Mašta košmarnih snova

Potkraj ove godine navršit će se 95. obljetnica praizvedbe opere Mrtvi grad Ericha Wolfganga Korngolda. Svojevrsni je kuriozitet da je istodobno praizvedena u dva operna kazališta: 4. prosinca 1920. u Hamburgu i Kölnu. Ove sezone premijerno ju je postavila Opera u Grazu, a i inače se rado izvodi na njemačkome govornom području zbog lijepe glazbe i osebujna sadržaja.

Erich Wolfgang Korngold (1897–1957) bio je jedan od posljednjih romantičnih skladatelja. Kao čudo od djeteta podupirali su ga Gustav Mahler, Alexander Zemlinsky, Richard Strauss, Arthur Nikisch i Artur Schnabel. Veliki uspjeh postigao je Mrtvim gradom, nakon čega je aranžirao nekoliko operetnih partitura. Početkom 1930-ih odlazi u Hollywood, gdje sklada filmsku glazbu, operu bez pjevanja kako ju je opisao, i dobiva dva Oscara za filmove Robin Hood i Anthony Adverse. Nakon Drugoga svjetskog rata vratio se u Beč. Operni ukus uvelike se promijenio pa je skladao koncertnu glazbu.

Prizor iz opere Mrtvi grad / Snimio Werner Kmetitsch

Korngold je klavirski izvadak Mrtvoga grada odsvirao Giacomu Pucciniju, prigodom njegova posjeta Beču 1920, koji je djelo ocijenio kao „najveću nadu nove njemačke glazbe“. Ekspresionistička opera s halucinantnim ulomcima portretira duševni razdor izazvan prevelikim tugovanjem, čime je pogodio žicu u poraću Prvoga svjetskog rata. Glavni junak Paul tuguje zbog gubitka supruge Marie. Upoznaje plesačicu Mariettu, koja ga opsesivno podsjeća na suprugu, što potiče njegovu maštu i košmarne snove, u kojima čak zadavi Mariettu pramenom Mariene kose, ali donosi katarzu i spoznaju da tugovanju mora doći kraj. Tematika iz romana belgijskoga simbolističkog pjesnika Georgesa Rodenbacha Mrtvi Bruges pruža razne mogućnosti za maštovita uprizorenja.

Intenzivna glazba, skladana za vagnerovsko-štrausovski gust orkestar, organizirana je oko nekoliko provodnih motiva, s dvjema evergrinskim arijama – tzv. Mariettinom pjesmom (sopranskom i tenorskom jer se ponavlja dva puta) te baritonskom Pierrotovom pjesmom. Orkestar Opere u Grazu, pod ravnanjem šefa dirigenta Dirka Kaftana, bio je, kao uvijek, na visini zadatka. Redatelj Johannes Erath odmaknuo se od relativno sretna završetka opere. Njegov je Paul neizlječivo opsjednut vizijama Marie koju vidi u svakoj ženi pa čak i u vjernoj domaćici Brigitti, s kojom živi u vezi izvan realnosti. Lik prijatelja Franka zapravo je njegov alter ego koji mu onemogućuje izlaz. Pretjerane su religijske implikacije koje djelo sadrži, ali ne u tolikoj mjeri koliko ih je Erath istaknuo.

Oduševljava velebna scenografija Herberta Murauera s drvom obloženim velikim stubištem kuće i lelujavim zastorima i s mnogo prostora za maštovito osmišljene prizore. Važnu ulogu imaju statisti koji predstavljaju umnožene dvojnike Marie i Paula.

Tenor Johannes Chum ima pravi karakter lirsko-mladodramskog tenora za ulogu Paula, koju je pjevački suvereno pronio kroz gusti orkestar, uz decentan scenski izraz. Bariton Ivan Oreščanin ugodno je zvučao kao Frank. Mezzosopranistica Dshamilja Kaiser sekundirala je s pravom mjerom u ulozi Brigitte. Na sedmoj izvedbi dramsko-sopransku ulogu Mariette pjevala je Marion Ammann. Direkcija Opere ispričala ju je zbog glasovne indisponiranosti. Nastupila je kako bi spasila predstavu, ali je sve vrijeme markirala. Jasno je da je njezin tihi pjev u srazu sa snažnim orkestrom zakinuo slušatelje u doživljaju velikoga dijela opere. Požrtvovno je izdržala do kraja jer bi Operi u Grazu bilo teško nadomjestiti eventualno otkazanu predstavu zbog detaljno isplaniranih termina svih predstava do kraja sezone. Druga sopranistica za istu ulogu u Grazu nije bila slobodna, a netko treći ne bi ni mogao uskočiti prije same predstave zbog složene režije. Eto još jednog primjera iz kojeg se vidi kako režija – iako ovaj put bez vlastite krivnje – može ići na štetu glazbe. Ta sedma izvedba bila je na programu u petak, 13. ožujka.