TRI MOJE SESTRE

 

                                (josipu pupačiću i wislawi szymborskoj)

 

kad sam bio moja tri brata i ja

voljeli smo istu pjesnikinju: lijepu wislawu.

 

to nije dovoljno rekao sam braći

tako se može voljeti srnu

a srna ima but

ima plećku

vratinu

jezik

oči (netko ih obožava kao specijalitet kuće)

 

dakle?

 

ništa dakle. moja tri brata i ja

kad sam bio

četvorica nas

potukla su se o najbolje pjesme poljskog mozarta.

 

frcale su suze.

svaki je gorko oplakao izbor onog drugog.

 

čudno

dvojica moje braće plakala su tiho

nekim suhim suzama

meni je to odmah bilo sumnjivo

rekoh: skidajte haljinice!

 

znao sam. bile su sestrice.

 

njih sam morao nježno tješiti cijeli dan

i još jedan

i još četiri

i još godinu

a onda više ne

jer su me livade za to vrijeme beskrajno zavoljele.

 

onda smo raskidali knjigu i svatko je uzeo ono najbolje.

ja vrat

oni sve.

više nije bilo moja tri brata i ja

jeli smo meso i smijali se da je sve frcalo.

 

kad smo bili dva moja brata i ja

kad smo bili jedan brat i još tri

nas osmero

moj brat

moja sestra

i moja sestra sve duplo i još dvije sestrice.

 

i sve tri nosile su moj glas

i sjekle potoke

okomito.

 

tako da znaš ti jedna szymborskaja wislawaja

i mi smo imali jezero i slike

i glas kao vjetar.

 

mojih osmero braće i ja

nas sedmero

zapravo

devetero.

 

LICA U POVRATKU

                                (Mojoj majci)

 

Kad se rastajemo od onoga,
Koji nam je srce ispunio dobrotom,
A lice pozlatio radošću,
U tome času učini nam se primjerenim,
Skinuti s lica
Tanke listiće pozlate
I posuti ih po njemu, umjesto ružinih latica.

Isplačemo, zatim, iz srca sve što je njegovo
I vratimo se,
S nadom,
Na mjesto, na kojemu nas je učinio boljima.

Tek tada pogledamo u svoja zguljena lica
I vrisnemo,
Ali se naše ispražnjeno srce
Više ne odaziva.

Cor cordis.

 

NE ČEKAJ  ME

                                (Konstantinu Simonovu)

 

Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim, garant.

Hej, čuješ li, ne čekaj me, glupačo!

Tko još čeka nekoga po kiši pa još žutoj, zaboga. Daj odrasti.

Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prevert. A vrućinu spominješ?

Uključi klimu.

Po mećavi bi me čekala?

Jesi normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?

Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ti opet kažem: ne čekaj me,
Nisi luda. Što si tako zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo.

I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju gorko vino za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, draga.
I zato sjedi s njima i napij se k’o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi blesava.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem

Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l’ jasno?

Odustani, dovraga od čekanja pa bilo gdje da si,
Toliko za mnom nisi luda. Ili ipak – jesi?

 

SONET O PONOĆNOJ VODI

Pitaš: može li voda biti živa?
(A u nju gledaš kao da ti prijeti).
Ah, to se u njoj tvoja sjena skriva.
Mahni joj! Voda... gle, odmahuje ti.

Pitaš: može li voda biti crna? 
I što to iskri?... Zuriš preplašeno.
Ne boj se, to je... samo mrtva srna.
A to što iskri... to je oko njeno.

Može li voda biti bijela? Može,
Kažem. Ti drhtiš... Strah te bijele boje.
Ja pitam: što je? Ah, pa to je... Bože,
Pa to je mjesec, izgubljeno moje!

O, kako drhtiš... hodi k meni, hodi!
To sija uštap u ponoćnoj vodi.

 

ATLAS

Ja šetam gradom. Svi u me bulje bijelo,
Jer hodam bočno.
Glava mi stoji u odnosu na tijelo
U vinkl točno.

Bog mi je svjedok: nikad prije ovako
Ja nisam šet’o.
Znaš li, ljubavi, da opičen sam tako
Otkad te sretoh.

Prošla si mimo: lijepa, lascivna, prosta,
Okrenuh glavu!
Atlas u vratu baš tada škljocnu… Ostah,
U tome stavu!

Dripci ne mare za moju tužnu priču,
Njima je kesno.
Kad prođem kraj njih, iz haustora viču:
– Pozdrav na… desno!

Dok šetam gradom dogodi mi se kadšto,
Da sretnem znance.
Bog, stari! Gdje si? Kako si? Čuj, a zašto
Hodaš postrance?
Kako se riješit’ (sad mi na pamet pada),
Te vratne mane!
A da prođeš… onako grešna, al’ sada,
Sa lijeve strane?!

 

O BORISU POSTNIKOVU

gledam treći program

boris postnikov čereči standingov prečac do revolucije

jer se profesor ljigavo ulaguje intelektualnom prekarijatu

u smislu a gdje je revolucija stoko

 

momak ne samo da ima ime i prezime

od kojeg te podiđu neugodni trnci ruske klasike

nego je i jebački drčan u nastupu

ali na primjeren način

pomalo tih i skroman

kako i valja biti

kad se čita bukvica jednom standingu

dakle momak zna znanje pa rekoh da virnem na fejs

da mu pošaljem zahtjev za prijateljstvom mada ne vjerujem

da bi takva marka bila na fejsu u formi žive osobe od krvi i mesa

možda više kao institucija kao šerbedžija arsen paljetak

gdje piše ono klasično glumac pisac sviđa mi se jebi se

 

i ukucam ja borisa

kad

ima profil boris bogami ima

i ne samo to vidim da smo nas dvojica već prijatelji

tu mi je odmah srce slomio

 

doduše nije ni jedanput svratio u galaksiju svena adama ewina

niti ostavio bilo kakve otiske osobne forenzike dakle

i tu momak zna znanje

samo tako može dobiti

pjesmu od

svena

od jednog SAE-a iako ne znam što će s njom

s obzirom da na jelovniku ima isključivo prozu

a na riječ poezija hvata se za pi

cijela četrnaest

 

U JEDNOJ DALEKOJ ZEMLJI

U jednoj dalekoj zemlji

Zabranili su poeziju. Kazne su drakonske:

Za jednu pjesmu nađenu kod okrivljenog

Sijeku ruku do lakta, za dvije pjesme nogu,

Za tri jezik, a za zbirku vade živo srce,

Nataknu na ražanj,

Ispeku

I pojedu.

 

Oni misle da će tako poezija izgubiti svoj dom

Pa emotivno izumrijeti kao i srce svakog apatrida,

Ali ne znaju da se ona jednostavno preseli u pluća

I tek tada pošteno

Prodiše,

Tako da pjesnici mogu pjevati punom parom

Jer su sudovima ruke vezane načelom reformatio in peius.

 

Jedino je malo groteskno gledati pjesnike

Kako bauljaju uokolo bez ruku, nogu,

Jezika

I srca,

Dok im iz pluća izlazi izobilje poezije,

Koja se na hladnoći kondenzira u paru

Pa svi izgledaju kao da rade nešto fizički strašno naporno

Na toj studeni, a nije. Samo pjevaju.

 

SAMO ME OBLAK

oni koje me vole

to pokažu znakovima

koji ne ostavljaju sumnje

 

kad mi čuje korak

kunić se digne na stražnje noge

i trese ušima pas cvili i umiljava se

 

kad zviznem

kos skakuće na jednoj nozi

vrabac se raznjupano razleputi

breskvica zatrepće lišćem i lako pocrveni

 

kad priđem lokvi

voda se namreška od sreće

i nestašno mi pokvari odraz pa sličim pomalo

na fernandela

 

samo me oblak potamni sjenom

i trajno obilježi

sjetom

kao znak svoje prolazne ljubavi

 

RIJEKOM PLOVI DEREGLIJA

u poeziji nema revolucije

koja se nije već dogodila

i koja nije pojela

svoju djecu

kao kron

pa ih povratila živu

samo zato da bi mogla nastupit čuvena mitska makljaža

 

viktor žmegač ismijava kovanicu neoavangardizam

kaže

to je pleonazam

i u pravu je nema neo neo neo

sve poplave vratile su se odavno u korito

svi su se brzaci slili u pritoke

kanali presušili

a stara poezija nastavlja lijeno meandrirati puna zaborava

 

čak i vučja nakot priđe obali pitomo

da se napije kolostruma

eno

rijekom plovi dereglija

s teškim teretom potonuća

 

OPROSTI ČUJNOM BESLUHAŠU

slušajte, nevjernici, cvrkut kometa, jezik zauzlan.

traži se simultan tumač neprevodivog.

 

i tebe molim, osluhni malo, mala amala!

oprosti čujnom besluhašu, plaća je njegova smrt. ide li,

ne ide, njemu dolazi nepripremljenom. kočija pegaza

gazi stazom varke ujevića

točka.

 

da te pitam pa kolokviraj specijalno voćarstvo: korzom

moga grada prolazi ista istost, što je to? korzom moga

grada prolaze pijani milijarderi, tko su oni? korzom

moga grada prolaze rasipnici ružičaste budućnosti,

kamo hrle?

gdje su danas?

zašto su zaboravili čednost?

 

ne moraš odgovoriti, to se očekuje.

 

apokrifi su zasjeli na tron istine, zar ne, mlado vučje?

sjećaš se, kako bijaše? kad polomi janje sedmi pečat,

ja vidjeh, gle: konj bijeli,

i reče meni,

prinesi mi gral vina, bolestan sam. zašto je to rekao

tako vulgarno i izvan konteksta? stiže vlak, fućka

se meni.

 

duguje – potražuje, saldo,

vidi konto: kalo, rasip, kvar, i lom. uračunaj svoju nesreću,

ne optužuj isključivo sebe, ti si sociopatološka kolaterala. budi

nježna, to je jedina ljudskost za naš zajednički nazivnik, amala.

 

bože,

kad zamutimo razum, je li to nerazum

ili novo prosvjetljenje? možda!

maestral je uvijek maestralan.

 

SVETI JOSIP I GOLUB

I ljubi Josip djevu. Srce joj dade svoje.
A pravednik bijaše. Bogobojazan k tomu.
K’o simbol nevinosti on zbog nje držao je
Golube snježno-bijele u svome skromnom domu.

Još zaručnici bjehu kad ona glase dobi; 
U njenu sobu, eno, (tiha proljetna večer),
Bijeli doleti golub, zaokruži po sobi 
Pa na Mariju sleti... A njemu u snu reče:

Josipe pravedniče, reci, hoćeš li moći 
Povjerovati u to (a to je Božja želja!),
Da Sveti Duh će leći s Marijom ove noći
I ljubeć’ je bez grijeha... začeti Spasitelja?

I povjerova Josip, ali od noći ove,
U svome domu više... ne drži golubove.

 

IZRANJA IZ OCEANA

izranja iz oceana

atlantida

 

na njoj davno potopljene intelektualne nemani

stresaju kapi s ramena

niz gigantska leđa

klize im sićušni aristoteli

einsteini

hegeli

chomskyji

pikettyji

 

na njoj

davno potopljene umjetničke gromade

trijebe uši iz vlasišta frca uokolo sitnež

sofoklo fidija sapho

michelangelo

shakespeare

eliot

 

na njoj

izranjaju građevinske rapsodije

u čijim fugama obitavaju plijesni

nedoučenih arhitekata carstva sumera

hetita

egipta

modernih

 

na njoj

bjesomučno pleše signal s udaljenog kvazara

od čijeg se isijavanja tope mozgovi

ptolomeja

kopernika

ciolkovskog

hubblea

 

na njoj

ja sjedim na postolju od zlata

pojma nemam što ja tamo radim

 

U TVOJOJ BIJELOJ SOBI

                                                 (Tinu)

 

U tvojoj bijeloj sobi, u uzi bez raspeća, 
Ti znaš da nešto fali.
Blaženo jutro možda? U čaši kita cvijeća?
Na usni osmijeh mali?
Sa dvolitrom u ruci, na usnama sa stihom,
Sa kanilom u grlu,
„Ne boj se, nisi sam“, ti hroptao si tiho
K’o mantru neumrlu!

Pa ako si i lio na družinu za stolom
Svu eruditsku zlobu,
Učeno zlostavljanje tog društva uokolo
Nastavi i u grobu!

I gorući dok grm ti na Horebu već blijedi,
Ja vraćam se Judeji sa Deset Zapovijedi.

USPUTNI POSJET MAJČINOM GROBU

Ja hodam na prstima po travi pored puta

(Dok prilazim ti, majko, ja tiho moram biti),

Prepoznaš li mi korak ti bit ćeš strašno ljuta,

Što opet nenajavljen u posjet dolazim ti.

 

A nisi stigla složit’ ni marame, ni skuta

(Tu malu neurednost uvijek si htjela skriti)!

No posjet tebi, draga, tek usputna je ruta

I ovaj hladni fakat – moj pad je okomiti.

 

Na ploči bijeli lišaj već prekrio je fuge,

Ni cvijetak neću stavit’ u betonsku ti vazu,

Jer prizivam u glavi sve sate one duge,

 

Dok čekala si noću moj korak niza stazu!

Da ostavim ti cvijetak, ti svisla bi od tuge,

Što opet nisi čula – moj korak u prolazu.

 

ŽIGOSANJE RIJEČI

Ja krdo riječi gajim na mom ranču,

A osvježit ga moram grlom novim.

Srce mi tuče k’o divljem Komanču,

Prerijom rasnu ljepoticu lovim.

 

Stignem je! Ona… gleda me u čudu,

Dok ja u ruci čvrsto laso stežem,

Zatim se dade u trk... no zaludu:

Ja bacim laso, smorim je i svežem.

 

Dok žigošem je, dim se diže gusti,

Dlaka joj gori, butina joj cvrči.

Ja bacim vrelo gvožđe pa je pustim

Pa gledam kako krdu mojem trči.

 

Dok but joj dimi, ona ne zna da je

Sad žigosana mojim znakom: SAE.