Lukas o Strossmayeru

Godine 1924. veliki je hrvatski umjetnik Ivan Meštrović završio svoj kip Josipa Jurja Strossmayera, a odlukom zagrebačkih gradskih vlasti kip je 1926. postavljen na mjesto na kojem i danas stoji, na zagrebačkom Strossmayerovu trgu između zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i zgrade Akademijine čitaonice. Odbor Matice hrvatske zadužio je  svojega predsjednika Filipa Lukasa da napiše spomen-spis u kojem će se osvrnuti na ulogu  đakovačkoga biskupa u hrvatskoj povijesti. Lukas je to i učinio i Matica je spomen-spis otisnula kao svoje izvanredno izdanje te 1926. godine. Pisac u uvodnoj bilješci kaže da je posao prihvatio iako je rok bio kratak jer je želio i sam proučiti „život i rad velikoga čovjeka“ i želio je da Matica prilikom podizanja spomenika ne izostane jer ona „nije nikakovu narodnu žalost i veselje propustila“. Svoj spomen-spis Lukas je naslovio Strossmayer i hrvatstvo, očigledno držeći da je o tome potrebno govoriti i da je dobro da o toj temi piše predsjednik Matice hrvatske.

Filip Lukas

Rad počinje navodom iz Rankea, koji kaže: „U samim narodima se ogledava historija čovječanstva“, a zatim na uvodnim stranicama Lukas govori o silama koje oblikuju svako trajnije ljudsko djelo („koje stoje uz kolijevku svakoga trajnijega ljudskoga djela“). Te su tri sile: pojedinci stvaraoci, društvo ili zajednica i misao.

Lukas tvrdi kako povijest iznosi pred nas velika imena, a ostale spominje kao biološku činjenicu, kao broj ili, kako kaže Lukas, „kao odzivnu prostornu sredinu djelovanja velikih ljudi“. Ipak, kaže autor, iako pojedinac, a ne skupina proizvodi misao, razvoj nije moguć izvan društva i zato pojedinčeva djela nisu samo njegova. Povijesne osobe stvaraju kulturna djela ili već stvorena čuvaju i usavršavaju. Vezane su uz svoje doba i dolaskom novih naraštaja najčešće gube na aktualnosti, iako neke od njih dugo žive u sjećanju i ostaju putokaz za velike i male ljude. Općeljudska je tragika da velike ideje stvorene za dobro čovječanstva poslije nerijetko postanu svrha samima sebi.

U tako naznačenim okvirima Lukas je analizirao život i djelo Josipa Jurja Strossmayera, a prije same analize  odmah rekao što je našao proučavajući taj život.  Vidio je da  „u njegovu (tj. Biskupovu, op. a.) stvaranju dolaze do izražaja duh i težnje hrvatskoga naroda, historijom i tradicijom u sadašnjost prenesene“, tu su i suvremene tendencije te velike ideje drugih ljudi, kod kuće i u svijetu stvorene. Osobito pak Lukas naglašava da je Biskup sve što je primio preobrazio i svemu dao svoj biljeg.

Strossmayer je po očevoj liniji germanskoga podrijetla, ali on je bio već četvrti potomak njemačkoga doseljenika, u obitelji u koju su beziznimno stizale hrvatske djevojke pa se u vrijeme Biskupova rođenja u njoj više nije njemački govorilo. Lukas drži da je Biskupovo energično, ustrajno i neslomljivo kretanje prema zacrtanim ciljevima nasljeđe koje su mu ostavili germanski preci, a majčina mu je loza ostavila „dobrotu, romantični idealizam, osjećajnost, gostoprimstvo i darežljivost“.

Kršćanstvo i Hrvati

Posve ukratko opisujući Strossmayerovo školovanje Lukas spominje izjavu predsjednika ispitne komisije u Pešti, koji je za  Josipa Jurja rekao „ili će biti prvi heretik ovoga vijeka, ili će biti najjači stup katoličke crkve“. U sljedećem odjeljku pozornost usmjerava na Strossmayerovo kršćanstvo hoteći upozoriti na ono što je Biskupa nosilo, a što su proučavatelji i ocjenitelji njegova života i djela nerijetko ispuštali iz vida. „On je u svim svojim kulturnim djelima, svjetovnim kao i vjerskim, evanđelje kao najveću knjigu mudrosti, a Boga kao izvor mudrosti i istine prikazivao.“ Utvrđujući tu istinu, Lukas je ne ocjenjuje, nego nas poziva da je uočimo jer inače nećemo dobro vidjeti ono što je Biskup govorio i činio. Lukas takav Biskupov stav ocjenjuje kao čvrstu vezu s hrvatskom tradicijom, s onom tradicijom iz koje je niknuo ushit hrvatskih hodočasnika, ushit koji je i Dante primijetio i uzeo ga kao osobitu viziju u svome Raju, s tradicijom zbog koje je hrvatski narod prozvan „predziđem kršćanstva“ i iz kojega je niknula rečenica: Za krst časni i slobodu zlatnu. Da je to Lukasovo povezivanje opravdano, da izlazi iz onoga što je Biskup uistinu govorio i pisao, a ne iz kakvih Lukasovih dnevnopolitičkih potreba, uvjeravamo se tako što čitamo misli sama Strossmayera koje nam Lukas podastire. Prvo one napisane i izgovorene 1874. prigodom otvaranja modernoga Zagrebačkoga sveučilišta, kada je Biskup poručio: „Duša mladića, da darove istine i znanja primiti može, mora biti skroz kršćanska... Kršćanstvo je naš narod od kolijevke njegove u ovim zemljama njegovalo, s njime se u muževno doba sa slavom i veličinom pobratilo, te mu je i danas pri preporodu njegova vjera, drug i dobrotvor. Povijest svih vremena i naroda nas uči, da oslabljenjem svete vjere, slabe ujedno i značajevi ljudi i naroda.“ Slično je govorio i pri utemeljenju Akademije trudeći se dokazati da „među svetom vjerom i među znanosti i umjetnosti nema na svijetu nikakovih opreka. Pa ako opreke kadšto i budu, nije ih narav stvari porodila, nego strast, slabost i zanešenost ljudska.“ Uostalom, njegov je životni program zgusnut u izreci: Sve za vjeru i domovinu!

Lukas dalje pokušava pokazati da Strossmayerova vjera nikada ne prelazi u fanatizam i kako se on dosljedno drži one čuvene In necesariis unitas in omnibus caritas (U nužnim stvarima potrebno je jedinstvo, a u svemu ljubav) i odnosi se vrlo pažljivo prema ljudima druge vjere.

Lukas mu osobito upisuje u dobro što svoje vjersko osvjedočenje nije nikada koristio da bi i dalje „drobio“ ionako iscjepkan narod, jer takvo bi ga cjepkanje onesposobilo za tešku borbu u kojoj se našao.

Zalaganje za federalizaciju

Političke ideje Strossmayerove i njegovo političko postupanje izazivali su sve do naših dana suprotne reakcije pa nije čudo što im je Lukas posvetio najveću pozornost. Počinje s 1848, godinom kada se Strossmayer nalazi u bečkom Augustineumu (Lukas sasvim ispravno piše: Augustinej), u kojem se upoznao s Palackim i Riegerom i prihvatio ideju federalnoga ustroja Monarhije. Europu je snažno zahvatila ideja nacionalne države pa narodi nisu više zadovoljni da im se dopusti na njihovim jezicima stvarati književnost, nego žele živjeti po svojim zakonima i životnim oblicima koje sami drže primjerenima, odnosno da budu svoji gospodari. Nacionalna je ideja ugrozila stari svijet u kojemu su bili važni staleži i države. Francuska je revolucija stvorila francusku nacionalnu državu i potaknula druge svojim primjerom. Osloboditeljska ideja pomalo se izokreće pa borci za vlastitu postaju ugnjetavači tuđe slobode.

Lukas položaj Hrvata (i Srba) 1848. ocjenjuje tragičnim jer se nisu našli na strani ideje slobode, a to se dogodilo zahvaljujući Mađarima koji su nas sebičnom i kratkovidnom politikom gurnuli na stranu na kojoj nismo smjeli biti.  U vrijeme dakle snažnoga apsolutizma i nasilne germanizacije stupa Strossmayer na đakovačku biskupsku stolicu (1850). On 1859. postaje članom Državnoga savjeta i na sjednicama toga tijela, drži Lukas, sazreli su njegovi pogledi na Hrvatsku, na južne Slavene i državno uređenje. Na mađarski stav da u Ugarskoj nema drugih naroda osim Ugara, Strossmayer odgovara pozivanjem na načelo jednakih dužnosti i jednakih prava (Gleiche Pflichten, gleiche Lasten) i tako počinje povijest njegovih sukoba s Mađarima.

Zalagao se za federalističko uređenje Monarhije, a kako se u polemikama oko uređenja stalno spominjalo historijsko pravo zemlje, Strossmayer se potrudio proučiti i onda iznositi svoje dokaze o historijskom državnom pravu Hrvatske i bio je „obim nogama na tlu hrvatskoga državnoga prava“. Najsnažnije je te misli izrazio u polemici s Borellijem, predstavnikom Dalmacije u Državnom savjetu, koji je poricao pravo Hrvatske na Dalmaciju. Lukas navodi najzanimljivije tvrdnje Biskupove i to dosta opsežno, a temeljna je ta da slavenski živalj u Dalmaciji uvijek za sebe kaže: Ja sam Hrvat i hrvatskim govorim. Biskupovi su stavovi imali odjeka posvuda gdje su Hrvati živjeli, i kod običnoga svijeta, ali je još važnije to da su pripadnici inteligencije u tekstovima i u govorima slijedili Strossmayerove govore i tako se suprotstavljali talijanizaciji u Dalmaciji.

Kada je banom imenovan Josip Šokčević, sazvao je bansku konferenciju i na njoj je sudjelovao i Strossmayer te bio izabran u deputaciju kralju koja je tražila da se hrvatski jezik uvede u sve urede i da se Dalmacija i kvarnerski otoci sjedine s maticom zemljom. Dalmatinski talijanaši omeli su ostvarenje toga cilja, a Strossmayer se višeput obrušio na centralizaciju jer je u njoj vidio premoć i gospodstvo jedne narodnosti nad drugom i zvao ju je „sužanjstvo neprivilegovanih“.

Povlačenje u Pariz

Lukas naravno nije mogao ni htio zaobići razlike između Starčevića i Strossmayera i ovako ih je sažeo: „Dr. Ante Starčević je udario temelje svojoj stranci na osnovi državnoga prava, legitimiteta i ekskluzivnog hrvatskog nacionalizma, dok je Strossmayer državno pravo htio dovesti u saglasnost s općim narodnim principom i prirodnim pravom. Strossmayer je tako narodnom i prirodnom pravu predložio državno pravo, vodeći  računa o novim prilikama u zemlji, dok je Starčević na osnovi legitimiteta obrnuto radio.“ Lukas tvrdi da se Strossmayeru činilo preuskim pozivanje jedino na pisana prava i zato je uključio slavenske realitete od Triglava do Crnoga mora „hoteći ih ujediniti u jednu veliku zajednicu, i dajući svakoj svu moguću nezavisnost i slobodu“.

Ivan Simonetti, Josip Juraj Strossmayer, 1871. / Snimio Goran Vranić

Lukas pokazuje opisujući Strossmayerovo djelovanje i njegove privatne odnose (raskid sa Sundečićem) da Biskup nikada nije htio oslabiti ili zabaciti hrvatsko državno pravo. No slabljenje Austrije sve je više vodilo prema dualističkom uređenju Monarhije pa je u Beču dualističko uređenje već bilo zapravo prihvaćeno kada je onamo stiglo izaslanstvo Hrvatskoga sabora 1866. pod Strossmayerovim vodstvom da zahtijeva da se i hrvatski stavovi uzmu u obzir. Izaslanstvo je bilo nemilostivo primljeno, Sabor raspušten, a Biskup je bio osobno pozvan i tražili su od njega da se zalaže za novo uređenje Monarhije. On odgovara da mu to ne dopušta savjest i prihvaća da na neko vrijeme ode izvan zemlje (u Pariz). Lukas komentira: „Time, što se uklonio s političke pozornice političkih događaja, ako i nije učinio nikakvo herojsko djelo, nije Strossmayer ipak okaljao ideju i čast svoje ličnosti...“

Jugoslavenstvo
kao kulturni pojam

Te godine (1926), kada je Lukas pisao svoj tekst, objavio je Đuro Šurmin dokument koji je Strossmayer sastavio 1874. i koji je trebao poslužiti kao osnovica za uređenje države južnih Slavena. Lukas navodi dijelove toga spisa i najvažnijim mu se čini ovo: „Da u međusobnim odnošajima imadu državna samostalnost i samoupravna prava pojedinih zemalja ostati posve nepovrijeđena i u potpunoj slobodnoj volji onoga dijela, koji tu samostalnost i ta prava uživa.“ Lukas kaže da te riječi pokazuju da su Biskupove težnje bile u skladu s težnjama hrvatskoga naroda. U vezi s tim postavlja se pitanje zašto je najvažnijoj znanstvenoj hrvatskoj ustanovi dao  jugoslavensko ime, što su mu mnogi zamjerali. Lukas u Strossmayerovoj jugoslavenskoj ideji vidi produžetak ilirske ideje, ono je za Biskupa kulturni pojam, a ne državnopravni.

„On je htio pod tim zajedničkim imenom okupiti u zajednicu južne Slavene, ne zato, da narodne realnosti njime ukloni, već da pod zajedničkim imenom ukloni nadbijanje i međusobno trvenje, te im tako omogući saradnju i intenzivnije kulturno stvaranje u zajednici“ – kaže Lukas i nastavlja da ni u tome Biskup nije uspio jer je postalo jasno „da jugoslavenski narod ne postoji ni kao historijski pojam, ni kao kulturno-socijalna skupina“. Akademija nije u tom smjeru ništa promijenila jer se ništa i nije moglo promijeniti, jer nije bilo zajedničke jugoslavenske povijesti i svaki je narod radio u smjeru svojih potreba. Lukas navodi dokaze da Biskup nije namjeravao narodna imena uklanjati i u mnogo navrata za sebe kaže da je Hrvat. Kulturno i moralno zajedništvo držao je nužnim za obranu od moćnih. U prepisci i razgovorima s moćnicima tadašnjega svijeta (Gladstone, papa Lav XIII, Leger, Wendel, Watson…) izjašnjava se kao Hrvat i oni ga, kaže Lukas, doživljavaju kao sina hrvatskoga naroda. No i kada svega toga ne bi bilo, analiza njegova bića pokazuje da je on „zapadan univerzalan čovjek, kršćanskom kulturom i pravdom zadojen, humanizmom i pravdom oplemenjen, a idejama narodnog principa, u svijet unesenog revolucijom, prekaljen“.

Lukas u Strossmayerovu romantizmu, idealizmu, vidi čovjeka „koji sve dobro gleda i dobru se nada“, a to su, kaže autor, tipične osobine našega naroda. Poziva u pomoć velikoga škotskoga pisca Seatona Watsona, koji je za Strossmayera rekao „zanesen kao dijete, a bistar i shvatljiv kao genij“.

Kraljev ukor

Ipak, ako je jugoslavenskim imenom Biskup htio izraziti samo kulturni pojam, postavlja se pitanje kako se on zapravo odnosio prema ideji narodnoga jedinstva. Sam je Lukas držao da je nacija ideja i izvjesna organizacija kulture i ona ne podliježe onim vanjskim silama koje utječu na državu. Pozivao se na Renana, koji je rekao: „Narod moj je onaj, koga ja svojim smatram i za koga sam spreman žrtve učiniti.“ Lukas drži da Strossmayer i Rački nisu bili posve načistu s pojmom naroda i narodnoga jedinstva, kao što je slučaj s mnogima u njihovo vrijeme i spominje kako su ozbiljni povjesničari i kulturolozi Slavene držali jednim narodom. Strossmayer voli sve Slavene i nejednom reagira kada se u Katoličkoj crkvi ne nastupa s razumijevanjem prema  Rusiji. Tako je pisao u Rim papi da bi kršćanski narodi morali hvaliti Rusiju što oslobađa kršćane od Turaka, a ne pisati protiv nje. Lukas spominje i telegram koji je Strossmayer poslao u Kijev u povodu 900. obljetnice pokrštavanja Rusije, zbog čega je nastala tzv. bjelovarska afera jer je kralj Biskupa oštro prekorio, ali mu je ovaj dostojanstveno i hrabro odgovorio: „Veličanstvo, moja je savjest čista.“ Završavajući dio o narodnom jedinstvu, Lukas tvrdi da bi se Strossmayer sigurno radovao utemeljenju jugoslavenske države, ali da bi ga „u dno duše boljelo, da je vidio, kako je njegov hrvatski narod (…) izložen teškim kušnjama i zapostavljanju“.

Kao i mnogi drugi, i Lukas najviše drži do Biskupovih rezultata na polju prosvjete. „To nije spomenik brončani, izgrađen u vremenu i izložen udarima vremena; već je to spomenik podignut u najvišim naukovnim zavodima i u mnoštvu drugih nižih, a k tomu nevidljiv, izgrađen u duši i srcu svih Hrvata i ostale slavenske braće na jugu i svih kulturnih ljudi uopće. Taj spomenik prelazi prostor i vrijeme, te se poput vječne istine prenosi iz naraštaja u naraštaj  i postaje trajan i neumro kao ljudski život.“ Naravno, autor govori o Akademiji i Sveučilištu i uopće Biskupovim nastojanjima kako bi i Hrvati u društvu drugih naroda davali svoj skroman prinos općem napretku; „da Hrvatska postane Toskana, a Zagreb Firenza“, tako je Biskup govorio i radio.

Povijest, kaže Lukas, ne cijeni političke lakaje, nego požrtvovne rodoljube, ona ne cijeni umjetnike koji su podilazili ukusima vremena, nego one koji su stvarali trajne vrijednosti. No ona je i nepravedna jer šutke prelazi preko napora milijuna ne spominjući im ni imena. Ona pamti samo imena velikih i jakih ljudi. Strossmayer je bio skromna podrijetla, ali aristokrat duha, i slijedeći objektivan i pravedan sud povijesti ubrajaju ga Hrvati u svoju elitu.

Tekst završava ovako: „Za nas je on velik, jer je sve intelektualne napore i političke želje svoga naroda slijedio, i nikada im se nije iznevjerio; on je za nas velik, jer je svojom liberalnošću, širokom koncepcijom i dalekim pogledima na Vatikanskom saboru legitimirao svoj narod; on je za nas velik, jer ga je sav kulturni svijet velikim smatrao; on je za nas velik, jer je ne samo veliko htio, nego i veliko izveo.“

Dončević optužuje Lukasa

Lukasov tekst za nas koji živimo u prvim desetljećima 21. stoljeća može biti poučan u mnogome. Pokušajmo se zamisliti kakvi stereotipi prevladavaju o Strossmayeru i o Lukasu. Očekivali bismo da Lukas nesmiljeno kritizira Biskupa. Oni koji su stvarali stereotip nisu čitali ni Strossmayera ni Lukasa, nisu proučavali njihovo djelovanje. Istrgnute rečenice najčešće su služile za snaženje vlastitih politikantskih gledišta. Lukas nije tako činio, nije tražio i kritizirao ono iz Biskupova djelovanja s čime se nije slagao, nego je istraživao koliko je to djelovanje u skladu s povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.

Zanimljivo je sad vidjeti što o tom Lukasu kaže hrvatski književnik Ivan Dončević na Matičinoj izvanrednoj skupštini 15. srpnja 1945. Konstatirajući da su u svijetu i kod nas mnogi bili nezadovoljni uspjesima radnika i seljaka u Rusiji i da se to osjetilo i u Matici hrvatskoj „kada su se tzv. aktualna pitanja o slobodi i pravdi, o državnoj samosvojnosti, o nacionalnoj samobitnosti, o kulturnoj samoniklosti itd. poistovetila jednostavno sa šupljim frazama, kada su se programi i zadaci izvrnuli na glavu, onda se na estradu Matice hrvatske uspinje Filip Lukas sa svojom svojtom. Nerazborito bi bilo misliti da taj Filip Lukas već onda nije tačno i određeno znao što hoće. On je htio ustaše ili nešto slično ustašama. Ne bi se moglo reći da je on djelovao sam za sebe, za svoj ćef i za svoju volju... On je bio samo debelim koncem vezan za Milu Starčevića, ovaj za Milu Budaka, ovaj za Antu Pavelića, a kraj špage držali su ipak Mussolini i Hitler“.  I tako se dalje nižu optužbe bez ikakve potrebe da se nešto ne samo kaže nego i pokaže i dokaže – posve drukčije no što je radio taj užasni Lukas. Ono što je zanimljivo i, mislim, važno jest pitanje jesu li to samo razlike u javnom nastupu dva čovjeka ili je bitno pala opća razina javne riječi. I još važnije: što je s nama danas? Živimo u vremenu kada se stalno govori o odgovornosti za javnu riječ, ali jesmo li u tome nadmašili svoje pretke, one koji su oblikovali hrvatski kulturni prostor prije sto godina?

Ili samo češće i bučnije nudimo humanističke fraze i usput znatno češće pucamo u čovjeka, u onoga koji drukčije misli, a rjeđe se trudimo da misli i stavove koji su nam neprihvatljivi opovrgnemo uvjerljivim argumentima.