Zarezi, zagrade i crtice u akciji

Nakladnička kuća Algoritam u istom je trenutku tiskala knjige ovjenčane godišnjom nagradom Na vrh jezika za 2013. i 2014. godinu (nagrađuje se najbolji rukopis pjesnika mlađeg od 35 godina). Pod uredničkom palicom Krune Lokotara objavljene su zbirke Metakmorfoze Alena Brleka i Igra kameleona Luke Mavretića. Budući da su im kontekst i vrijeme pojavljivanja zajednički, učinilo mi se da možda ima smisla zbirke zajedno i pročitati. I što se pokazalo? Najprije to da se poetički koncepti, lirska iskustva i karakter pjesničkih pisama dvaju autora vidno razlikuju. Ali i to da, barem na tehničkoj razini, postoji točka dodira. Oba su pjesnika naime sklona stvaranju ekskluzivnih leksema te kodiranju i usložnjavanju komunikacije neovjerenom upotrebom pravopisnih i interpunkcijskih znakova.

Riječ hermafrodit

Zbirku Alena Brleka (1988) čini 47 pjesama. Čitatelja već u naslovu dočekuje riječ koju treba gonetati i oko koje valja graditi semantiku knjige. Naslov Metakmorfoze združuje lekseme metak i metamorfoze, u njemu se susreću promjena i opasnost, preobrazba i smrt. U pitanju je stopljenica, riječ hermafrodit, riječ koja se ne da svesti na zbroj značenja ishodišnih leksema. Izrazito je snažna i aluzivna, s njom se može krenuti u različitim smjerovima i ovjeriti različita čitanja. Prigodno spajajući udaljeno i različito, stopljenica pomiče granice percepcije i stvara nove uvide, ona je – kako zapisa švicarski stilističar Marc Bonhomme –  „nesvodivi diskurzivni kompromis koji se odvija na granicama ispravnosti i kreativnosti“.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2014.

Izd. Algoritam, Zagreb, 2014.

Brlekova je knjiga pomno izgrađena. Karakteriziraju ju bogata asocijativnost, enigmatična metaforika, kompleksna lirska sintaksa, angažirano propitivanje temelja svijeta u kojemu živimo. Tematsko-motivski prostor oblikuju pojmovi sloboda, ljubav, let, ritam, ptice, industrija, grad, mornari, mornarski čvorovi, plovidba, poezija, miris antidepresiva i sl. Pjesme su često kratke, eliptične, čitatelju je ostavljeno puno prostora za njihovo domišljanje i dopisivanje. Gdjekad se tom čitatelju može učiniti da je upravo on jedan od „zidara slobode“ (kojima je zbirka posvećena) te da po vlastitu nahođenju može graditi smisao teksta.

Brlekov je lirski izraz taman i gust. S jedne se strane temelji na maštovitim, kadšto ekstravagantnim sitagmama, npr.: zdrobljeni septum boga, bezimena žlica perspektive, vakuum pineale, grobnice kisika, transfuzija neba, elokventne suze i sl. S druge pak strane njegovi stihovi zvuče poput neuobičajenih sentenci, poučnih rečenica koje bi valjalo ozbiljno uzeti i po mogućnosti slijediti njihove poruke. Dakako u pitanju su lirske sentence koje najprije treba ‘raspakirati’, uložiti ozbiljan napor u njihovu konkretizaciju, pa tek onda krenuti u pustolovinu koju naznačuju, npr:

Ne vjerujem u povijest svoje boli;

sve što je iza leđa ne postoji. (Skice grada)

Lišće adamove jabučice

stvara kompost

za aerodinamiku metka. (Listopad u lovcu)

Ipak uporišni prostor lirske ekspresije Alena Brleka je riječ, i to riječ koju svjesno destabilizira i dovodi u pitanje. Spomenutu destabilizaciju riječi najčešće izvodi stavljanjem u zagrade kojega njezinog dijela. Tom intervencijom pokreće jezičnu igru, otvara sintagmatsku pukotinu, uvodi neočekivanu semantiku, dramatizira iskustvo subjekta i njegov govor, egzemplificira oklijevanje, dosjetljivost, napokon potkopava lineranost komunikacije. Kritičko ‘rastvaranje’ riječi događa se u naslovima pjesama, npr.: S(t)imulacija ili R(epe)at. U naslovu P(ut)opis čovječanstva zagrade u riječi putopis osvješćuju njezine sastavnice put i opis, ali u igru uvode i popis. Stoga semantika tog naslova vrluda između puta čovječanstva, popisa čovječanstva i opisa čovječanstva. Ortografska dosjetka nedvojbeno pokreće i dinamizira tekst. Isti se postupak javlja i u pojedinim stihovima:

Moj pas(sport) usamljen

i žedan zavija na mjesec (Jug in reverse)

Mir s vama, potrošači,

ja sam buda(n) u oku prosjaka. (Mediteran Buda)

U prvom slučaju pjesnikova intervencija nudi prostor za dosjetku, a u drugom za angažiran govor o potrošačkom društvu, njegovoj ogoljenosti, banalnosti i ispražnjenosti od duhovnih vrijednosti. Možda je najzanimljivija intervencija ona u pjesmi Art,ikulacija za,reza. Kako je iz naslova razvidno, pjesnik zarezima zasijeca u meso riječi, sugerira dvostruko ili višestruko čitanje, usporova i dezautomatizira komunikaciju. Doduše ta je pjesma zanimljivija kao primjer teksta u kojemu se realizira pravopisna figura nego kao tekst u kojemu je pravopis potaknuo unikatan razvoj lirske teme. Zbirka Metakmorfoze Alena Brleka ambiciozna je pjesnička knjiga. Ta se ambicioznost očituje u njezinoj retorici, tematskoj obuhvatnosti i konceptualnosti. Unatoč pretjeranosti i artificijelnosti pojedinih rješenja, povremenom patosu i nepotrebnom mistificiranju, u pitanju je zanimljiv i uvjerljiv lirski prvijenac.

Njezino Veličanstvo Crtica

Zbirka Igra kameleona druga je pjesnička knjiga Luke Mavretića (1991). Prethodi joj zbirka Stopom u nebo tiskana 2012. godine. Igra kameleona donosi 56 pjesama. Knjiga počinje tekstom Razbiti vazu, a on stihovima:

-jednom ću,

-samo za dušu,

-ostaviti hladnjak

-otključan

Kada pročita navedene stihove, iole pedantniji čitatelj može pomisliti da sam ih nemarno prepisao, tj. da sam izostavio uobičajeni i pravopisom propisani razmak između crtice i riječi iza nje. Ipak ne radi se o mojoj prepisivačkoj opuštenosti nego o zaštitnome poetičkom znaku, upravo grafostilističkoj posebnosti Mavretićeve zbirke. Baš svi stihovi knjige počinju upravo tako. Kao što su negdašnji pjesnici svaki stih otvarali velikim početnim slovom neovisno o tome počinje li tamo ili se samo nastavlja lirska misao ili rečenica, tako i Mavretić inzistira na crtici. Za razliku od starih pjesnika koji su kanonizirali upotrebu velikog početnog slova, Mavretićevo je rješenje unikatno – zasad ga rabi samo on. Pri susretu s tim rješenjem čitatelj se dakako domišlja što bi mu mogla biti uloga, kako ga protumačiti i semantizirati. Je li autorovo inzistiranje na crtici mehaničko ili ekspresivno? Ima li ono u logici njegove poezije, njezina izgleda, njezina tematsko-motivskog sloja i strukture stvarno opravdanje, unutrašnju logiku ili je samo riječ o ničim izazvanom ekskluzivitetu? Crtica ili spojnica, kažu pravopisi, rabi se za iskazivanje uske povezanosti dijelova koji su njome sastavljeni i koji se zapravo ponašaju kao jedna riječ (ph-faktor, Austro-Ugarska, zbrda-zdola, Rolls-Roys). Mavretićeva grafostilistička atrakcija očito ne ide u tom smjeru. On koristi crticu na mjestu na kojemu bi se možda mogla očekivati crta (s razmakom), jer je njegovo nizanje stihova bar vizualno usporedivo s okomitim nizanjem (nabrajanjem) ili eventualno s izmjenama replika u kakvu dijalogu/polilogu. Ni uz najbolju volju nisam u teksturi zbirke našao ozbiljno uporište toj famoznoj crtici. Pokušao sam povjerovati dvjema zagovaračkim rečenicama s poleđine knjige: „Budući da su mu stihovi uglavnom kratki, odabir crtice kao startupa radi na pojačanju i stakatiranju, sjeckanju ritma. Uslijed toga je ritam Mavretićeve poezije razmjerno brz, a izraz kondenziran.“ Pokušao sam, kažem, povjerovati u te tvrdnje, ali nije mi uspjelo. Čini mi se da četiri citirana stiha pokazuju da je pjesnik u stihove razlomio jednu zapravo prilično ‘proznu’ i konvencionalno strukturiranu rečenicu. Oslobođena crtica i bjelina ona glasi: „Jednom ću, samo za dušu, ostaviti hladnjak otvoren.“ Iza te rečenice ipak ne proviruje nerazrješiva semantička gustoća, sasvim iznimno iskustvo, izdvojeni subjekt pa ni kondenzirani izraz. Mavretić je čini se stihovnom razdiobom i crticama pokušao ritmizirati tekst i lirskome govoru pridati obilježja koja on zapravo nema. Kako bih dodatno osnažio čuđenje nad slabom utemeljenošću lirskoga ‘crtičarenja’, navodim i minijaturnu pjesmu Glava (u koju se uspjela ugurati tek jedna jednostavna rečenica):

-glava nije

-kovčeg

-za svako

-putovanje.

Štakori i pjesme

Zbirkom Igra kameleona gospodari subjekt koji govori iz prvog lica jednine, zaljubljen subjekt koji – kako i priliči karakteru ljubavnoga govora – većinu riječi, misli, pokreta, opažaja i reakcija nastoji obilježiti tim osjećajem. Pritom se koristi snažnim slikama, egzotičnim umišljajima i hiperbolama. Partnerici, koju prigodno prispodobljuje ruži u vrtu, među ostalim poručuje da je postao voda, da se odrekao morskog identiteta, „-izliječio od saliniteta“ te da upravo kreće prema njoj „-s kovčezima u oblacima“.

Kada se odmakne od svoje zatravljenosti Mavretićev nam subjekt povjerava kako se osjeća poslije brijanja, pri povratku kući nakon nekoliko mjeseci, govori o prirodi čekanja, važnosti čitanja, o gladi za pisanjem, a nerijetko šalje i krajnje, katastrofične dijagnoze i prognoze. Jedna od njih, naslovljena Pjesma za spašavanje glasi:

-vrijeme će preživjeti

-jedino štakori

-i pjesme.

-zato treba zagristi

-u opstanak,

-napuhati džepove

-knjigama i

-zaplivati s glodavcima.

Luka Mavretić u Igri kameleona prakticira i postupke suprotne spomenutom ‘crtičarenju’. Taj autor relativno često inzistira na spajanju riječi. Obično ih sljepljuje (prahposteljina, kamenkeramika, čovjektuljak, papirbjelina, paketpoezija, kamenmost, ljubavtunel, kamenmašinerija, kamenptić), a ponekad stvara i stopljenice (djevojska, suncokretati se, čarobdirati) ili se pak okuša u poigravanju riječima (temeper-a-natura). Slijedi li se naslov zbirke, kameleonski karakter njegova pisanja očituje se u tom vrludanju između razdvajanja i spajanja, sjeckanja i lijepljenja. Kao što Mavretićevu ‘crtičarenju’ nisam uspio naći dubljega razloga, tako i njegove slijepljenice i stopljenice prije doživljavam kao izraz želje za leksičkom atrakcijom nego kao funkcionalne i s kontekstom usklađene poetizme. Ne isključujem dakako mogućnost da je problem u meni.