom je on vjerojatno napisao neke od najvažnijih radova, a nad njegovim grobom u Bukureštu također se nalazi lipa, kao što je htio u pjesmi Ja želim jedno tek… No zajedništvo pjesnika s prirodom, odnosno šumom, koja je Eminescuov omiljeni krajolik i uglavnom simbol vječne obnove, postoji i u Oh, ostani…, u kojoj se javlja i nostalgija za djetinjstvom, u Povratku ili Što tuguješ… – zadnje dvije pjesme također su zasnovane na rumunjskom folkloru, koji je Eminescu obogatio filozofskim idejama.

U izdanju Matice hrvatske zastupljene su i druge teme Eminescuove poezije. Pjesma Iz tuđine iz 1866, kojom se otvara zbirka, dio je prve faze Eminescuova stvaranja, one tinejdžerskih pjesama (1865–1869), animirane patriotskim i humanističkim idealima, kao i mnogim pitanjima o ljudskom postojanju. Sudeći po njezinim značajkama: subjektivnosti, prisutnosti lirskoga ja, temi pjesme koja je melankolija i čežnja za domovinom/zavičajem pojedinca u egzilu i sl.,  Iz tuđine već pripada postromantičarskoj lirici. Pjesma Mortua est, posvećena preminuloj ljubavi, bolna je himna vječne žalosti. U patnji izgubljen izraz je Eminescuova nezadovoljstva zbog statusa pjesnika u njemu suvremenom društvu, dok je Molitva jednog Dačanina filozofska pjesma koje je središnja tema čovjekova težnja za smrću, viđenom kao olakšavanje patnje koju mora podnijeti na zemlji. Eminescu je posvetio pjesmu i jampskom ritmu (Jamb), važnu u njegovoj kreaciji, a Ptičice su već pospane… zvuči kao lijepa dječja pjesma za laku noć.

Kao što kaže i naslov, Călin (stranice iz bajke) dulja je priča u stihovima koja prikazuje ljubav i vjenčanje između Zburătorula („letač“, ovdje preveden kao „vilenjak“) i carske kćeri. U rumunjskom arhaičnom mentalitetu ljubav je doživljavana kao jaka sila te se smatralo da se prvi dodir s njom događao zbog nadnaravnoga, fantastičnog bića. Taj je dodir proces inicijacije konfiguriran kroz erotski mit Zburătorula, u narodnoj mitologiji zamišljena kao zloduha koji je noću u snu, kao zgodan mladić, mučio dušu mladih  djevojaka. No u romantičnoj književnosti on je simbolizirao intenzivnu ljubav ili žudnju za voljenim muškarcem. U Eminescuovoj pjesmi Zburătorul se na početku čini kao erotska projekcija adolescentskog uma, ali ona postaje lijep mladić po imenu Călin; on dolazi noću, kao u snu, u krevet djevojke koja prvi put osjeća ljubavno uzbuđenje. Njihovo se vjenčanje odvija u čarobnoj atmosferi, sudionici na vjenčanju likovi su iz rumunjskih narodnih bajki (carevi, carice, prinčevi na bijelom konju nazvani Făt-Frumos, zmajevi, šaljivdžija Pepelea), a istodobno se događa i još bajkovitije vjenčanje leptira i ljubice. Uz Zburătorula Eminescu je u pjesmi Vani je jesen… spomenuo, samo usput, još jedan temeljni mit rumunjske narodne književnosti. To je zla Baba Dochia koja, između ostalog, personificira nestrpljivost u očekivanju povratka proljeća.

Epske vizije i elegična lirika

Zbirka Eminescuove poezije sadržava i tri pjesme kojima je u žarištu genij: Poslanica I, Večernja zvijezda i Glosa. Poslanica I. filozofska je pjesma s romantičarskom strukturom i dio je ciklusa od pet Poslanica u kojima je Eminescu, uz druge ideje, izložio i svoje društvene i političke poglede. Glavna tema pjesme jest sudbina genija, ironično utjelovljena u znanstveniku, starom i siromašnom profesoru. Struktura pjesme grupirana je prema dvjema temeljnim koordinatama, kao što se i genij prikazuje u dvjema hipostazama. Prva njegova hipostaza, ona mislioca, daje osnovu filozofskoj meditaciji s temom nastanka/nestanka univerzuma i prolaznosti svega. Kao i u Molitvi jednog Dačanina mogu se ovdje, dakle, pronaći elementi kozmogonije, donesene u romantičarskoj maniri. Druga hipostaza genija kao pripadnika društva i njegov odnos sa suvremenicima te budućim generacijama dovodi do satire. Taj dualni aspekt genija uokviren je mjesečinom, koja je humanizirana poetskim motivom kontemplacije. Izvorima pjesme smatraju se neki rumunjski narodni mitovi, antička indijska Rigveda, Kant i Hegel, sve doživljeno kroz prizmu njemačkoga filozofa Schopenhauera. Tematika iz Poslanice I. može se pronaći i u drugim Eminescuovim djelima, kao i kod Lamartinea, Novalisa, Victora Hugoa, Goethea.

Još jedna Eminescuova pjesma u kojoj se mogu naći, kao u Călinu (stranice iz bajke), ne samo lik koji podsjeća na Zburătorula nego i drugi folklorni elementi (struktura bajke, drugi likovi, elementi čarolije, metrička struktura narodne poezije od 7–8 slogova, iskorištavanje vjerovanja u sretnu zvijezdu ili vodilju…) jest Luceafărul, u prijevodu Večernja zvijezda. Ona se smatra vrhuncem Eminescuova opusa, kao i ključnim mjestom u rumunjskoj književnosti, a doživjela je mnogo rumunjskih i stranih kritičkih interpretacija. Riječ luceafăr dolazi od latinskog lucifer, što znači „donositelj svjetlosti“ i naziv je za Veneru, najsjajniji planet koji se vidi uvečer kao Večernja zvijezda. Priča o nemogućoj ljubavi između Zvijezde, utjelovljene u lijepom mladiću, i careve kćeri jest i priča o susretu dvaju različitih svemira koji pokušavaju komunicirati i koji se mogu nazvati duhovno i tjelesno, božansko i ljudsko, ideja i opipljiva pojava... Ideja o neshvaćenom i besmrtnom geniju, koji ne može pronaći sreću u ljubavi i ostaje udaljen od društva u svom uzvišenom svijetu postojala je i prije u Eminescuovu opusu, a potječe od njemačkih romantičara (npr. Schopenhauera). U pjesmi se kombiniraju lirsko i epsko, elegija i filozofska meditacija, dramatičnost dijaloških scena i grandioznost kozmičke vizije (dok Luceafărul putuje kroz zvijezde), aforistično izražavanje (maksime, sentencije, moralni koncepti) i slično. Prepoznaje se i utjecaj mitologije, primjerice Luceafărul dobiva i ime Hyperion, koji na grčkom znači „onaj iznad drugih“. Hyperion je zapravo jedan od Titana, sin Zemlje i Neba te otac Sunca i Mjeseca; Homer ga je smatrao samim Suncem, a u svjetskoj književnosti to ime je prisutno i prije i poslije Eminescua, kod Keatsa, Longfellowa, Simmonsa. Luceafărul omogućuje usporedbe s Ljermontovim Demonom, Hölderlinovim Hyperionom i sa svim drugim književnim djelima koja iskorištavaju mitove o ljubavnoj vezi između bogova i žena, ili između božica i muškaraca. Neki smatraju da je Luceafărul alegorija pjesnikove vlastite nesreće, njegove ljubavi prema Veronici Micle, a napisao ju je nedugo prije početka prve faze svoje mentalne bolesti u lipnju 1883, četiri mjeseca nakon posljednjega pisma Veronici.

Muzikalnost prepjeva

Jedan je od vrhunaca Eminescuova stvaralaštva Glosa, koja kao žanr označava pjesmu sa stalnim oblikom (broj strofa jednak je broju stihova iz prve strofe, od druge strofe komentira se svaki stih prve strofe-teme, a zadnja ponavlja, kao zaključak, prvu obrnutim slijedom stihova). Glosa ima filozofsku vrijednost, sadržava mnoge autorove maksime i pravi je kodeks znanja i etike. Središnji motiv pjesme jest svijet kao kazalište (Schopenhauerova tema, kao i ona vječne sadašnjosti) prema kojem se osoba iznad razine običnog čovjeka postavlja samo kao gledatelj. Taj je motiv povezan s idejom razočaranja, dok su odvajanje, izolacija, ravnodušnost ideje obrađene u brojnim Eminescuovim djelima, stavovi koje pjesnik pripisuje takvoj iznimnoj osobi. Prema pjesniku, najvažnija je samospoznaja i odbijanje kratkotrajne sreće, a za postizanje tih ideala racionalnost mora uvijek rasvijetliti životni put. Kao i u Poslanici I, Povratku te drugim svojim djelima, Eminescu razmišlja o prolaznosti vremena. Kritika društva ponovno se osjeća u satiri, koja je izraz navedene ravnodušnosti i duboka autorova prezira.

Što se tiče kvalitete analiziranog Eminescuova prijevoda, mora se Mati Marasu priznati vrlo dobro poznavanje rumunjskog jezika, koji je, prema vlastitom iskazu, naučio dok je kraće vrijeme živio u Rumunjskoj. Prevoditelj se potrudio i uspio poštivati originalni ritam i vrstu rime pjesama, iako jamb, primjerice, nije primjeren hrvatskom jeziku zbog naravi akcenata. Poznato je da je najteže prevoditi poeziju, pogotovo kada je u pitanju Eminescuova muzikalnost koju, prema mišljenju Boie, stranac čak i kada zna rumunjski teško može u potpunosti osjetiti, dok se u prijevodu čarolija njegove glazbe gubi. No možda se ovaj put čarolija, na temelju Eminescuovih ideja i slika, stvorila i u hrvatskom jeziku, iz pera vrhunskoga prevoditelja.