Fleksibilnost moderne

O Viktoru Kovačiću, kojega volimo nazivati ocem hrvatske moderne arhitekture, pisano je mnogo tijekom proteklih gotovo sto godina, a sustavne monografije nismo još dobili. Možda je tomu tako upravo zato jer je Kovačić tijekom desetljeća uvijek spominjan kao čitka i gotovo prirodna pojava, čvrsta točka naše arhitekture burnoga dvadesetog stoljeća. Ipak, mnogo je ostalo nepoznanica i nerazjašnjenih elemenata o kojima se nismo pitali, uzimajući ih površno kao samorazumljive. Nije razjašnjeno Kovačićevo mjesto u kontekstu našega kulturnog kruga, njegovi utjecaji na vrijeme koje je slijedilo dvadesetih i tridesetih godina, dakle povezanost s modernom, a odnos Kovačića i našeg vremena ostao je nedorečen na Kovačićevu štetu, a još više na štetu generacija koje su slijedile.

Zagrebačka crkva svetog Blaža, postnatječajni crtež, 1909.

Zadnji vrijedan prinos ozbiljnom pristupu fenomenu Kovačić simpozij je 1994. u organizaciji HAZU-a i Hrvatskoga muzeja arhitekture, objavljen u zborniku tek 2003. No to su ipak članci koji raspravljaju o pojedinačnim temama i problemima.

Krešimir Galović u knjizi sustavno obrađuje Kovačića prateći cijeli njegov životni put uz mnoštvo poznatih, a posebno nepoznatih vrlo važnih životnih i kreativnih momenata. Autor istražuje golemu novopronađenu arhivsku građu koja umnogome dopunjava i pojašnjava dosadašnja saznanja o Kovačićevu životu i rasvjetljava niz stvaralačkih problema što su prethodili arhitektonskim rezultatima. Doznajemo i niz dosad nepoznatih podataka iz osobnoga života arhitektova, pa knjigu čitamo i kao zanimljiv roman. Iz mnoštva arhivskih podataka koje je autor vješto uklopio u tekst čitatelj će stvoriti i intimnu sliku arhitekta te sliku vremena u kojem je Kovačić radio. Knjiga je strukturirana kronološki pa nakon uvoda u osam poglavlja i zaključku obrazlaže slijed Kovačićeva života. Zatim nam Galović nudi svoj izbor važnijih izvedenih djela uz detaljne analize s mnoštvom podataka te opise i analize neostvarenih projekata. Autor je u kratkim citatima prezentirao dvadesetak mišljenja stručnih osoba, od Kovačićevih suvremenika do današnjih. Objavio je i kratki curriculum vitae iz pera sama Kovačića. Zaključuje popisom izvora i izborom iz opsežne literature te indeksima imena i mjesta s objektima.

Knjiga uspješno pokušava odgovoriti na ključno pitanje: zašto je Kovačić moderan i što nam on još i danas znači kao živo arhitektonsko djelo koje ostaje iznad svoje povijesne prisutnosti? Upravo to je autorova intencija koju, čitajući knjigu, ubrzo otkrivamo. Ne bismo naime smjeli robovati purizmu ortodoksne moderne, kad je riječ o moderni, danas smo mnogo fleksibilniji.

Izd. EPH Media, Zagreb, 2015.

Zanimljiv i značajan je odjek Kovačićeva djela u prve sljedeće generacije arhitekata između dva rata, kojih djela danas visoko vrednujemo, te koliko Kovačić danas još može biti temom kreativne arhitektonske studije usmjerene novim ostvarenjima. Analizirajmo Kovačića, on u svim graditeljskim epohama nalazi istinu i ljepotu, i to želi od svoje epohe, od nove arhitekture. Moderna se tek nastavlja svojom istinom i suvremenošću. Tom je mišlju Kovačić čak vremenski preskočio euforiju često doslovna funkcionalizma i konstruktivizma dvadesetih i tridesetih godina i bliži je stajalištu naših dana. Govoreći o formi govori o materijalima i načinu života, koji nužno mijenjaju oblik i tako arhitekturi najavljuje nove, slobodne i njoj vlastite oblike, otkriva razvojni put teoriji i novom izrazu. Ipak, govori Kovačić: „Tim se ne zabacuju na prečac svi stilovi, dapače elementi pojedinih stilova, ukoliko se dadu organički upotrijebiti, za cijelo će naći u kompoziciji mjesta.“ Nama je ta misao, ako je dobro razumijemo, aktualnija i važnija negoli Kovačićevim neposrednim sljedbenicima. No upravo ta misao za nas je danas presudna u novom pogledu na Kovačićevo djelo. Kovačić vrlo dobro prepoznaje arhitektonske konstante, oblike koji traju i koji su prepoznatljivi u svim stilskim razdobljima. To su oni elementi koji se logikom nameću gotovo kao arhetipovi i oni se u novom sustavu prostorne misli ne mogu zaobići. Štoviše, Kovačić jasno govori da se osnovni arhitektonski elementi – koji se mogu ukomponirati u novu arhitekturu, primijeniti i uporabiti – organički uklapaju u sustav nove građevine.

A još je jedna činjenica koju otkriva knjiga vrlo važna za poimanje naše moderne, a to je da u Kovačićevo doba, pa ni kasnije, nije postojala posebna grupacija ili škola zajedničkoga nazivnika u našoj sredini koja bi se vezala neposredno uz Kovačića, već je njegov utjecaj na cijeli zagrebački krug bio drukčije naravi, često neupadljiv.

Kovačić je ostavio neizbrisiv trag u slici Zagreba

Galović opet ispituje Kovačića mnoštvom novih argumenata i na taj ga način nanovo, danas s novoga gledišta, neopterećen paušalnim ocjenama od kojih su mnoge bile ispravne, ali ne i dovoljno argumentirane.

Ova je knjiga cjelovito djelo, kako govori i njezin naslov, a namjena joj je, osim stručnjacima, arhitektima i povjesničarima umjetnosti, studentima u prvom redu, i širem zainteresiranom čitateljstvu pružiti stručan uvid u osobnost i kreativne dosege te ukazati na značenje velikoga Kovačićeva arhitektonskog opusa ključna za valorizaciju cjelovite hrvatske moderne arhitekture. Tako ona ostaje, nadam se, polazište svakom budućem bavljenju našom arhitekturom.

A što nam konačno ostaje kao Kovačićevo nasljeđe? To je sva naša arhitektura moderne, možemo reći i do naših dana, pa i sva teorijska razmišljanja o Kovačiću, a napokon i Galovićeva je knjiga dojmljiv dio Kovačićeva nasljeđa.