VRIJEME

 

Odjeni se, molim te...

Taj ručnik oko tvoga tijela ionako govori dovoljno;

bilo je lijepo, da, sjećam se svega.

Noć je proletjela poput jata ždralova,

a mi smo se opraštali nekoliko puta,

ti odjenuvši bluzu, ja ispijajući viski.

A onda smo se iznova i iznova vraćali u postelju.

Noć je proletjela poput ždralova

koji iza sebe ostavljaju najslabije.

 

Pitaš, što ćemo doručkovati?

Ja ću samo kavu, ti uzmi jedan konjak;

neka te bar malo ohrabri kada ga nazoveš

...i kažeš mu da ga voliš.

 

Odjeni se, molim te

...vrijeme je loše za nas.

 

 

LIBIDO

 

Kiša se topi po uzavrelu licu;

Zagreb u sivilu, tijelo u libidu.

Tumaram po kavanama glumeć’ boema,

ispijam za onu koje blizu nema.

 

Dajte mi ljudi, napravite mjesta!

Daleki grade, azil mi treba!

Primi me, primi, jer ona je tamo.

Prezime joj ne znam, tek ime joj samo.

 

Ali oči njene i kosa vrela,

ljudi, dajte me pustite k njoj,

nek’ zavide drugi, nek’ skapavaju žene...

I diži se sunce, a spuštaj tamo;

 

jer ona se zove, ona se zove...

Ma koga briga, izgled znam samo!

 

 

PIVO

 

Rijetki su oni koji čitaju između redova.

Tvoj otac, primjerice, uvijek gladi bradu

kad te krajičkom oka promatram.

 

Prvo me ponudi pivom.

Potom pita koliko zarađujem od pisanja.

Imam li svoj stan ili sam još kod staraca.

Koji auto vozim. Drogiram li se. Pijem li često.

Jesam li imao spolno prenosive bolesti.

Kojim sportom se bavim.

Volim li djecu...

 

E, na to posljednje pitanje – istresem pivo u suho grlo

i duboko se zamislim:

– Volim djecu, kako ne – uvijek odgovaram – evo,

vaša kćer mi je prirasla srcu. Zar vam to nije dokaz?

 

Dobrodušno se osmjehne

i ponudi me još jednim pivom.

Potom nas isprati do vrata tvoje sobe...

 

Velim, rijetki su oni koji čitaju između redova,

stoga me i ne čudi da on nije taj.

Ali, svejedno, otac ti je legenda:

– uvijek me ponudi vrhunskim pićem.

 

 

KARAVANE

 

Uskim puteljkom koračamo tiho držeći se za ruke. 
Nevoljko promatram druge, ali to mi je u krvi. 
I lav kada je sit razmišlja o sljedećem plijenu, 
pa tako i ja. Ti gledaš u nebo i u ptice 
koje zagrebačkim nebom kruže izgladnjelo. 
Zaokupljeni smo mislima i vlažan naš dodir dlanova 
još pomalo podsjeća na ljubav. Bilo je lijepo dok je trajalo, 
razmišljam glasno. Tvoj duboki uzdah zaključava moju misao. 
Ljubiš me u obraz i odlaziš. 
................. Naši dlanovi ostaju prazni.

 

Ulazim u kladionicu i ispunjavam listić. 
Djevojka na pultu šapće mi da završava u osam. 
Klimam glavom i odlazim u kafić. 
Dok je čekam, osjećam još topli dodir naših dlanova. 
Konobar donosi dupli viski s tri kocke leda. 
.................. S osmijehom me pita za tebe...

 

U tom času ugledam svoj plijen, djevojku s pulta, 
i tiho mu odgovaram; – Psi laju, karavane prolaze.

A on se, jadnik, tome nasmije, 
.................. mada me ni kurca nije shvatio.

 

 

SPAVAJ

 

Gledam te dok spavaš. 
Tvoji su kapci neodoljivi;
oči se iznutra osmjehuju. 
Dlanovi, tako nježno unjihani, 
na pernatom jastuku su položeni. 
Kako je lijepo promatrati 
te nabujale grudi uspavano 
prateći ritam blaženog sna! 
Lijepa si. Tvoje usne miruju i ne zovu me.

Želim te poljubiti, 
ali se plašim maglovita jutra. 
Plašim se tuširanja i pranja zubi. 
Strah me je prve kave 
i svih pitanja koja slijede:

– Gdje sam dokasna bio, 
jesam li grlio nepoznate djevojke, 
jesam li se opet napio kao svinja, 
koga sam izvrijeđao, 
je li me policija i ovu noć privela...?

A sama znaš, ljubavi, 
da nemam umirujuće odgovore. 
Stoga samo miruj.

Jer gledam te; 
tako si lijepa dok spavaš.

 

 

MREŽA

 

More mijenja svoje lice poput mjeseca

ili tvoje majke kada nam nedjeljom dođe na ručak.

Varira raspoloženjem već prema trenutku u kojem nas guta.

 

Tragovi tvoji neumoljivo kidaju lance što nas drže ukrotivim.

Ribe u moru nijeme su i Posejdon prepušta mjesto Erosu.

Izlaziš iz mora pobjedonosno.

 

Jutros sam mislio baciti mreže, ali ima li uopće smisla?

...Uz tebe, mila, u ovom je času, baš svaka mreža ispunjena.

 

 

ŠAH

 

Bila si u pravu, voljena.

Ljubav je igra u kojoj nema pobjednika.

Kao i na šahovskoj ploči prvo stradavaju pijuni.

Lovci otvaraju rane u koje ciljaju topovi

i rasturaju živa mesa. Pobjednika nema

baš kao ni u jednom ratu.

Sretniji izvlače remi, ali ne i ja;

nekada kralj – postadoh konj

jer moja je kraljica posrnula.

 

Ali, ne ljutim se na tebe, voljena...

... ...za drugim sam stolom već posložio figure.

 

 

 

 

 

ODMORI

 

Golubovi su i ove godine poranili.

Nose maslinove grančice u našu sobu za mir i spokoj.

Tvoj suprug je na putu, tješim te,

i nastojim zaspati, ali ti mi ne dopuštaš da zaklopim kapke.

 

Golubovi se mahnito zalijeću u okno sobe.

Govore ti da legneš i odmoriš malo.

Treba nam odmora, ljepotice, govorim i ja.

On se vraća u devet, zar ne?

 

... ...A znaš, vrlo dobro znaš, da vam je soba na katu

i da me je neopisiva frka skakati s te visine...

 

Stoga, odmori malo, ljepotice. Treba nam sna nakon svega.

 

 

SVAKODNEVICA

 

Još jedno mamurno jutro od sinoćnjeg lošeg vina.

Još jedna djevojka u krevetu kojoj imena ne znam.

Još jedna cigareta i vrela kava.

Još jedna ovrha zbog neplaćenih računa.

Još jedan nadrkan konobar.

Još jedan konjak i cigareta.

Još jedan preskočen doručak.

Još jedan tmuran, depresivan dan.

I, još jedna djevojka...

 

Sve u svemu, dobro je, mudro zaključujem:

– ništa se ne mijenja u mom životu.

 

 

NARAVOUČENIJE

 

Nonšalantno zaključuješ da je svemir ljuska jajeta

koju treba razbiti i napraviti kajganu.

Tvoja filozofija poriče smisao našeg opstanka.

U nastavku, govoriš o ratovima, bolestima i katastrofama.

Ne mimoilaziš ni glad, nejednakost, ljudsku iskvarenost...

Treba jedan veliki svjetski rat koji će razoriti

polovicu ljudske populacije, tvrdiš.

Tek onda će svijet povratiti iskonsku nit poštenja,

govoriš dok ispijaš pivo.

 

Gledam te i hvatam se za glavu.

Dok naručuješ novu rundu, izbezumljeno te pitam:

– Zar bi stvarno bacio atomsku bombu,

samo zato što te je žena ostavila s poštarom?

... ... ... On potvrdno mahne glavom i zapali cigaretu.

 

Naravoučenije; ni za živu se glavu nemoj ženiti!

Kad-tad, izrodit će se masovni ubojica...

 

 

MORNAR

 

Na goloj hridi spazio sam tebe, 
u laneno prošaranu halju odjevenu. 
Gledala si u horizont Tihog oceana 
i nogama bosim u Marijansku brazdu uranjala. 
Dozivaš li ga nijemo ili to tvoje 
jugom ovjenčane usne trepere? 

Ne umaraj se, biserna ljepoto, 
on je sad u nekoj luci; 
rumom utapa lubinovo ulje 
i miluje bedra jeftinih djevojaka, 
miljama daleke Revillajeve luke.

 

Ne umaraj se, krasotice mila, 
već lanenu halju svuci. 
Sunce će li brže proći 
kroz tvoju ti bijelu kožu, 
a moj jedrenjak burom nošen 
u pristanište uploviti pusto.