Životne tragedije i iskušenja

Status danske redateljice Susanne Bier potvrđen je nedvojbeno nagradom Američke filmske akademije za najbolji strani film iznimnim ostvarenjem U boljem svijetu (2010). No u rasponu od prvih radova s početka 1990-ih razvidan je autorski pristup Bierove, osebujan svjetonazor i prepoznatljiv stil, očigledan i u prošlogodišnjem filmu Druga šansa, sada i u domaćoj kinodistribuciji.

Triler prožet obiteljskom dramom, taj film zamalo da se ravna po načelima strukturalizma. Suprotstavljenost obitelji središnjega lika policajca Andreasa (Nikolaj Coster-Waldau) i obitelji antagonista Tristana (Nikolaj Lie Kaas), ovisnika sklona nasilnu ponašanju, ocrtavaju se i u njihovim prostorima stanovanja ili širem obiteljskome zaleđu, koje u antagonistovom slučaju nedostaje. Otponac u kojem protagonist nakon tragične smrti maloga sina zamijeni njegovo tijelo antagonistovim dječačićem ne bi li povratio narušeno duševno zdravlje žene Anne (Maria Bonnevie) složeno je propitivanje etičnosti njegova postupka i samostalnoga određivanja što je ispravno, a što nije. U daljoj razradi scenarističkoga predloška Andersa Thomas Jensena i redateljskoj nadgradnji Bierove, strukturalne složenosti likova postaju nalik reciprocitetu. Zbog prelaženja zakonskih i moralnih normi središnji lik postaje naime graničnim slučajem. Njegova suprotnost, antagonist ovisnik, od izrazita se nasilnika postaje sve više slabić u neprestanim pokušajima izmicanja pravdi i povratka u zatvor. Nadalje, protagonistova je žena zapravo nehotice prouzročila djetetovu smrt, dok je antagonistova partnerica Sanne (Lyke May Andersen) zapravo brižna majka koliko joj god to okolnosti dopuštaju. Oba ženska lika zbog tragedija nalaze se na rubu zdrava razuma, a protagonista i njegov kolege policajac Simona (Ulrich Thomsen) obojica su sklona prekomjernom alkoholiziranju. I koliko je Andreasovo poniranje prema graničnome sve pogubnije, upravo je Simonovo otrežnjenje predznak završnoga pročišćenja, usuglašavanje Andreasova djelovanja sa zakonskim normama, ali i vlastitom osobnošću i obiteljskom tragedijom. Upravo kronološki odvojena posljednja scena svjedoči da je moguće i svojevrsno iskupljenje.

Nikolaj Coster-Waldau

Prepoznatljivost je, ali ne i zalihost redateljskih postupaka Susanne Bier jasna i u Drugoj šansi. Prelamajući europski senzibilitet s utjecajima američkoga filma, Bierova se ne libi dekonstruirati i rekonstruirati žanrovske forme, kao što je to slučaj i u ovome djelu. Gradirajući eksterijer i interijere omogućila je prostorno variranje zavidnih razmjera. Variranje u kojem se prostori ipak ne poimaju eksplicitno, već preuzimaju višestruka značenja. Pritom je bitna i uloga, a simbolika mora ili pak šume preuzima i status mitskoga predznaka. Snažna je kontekstualna uloga noćnih šetnji ili vožnji protagonista i žene s djetetom, dok scene na mostu postaju čak odraz psihičkoga stanja likova. Koordiniranje planova te poigravanje duljinama trajanja kadrova u okviru scena naglašavaju emocionalni intenzitet tjeskobnih zbivanja. Susanne Bier već je poslovično uspješna i u izmjeni dramskih, akcijskih ili pak kontemplativnih trenutaka, čime gradira razne razine filmske narativnosti i cjelokupne građe ostvarenja. Pritom i filmska fotografija Michaela Keitha Snymana snažno oslikava tragičnost situacije, a izbor je boja i svjetla istodobni odraz izvanjskoga i unutarnjega.

U tumačenju pet prijelomnih likova Nikolaj Coster-Waldau pokazao se uspješnim u tumačenju središnjega lika u širokom rasponu od suzdržanosti do eskalacije. Može nas pritom izvedbom podsjetiti na niz velikana američkoga filma u širokom rasponu od Garyja Coopera do Roberta De Nira u tumačenju likova snažnih unutarnjih profilacija i djelovanja u stalnom propitivanju etičkoga. Coster-Waldauovi su ekstravagantni opoziti Ulrich Thomsen i Nikolaj Lie Kaas, a ističemo Thomsenovo suvereno vladanje prostorom, posve sukladno zahtjevima i postavkama scena. Scena nadvladavanja ovisnosti o alkoholu može se razmatrati kao odraz osobne snage te podjednako kao postmodernistička referencija na američke filmove s likovima alkoholičarima. Nikolaj Lie Kaas dobro se snašao u oblikovanju ambivalentnoga nasilnika ovisnika odražavajući karakterne slabosti često zabilježene u nasilnika i kriminalaca. U oprekama ženskih likova, Maria Bonnevie tumači lik skrivenih neuroza koji se ne može nositi s tragedijom, dok Lyke May Andersen jasno odražava prigušen očaj zbog egzistencijalnoga stanja što ju je zadesilo.

Druga šansa nije film bez nedostataka, a oni se tiču upravo nepotpuno učinkovita koordiniranja temeljnoga zapleta u kojima se reakcije likova mjestimice ne doimaju u potpunosti vjerodostojnima. Ipak nadoknađuje se to izrazitom emocionalnošću filma, snagom iskaza što gledatelja gotovo ostavlja bez daha. Nakon prošlogodišnjega laganoga stvaralačkoga posrtaja u američko-francuskoj koprodukciji Serena, Druga šansa dobrodošao je pokazatelj da je bila riječ o iznimci opusu Susanne Bier. Na razmeđi vrlo dobroga i odličnog, taj je film novi pokazatelj vrsnoga stvaralaštva slavne danske redateljice koja se nepobitno već odavna uvrstila u sam vrh europske kinematografije.