Izvrsni filmovi izvan konkurencije

Kakva nas tek sjajna ostvarenja očekuju u konkurenciji dokumentarnih filmova ovogodišnjih Dana hrvatskog filma, kad u nju nisu uvrštena tri takva izvrsna i nagrađivana naslova?, pitanje je koje (si) je svaki upućeniji filmofil mogao, a možda i morao postaviti kad je iz novina i s portala doznao da u službenoj konkurenciji 24. dana hrvatskog filma, koji se od 23. do 26. travnja održavaju u zagrebačkim kinima Europa i Tuškanac, neće biti prikazani dokumentarci Djeca tranzicije Matije Vukšića, Goli Tihe Klare Gudac i Lijepo mi je s tobom, znaš Eve Kraljević. Riječ je o uistinu odličnim i vrlo dojmljivim djelima od kojih su neka već osvojila i ugledne domaće i međunarodne nagrade, a uvrštena su i u godišnje izbore najuspjelijih domaćih dokumentaraca. U dijelu prethodne rečenice, onom o osvajanju nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima, krije se najvažniji razlog za izostavljanje filmova iz konkurencije ovogodišnjih Dana i njihovo smještanje u Salon odbijenih, jer je odluka organizatora, kako je rečeno i na tiskovnoj konferenciji, bila da se festival ne svede na reprizno prikazivanje već viđenih naslova.

Kadar iz filma Goli Tihe Klare Gudac

Svakako, to s jedne strane zvuči i logično i opravdano, jer je primjerice dokumentarac Goli nedavno emitiran i u udarnom terminu državne dalekovidnice, a u konkurenciji Dana bio bi prikazivan pod egidom premijere, no s druge ostaju činjenice da će posjetitelji festivala, točnije pratitelji konkurencije, biti zakinuti za tri izvrsna filma, kao i da nagrade koje će se dodijeliti dokumentarcima neizbježno neće ispravno i u potpunosti valorizirati domaću dokumentarnu produkciju tijekom protekle godine. Upravo iz tog razloga, odnosno zbog mogućnosti da bi se nagradama mogli zakititi dokumentarci koji to kakvoćom u kontekstu cjelogodišnje produkcije ne zaslužuju, u vrijeme nastanka ovog teksta razmišlja se o izmjenama pravila za dodjeljivanje nagrade Oktavijan, za koju bi se u budućnosti u obzir mogla uzimati čitava godišnja produkcija, zasad samo u kategoriji dokumentarnoga filma, bez obzira na selektiranu konkurenciju. I ove se godine, tako, ponovila situacija slična onoj sa 17. dana, kad u konkurenciju nisu uvršteni odlični dokumentarci Drugi Dubrovnik Petra Krelje i Ti meni, ja tebi Irene Škorić, što je ocijenjeno gotovo pa skandaloznim, kao i igrano-dokumentarni film Zagorka Biljane Čakić Veselić, koji zbog nerijetko diletantske izvedbe i ne sasvim suvisle koncepcije uvrštavanje nije ni zaslužio.

Jeziva slika hrvatskog društva

Sedam godina poslije situacija s trima neuvrštenim filmovima suprotna je, jer su posrijedi izvedbeno superiorna, zrela, pametna i naglašeno emotivna djela, među kojima Djeca tranzicije odskaču i socijalnom kritičnošću i angažmanom. Na temelju njegova dosadašnjeg opusa može se reći da je Matija Vukšić autor zaokupljen tjeskobnim pričama o ljudima s margine društva, pri čemu je ta margina rjeđe samoizabrana, a češće nametnuta od zajednice u kojoj oni funkcioniraju i kao simboli ili odrazi dominantne nečiste savjesti. Ta nečista savjest dade se sasvim jasno iščitati iz sudbina protagonista dokumentarca, četvero maloljetnika koji se međusobno razlikuju po osobnim pričama, ali su povezani identičnim socijalnim uvjetovanostima i kontekstom. U Djeci tranzicije autor opisuje nekoliko mjeseci u životima četvero klinaca različitih dobi iz različitih dijelova Hrvatske.

Kadar iz filma Djeca tranzicije Matije Vukšića

U pričama o njima sasvim se plastično i prilično jezivo ogleda današnje hrvatsko društvo, tranzicijska zajednica iz naslova u kojoj vladaju stvarno i virtualno nasilje nad djecom koje ponekad dovodi i do tragedije, njihova zloporaba od strane roditelja u svrhu makar posrednog ostvarivanja vlastitih nerealiziranih snova, tortura imperativima zarade, glamura i slave te osuđenost na status parije i besprizornosti u slučaju skromnog materijalnog obiteljskog zaleđa. Emotivna mlada Marta tako je na društvenim mrežama bila izložena nepodnošljivom zlostavljanju, omalovažavanju i vrijeđanju, u tolikoj mjeri da se unatoč hinjenoj hrabrosti i cinizmu u postovima i statusima naposljetku našla pred zidom te odlučila na očajnički korak samoubojstva. Prema svjedočenju njezinih roditelja, oni praktički ni po čemu nisu mogli zaključiti da se u djevojci odigravaju takve traumatične i dramatične promjene, jer se sve odvijalo u virtualnom svijetu u koji oni nisu imali pristupa i u kojem je nisu mogli zaštititi. U nevjerojatno kičastom ambijentu kuće i u eksterijeru i u interijerima kao preslikanima iz nekakve južnoameričke sapunice, Lanu njezina majka podiže po uzoru na popularne turbofolk-pjevačice, pa je Lana klinka koja odrasta u bogataškom i pogubno besmislenom i dekadentnom okruženju. Ona je razmaženo i već dobrano arogantno dijete koje po čitave dane gleda televizijske trash-sadržaje, koje brendiranu odjeću žarkih boja i pretrpanu šljokicama bira iz velikih ormara te koja o odlasku u školu i ne razmišlja. Njoj je potpuno oprečna Natalija, djevojčica s plakata filma na kojem je i simbolički i realno prikladno prikazana s leđa, cura iz siromašne seoske obitelji koja je upravo zbog siromaštva, podrijetla i neposjedovanja brendiranih statusnih simbola među školskim i inim vršnjacima obilježena kao da je kužna te zbog toga osuđena na samoću i zlostavljanja. Napokon, tu je i David, navodno vrlo darovit nogometaš, koji zasad svoje bravure izvodi isključivo u krugu školskoga nogometnog kluba, dok njegovi roditelji priželjkuju da im sin jednog dana zaigra u standardnoj postavi Reala i postane svjetska zvijezda.

Suptilan prikaz intimnih drama

No snovi su jedno, a stvarnost drugo, pa poziv iz Realove juniorske škole unatoč nadanjima i navodnim kontaktima s Dinamom ipak ne stiže, a s vremenom postaje teško razlučiti gdje je granica između roditeljskih snova i jave, odnosno što je od svega iz njihove priče istina, a što tek puka fantazija. Dok se u slučajevima Lane i Davida snovi stalno isprepleću i sudaraju s javom, pri čemu je autorov stav jasno naznačen i u kadru u kojem Davida ostavlja na dotrajaloj klupi autobusnog stajališta dok dječak uz riječi o svojoj neizvjesnoj nogometaškoj budućnosti u prazno maše nogama, u slučajevima Marte i Natalije društvena stvarnost okrutno pokazuje zube i ostavlja u prvom slučaju tragične, a u drugom veoma gorke posljedice, bez naznaka da bi u budućnosti moglo biti bolje. U sve četiri priče jasno je da je bilo kakav optimizam glede budućnosti posve neutemeljen, štoviše može se očekivati dalja degradacija u svakom smislu.

O dokumentarcu Goli Tiha Klare Gudac u Vijencu se već pisalo u povodu njegova prikazivanja na prošlogodišnjem Zagrebačkom filmskom festivalu, na kojem je zasluženo nagrađen posebnim priznanjem. Posrijedi je debitantsko autoričino ostvarenje u kojem ona gledateljima izravno, intimno i emotivno otkriva priču o svom djedu Marijanu Fučkanu, koji je prokazan kao informbiroovac nepune četiri godine, od 1950. do 1953, proveo u zatočeništvu na Golom otoku. Sudbina redateljičina danas pokojna djeda, zadržana u sjećanju o zajedničkim ljetovanjima, ali i vrlo znakovitim šutnjama kojima je bilo obavijeno spomenuto razdoblje njegova života, a u odnosu na koje se život njega i čitave obitelji uvijek dijelio na prije i poslije, Tiha Gudac služi za oslikavanje šire obiteljske drame.

Ta se drama i više od šest desetljeća poslije još vidno odražava u postupcima, odlukama i životima redateljičine starije sestre koja je preseljenjem na selo pokušala pobjeći od obiteljske prošlosti, majke kojoj se možda i zbog toga raspao brak, bake ali i same Tihe, odlučne u nakani razjašnjavanja ključnog razdoblja obiteljske prošlosti. Suptilan prikaz intimnih drama članica obitelji autorica proširuje predočavanjem konteksta i sama golootočkog kazamata, koji osim riječima danas pokojnog zatočenika Alfreda Pala upoznajemo i na temelju djedovih vrlo kratkih pisama slana iz zatvora, točnije tek obavijesti da su živi i zdravi. Na temelju svega toga nije pretjerano reći da je dojmljivo dramaturški i narativno komponiran dokumentarac Goli povremeno uzbudljiv poput trilera.

Neposredan i emotivan uvid u vlastite obiteljske odnose nudi i Eva Kraljević u dokumentarcu Lijepo mi je s tobom, znaš, na nedavnom ZagrebDoxu ovjenčanu nagradom publike. Ovaj put kontekst obiteljske drame srećom izostaje, jer riječ je o naglašeno pozitivističkom ostvarenju impregniranu ljubavlju, razumijevanjem i altruizmom. Da je autorica htjela drukčije, mogla je umetnuti i eksploatirati i elemente drame, koja se povremeno može naslutiti iz riječi same autorice u offu, kao i iz ponašanja i reakcija članova obitelji koji okružuju Miju Kraljević, Evinu stariju sestru pogođenu Downovim sindromom. Film je koncipiran kao kolaž materijala koji je autorica snimala punih deset godina, uz umetanje inserata iz arhivskih obiteljskih filmova, a redateljica cjelinu slaže većim dijelom kao priču o senzibilnoj, bistroj i nerijetko vrlo lucidnoj Miji, a manjim i kao prikaz vlastitog odnosa prema sestri, odnosa koji se ovisno o autoričinoj životnoj dobi i sazrijevanju mijenjao s vremenom, te kao oslikavanje odnosa ostalih članova obitelji, osobito majke, prema Miji. I taj doks odlikuju zrelost, ozbiljnost i promišljenost u pristupu, pa se na temelju njega kao i u slučaju Tihe K. Gudac mogu željno iščekivati budući projekti Eve Kraljević.

A svim ambicioznijim filmofilima i ljubiteljima vrsnih dokumentaraca može se samo preporučiti da na ovogodišnjim Danima hrvatskoga filma pozornost osim filmovima u konkurenciji svakako posvete i onima u programu Salon odbijenih, gdje će moći pogledati ova tri naslova.