Iskupljenje staroga glazbenika

Dan Fogelman u američkome je filmu poznat ponajviše kao scenarist, nešto manje kao producent i glumac, a najnoviji uradak Danny Collins njegovo je prvo redateljsko ostvarenje. Filmska priča o ostarjeloj rock-zvijezdi koja se suoči s pismom što mu ga je John Lennon poslao prije četrdeset godina temeljena je na istinitom predtekstu, pismu što ga je britanski folk-glazbenik Steve Tilston otkrio tek 2005. No Danny Collins daleka je interpretacija početnoga motiva, razvoj je narativnosti složen i tiče se razrade statusa glazbenih zvijezda ogrezlih u samodopadnosti, alkoholu, narkoticima i promiskuitetu. No upravo je naznačeno pismo početak egzistencijalnih promjena središnjega lika, susreta sa zanemarenim sinom i njegovom obitelji te naznakama stabilne veze s voditeljicom hotela u New Jerseyju u kojem odsjeda.

Al Pacino i Christopher Plummer

Razvidna je lakoća Fogelmanova filmskoga pripovijedanja. Gledatelj bez poteškoća percipira priču raspona od blage komedije do obiteljske melodrame u čijoj je središnjici pročišćenje, pa čak i iskupljenje ostarjeloga glazbenika. Pritom je jasna i privlačnost iskaza toga filmskoga autora, privlačnost utemeljena na emocionalnom sagledavanju i naklonosti spram svih likova te je razumljivo da ne uočavamo karaktere koje bismo mogli označiti antagonistima. Razmatramo tek opozite protagonistova načina življenja s egzistencijom obitelji njegova sina ili pak egzistencijom voditeljice hotela, a samim time i naličje prestižnoga statusa poznatih glazbenika. Početne strukturalne postavke likova uslojavaju se u složenim međusobnim odnosima, a njihove se poveznice nenametljivo razabiru. Fogelman spretno uspostavlja temelje filmske priče, prijateljstvo središnjega lika i njegova dugogodišnjega menadžera, kao i raskid s daleko mlađom partnericom te ih nadograđuje susretom sa sinom i njegovom obitelji, trudnom ženom i maloljetnom kćeri s ADHD-om. Vrsno koordiniranje odnosa likova označnica je prvoga dijela Danny Collinsa, sa snažnim kontekstom glazbene i obične egzistencije, dojmom ponešto čak nalik na najuspjelija ostvarenja Camerona Crowea Samci (1992), Jerry Maguire (1996) i Korak do slave (2000). Upravo početna sekvenca Fogelmanova redateljskoga prvijenca jasno se referira na posljednje naveden Croweov uradak, jer razrađuje odnos mladoga glazbenika i rock-tiskovina s početka 1970-ih. No nakon što Danny Collins negdje kod polovice dosegne status preciznoga i kvalitetna ostvarenja, protagonistov sin obznani ocu da je teško bolestan i narativnost naglo mijenja smjer, melodramski predznak preuzima prevlast, a dotad važni likovi sinove žene i kćeri postaju sporednima u dramskom kontekstu. Izražena emocionalnost prelazi u sentimentalnost, koja ipak samo jednom otklizne u patetiku. I upravo glazbeni kontekst, redateljski postupci, izvrsna glumačka tumačenja, kao i rasplet koji izmiče očekivanjima omogućuju da film ne postane nalik nekom istovrsnom televizijskome ostvarenju o pobjedi nad rijetkom bolesti. U glazbenome kontekstu središnji lik pokušava osvježiti karijeru, nakon tridesetak godina nastoji stvoriti nove autorske skladbe. No kada ih tijekom klupskog nastupa pokuša izvesti, gledateljstvo ne razumije njegova nastojanja i uslijedi ponovno posrnuće u raniji način života, što posljedično šteti novouspostavljenim odnosima s obitelji i voditeljicom hotela. Završno je iskupljenje ujedno potpuna uspostava odnosa oca i sina, pa se mjestimični nedostaci filma ipak mogu zanemariti, iako scenaristička podloga nije posve učinkovita.

Kako je pismo Johna Lennona otponac egzistencijalnih promjena središnjega lika, u Danny Collinsu uporabljeno je čak devet njegovih glazbi iz samostalnoga razdoblja karijere, a s vremenskim odmakom jasno je da te skladbe nisu nimalo izgubile na svježini. Skladatelji Ryan Adams i Theodore Shapiro oblikovali su izvrsnu glazbenu podlogu, često nalik glazbi 1970-ih, a zanimljivo je da kasnija prevlast uporabe glasovira podcrtava i žanrovske promjene dramaturgije prema obiteljskoj melodrami. Protagonistova nastojanja osvježavanja stvaralaštva pomalo su nalik skladateljskim dosezima glasovitoga Leonarda Cohena u recentnijim razdobljima karijere, dok se njegovi uspjeli glazbeni nastupi mogu usporediti sa statusom i stvaralaštvom Neila Diamonda.

Izrazito je uspjelo glumačko ostvarenje Ala Pacina, a čak ga možemo označiti i vrhunskim u sukusu recentnoga stvaralaštva toga glasovitoga američkoga glumca. Vrsna je gluma i veterana Christophera Plummera, kao i Annette Bening. Upravo scene Pacina i Beningove odišu emocionalnom dinamikom, premda se često zbivaju u tako statičnim prostorima poput hotelske recepcije i bara. Ipak ne treba zaboraviti ni sjajan doseg Bobbyja Canavalea u ulozi protagonistova sina. Nalik na kakva glumca klasičnoga Hollywooda, taj glumac nadmoćno vlada prostorom i svakom scenom u kojoj je nazočan, pritom dakako ne šteteći izvedbama ostalih glumaca. Šteta što Jennifer Garner i mlađahna Giselle Eisenberg usprkos naznakama nisu dobile više prostora, a i lik je što ga tumači Melissa Benoist ostao tek na naznakama. Uz snimateljski rad Stevea Yedlina kolorita visokih vrijednosti, učinkovitost montaže Julie Monroe i evokativan produkcijski dizajn Dana Bishopa spominjemo i uspješne redateljske postupke Dana Fogelman. Nenametljivo prepuštajući središnjicu priči i karakterima taj se filmaš pokazao čak i učinkovitijim kao redatelj negoli scenarist. Upravo je redateljski Fogelman nadoknadio mjestimične propuste scenarija, pa se njegov prvijenac Danny Collins može označiti vrlo dobrim ostvarenjem i pogodnim za nastavak redateljskih uradaka.