Veliki hrvatski filozof

Kada filozofska i kulturna antropologija govore o čovjekovim osobitostima koje pripadaju njegovoj bîti i kao svojevrsne zajednosti bivaju svojstvene svim ljudima neovisno o različitim zemljopisno udaljenim kulturama i mijenama povijesnih epoha, onda se najčešće spominju ovi „čovjekovi monopoli“ ili „antropini“: dostojanstveno pokapanje mrtvih, religijsko vjerovanje i s time povezani običaji, tradicija tijekom koje iz naraštaja u naraštaj civilizacijski napreduje čitava društvena zajednica, uočavanje pravilnih zakonitosti u prirodi te na tome zasnovana znanost, tehnička pro-izvodnja i usavršavanje oruđa, zatim glazba, slikarstvo i ostale umjetnosti, kultura sjećanja i predviđanja, izmišljanje i kazivanje priča, planiranje i vođenje ratova... Upravo ukupnost duhovnih i materijalnih sadržaja jest ono po čemu čovjek (grč. zõon lógon échon, zõon politikón, lat. animal rationale) jest to što jest. No iz toga nipošto ne slijedi da je čovjekova bît odnosno njegovo štostvo nešto kruto i nepromjenjivo, nešto stvaranjem dano i zatvoreno – nego zadano i otvoreno. Jer čovjek stalno oplemenjuje i nadilazi svoju „naturu”, pro-izvodeći „kultiviranu naturu” – kulturu.

O Sutlićevu naučavanju u Matici je raspravljalo jedanaest uglednih filozofa / Snimio Mirko Cvjetko

Valja spomenuti da je za Martina Heideggera čovjek posebno biće bitka kroz koje „bitak govori“ – čovjek biva određen govorom odnosno jezikom shvaćenim kao „hiža bitka“, njem. das Haus des Seins. (Riječ hiža znatno je vjerniji prijevod izraza Haus nego što je to hiži sličnoznačna kuća. Naime, praslavenski i staroslavenski izraz hiža (hỹzь) te sadašnji njem. Haus potječu od pradavnoga gotskoga hûs.) Nadalje, Heideggerovu je mišljenju nakon „obrata“ početkom 1930-ih, nakon djela Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), bitak prestao biti glavnom temom i najvišom zadaćom te je ustupio mjesto „zgodi“/„prigodi“ (Ereignis), shvaćenoj kao čisti odnos uzajamnoga predavanja i prisvajanja bitka. Prigoda u tome smislu prethodi i samu bitku i čovjekovoj bîti te se nadaje kao njihova mogućnost. Polazeći od prigode Heidegger promišlja i bît jezika te tako dospijeva do uvjerenja da je jezik zapravo kazivanje, „káža“/„kaza“ (Sage), tj. razotkrivajuće-prikrivajuće pokazivanje bića što se zbiva u jeziku filozofâ i pjesnikâ, koji otvaraju čovjeku njegovu povijesnu dimenziju.

Nasuprot tomu, tehniku Heidegger shvaća kao povijesni usud: ona nosi opasnost da čovjeka učini oruđem i bićem rada, isprazni ga od njegove čovječnosti, od pripadne mu bîti nataložene u povijesnome razvitku. Heideggerova je misao prošla put, okvirno i pojednostavnjeno rečeno, od Husserlove fenomenologije svijesti prema fenomenologiji čovjeka shvaćena kao tubitak (Dasein) da bi naposljetku pristigla do fenomenologije povijesno-epohalnih raspoređaja i mijena bitka.

Tako dospijevamo do jezičnoga složaja „povijesno mišljenje“, koji je u hrvatsku filozofiju uveo Vanja Sutlić (Karlovac, 1925–Zagreb, 1989). Posrijedi je dubokouman, dalekosežan i, nažalost, još neprimjereno vrednovan mislilac. Treba odmah kazati da je vlastiti filozofem Sutlić izgradio u kritičkome dijalogu ponajvećma s Heideggerom, ali i s Hegelom, Marxom i Nietzscheom.

Što znači biti filozof?

Za svaku je pohvalu poticaj Odjela za filozofiju Matice hrvatske slijedom kojega je priređen – u povodu 90. obljetnice rođenja Vanje Sutlića – simpozij Povijesno mišljenje u obzoru suvremene filozofije održan 20. ožujka u Matičinoj palači u Zagrebu. Nakon pozdravnoga govora Stipe Kutleše, pročelnika Matičina Odjela za filozofiju, riječ je uzeo Damir Barbarić, potpredsjednik Matice hrvatske (k tome utemeljitelj i prvi pročelnik Odjela) te je prisjećajući se Vanje Sutlića citirao njegov odgovor na pitanje što uopće znači biti filozof: „Filozof se nalazi u teškoj ili u najtežoj situaciji koja nije ni fizička ni psihička tegoba. O njegovu odgovoru ovisi hoće li uopće nešto povijesno biti ili ne biti. […] Filozofija je dakle maksimalna moguća avantura čovjeka“ (razgovor s Vesnom Kesić, proljeće 1989).

Vanja Sutlić, 1925–1989.

Zatim je Zvonko Posavec u izlaganju Kako je moderno društvo postalo subjekt prirode i povijesti? podastro povijesno-fenomenologijsku dijagnozu vremena od Kanta do suvremenosti. Najviše je bilo riječi o Heideggeru, o njegovu poimanju odnosa bitka i bića te shvaćanju društva kao proširene subjektivnosti. Heidegger je govorio o „narodno-državnome tubitku“, a taj je tubitak objašnjavao povijesno. U Hitleru je vidio vođu koji će „tubitku utjerati strah u kosti“ i tako počiniti preokret nihilističkoga stanja, preoblikovati iz antičkoga duha njemačku zbiljnost putem obnove sveučilišnoga života – objasnio je Posavec te spomenuo primjedbu Hanne Arendt da Heideggeru (njezinu negdašnjem profesoru) „nedostaje elementarna politička moć suđenja“.

Govoreći o Sutlićevu poimanju rada i kapitala Ozren Žunec istaknuo je njegovo mišljenje: kada pro-izvoditelj postane radnik, čovjek se udaljuje od bitka. Filozofija treba iznalaziti put i pripremati trenutak za povijesno mišljenje, što će otkriti jednostavne i neposredne konačnosti: „... smrtne ljude, bogove koji su znaci vijesti (svete riječi = kazivanje spasa), nebo i zemlju, koji određuju podneblje smrtnog čovjeka, zemlju kao ozemlje, kao trud, muku i ushićenje nad plodovima“.

U izlaganju Praxis i „povijesno ništa“ u Vanje Sutlića Željko Senković osvrnuo se na to da je Sutlić razumijevao praxis polazeći od dijaloga između Marxa i Hegela te je potom objasnio Sutlićevo naučavanje, na Hegelovu i Heideggerovu tragu, o važnosti „omogućavajućeg, povijesnog Ništa“, koje istrajavanjem u epohi nihilizma (metafizike) nudi mogućnost drugačijega „ustanovljavanja svijeta“.

Dragutin Lučić Luce u referatu Dosada kao „taedium vitae“ istaknuo je da se iz dosade, koja je kao „odvratnost spram života“ postala temeljnim ugođajem vremena, konačno suočavamo s onim Ništa. Nihilizam se pritom ne dâ prevladati, jer je prevladavanje način njegove vječne reprodukcije; on sâm kao da jest prevladavanje (Aufhebung). Nihilizam nije ni poziv na odbacivanje, jer se s Nietzscheom „zna“ da je „u odbacivom svijetu odbacivo i odbacivanje“. A upravo se u blizini toga Ništa događa Sutlićevo povijesno mišljenje, zaključio je Lučić.

Potom je Petar Šegedin u izlaganju Što je bît? objasnio kako je Sutlić govoreći o čovjekovu „povijesnome bivstvovanju“ razumijevao da čovjekova cjelina, kroz koju se nazire bît, jest povijesna. Čovjek po svojoj vremenitoj bîti „ostavlja sama sebe za sobom“. No ta čovjekova bît kao da ne pripada bivstvovanju pojedinca, nego svojevrsnoj nadindividualnoj, povijesno-epohalnoj cjelini načina da se živi i bude kao čovjek, istaknuo je Šegedin.

Do predmetafizičkog korijena mišljenja i kazivanja Sutlić je dopro u knjizi Bît i suvremenost tumačeći ranogrčku riječ logos: „Prije nam se značenje ove riječi [...] pruža ako je prevedemo starom našom zboriti, tj. sabrati. Govor je zbor, sabranost.“ To je u referatu Mišljenje i jezik u djelu Vanje Sutlića iznio Igor Mikecin, napomenuvši da Sutlić poslije sve manje govori o zboru i zborenju, a namjesto toga spominje kazivanje odnosno kážu. Osvrnuvši se na Sutliću važan Heraklitov fragment „Ne mene nego zbor čuvšima mudro je istozboriti: jedno jest sva“, Mikecin je rekao da se raspon Sutlićeve filozofije zbiva od Heraklitova logosa do Hegelove logike.

Sutlić i jezik

Na prethodni se referat komplementarno nadovezao Bojan Marotti svojom temom Sutlićev odnos spram jezika. Sutlić se u ambijentu svojega povijesnog mišljenja zalagao za što je moguće veću porabu arhaizama i neologizama te je, moglo bi se kazati, „metafizički“ obrazlagao prednosti tvorbenoga ili „korijenskoga“ pravopisa u odnosu na izgovorni ili „fonetski“ (zbog „endehazijskih“ konotacija „korijenskoga“ pravopisa takvo je stajalište bilo ne samo nepoćudno nego i opasno). U obzor Sutlićeva zanimanja, nastavio je Marotti, dospjele su mnoge riječi iz starih hrvatskih rječnika. K tome je Sutlić smatrao ne samo hrvatski nego i ostale slavenske jezike prikladnijima, u njihovoj povijesnoj „naivnosti“, za izazove povijesnoga mišljenja nego što su to „preopterećeni jezici metafizičkoga Zapada“.

Zadnje je izlaganje bilo Svjetski duh i povijest naroda. Sutlićeva kritička interpretacija Hegela, koje je održao Damir Barbarić. Narod nam se u Hegela javlja kao „duh naroda“ (Volksgeist), koji je jedan od momenata cjelovitog „duha svijeta“ (Weltgeist). Barbarić je citirao Sutlićeve riječi kako je Hegelova filozofija duha „ono najviše što je filozofijsko mišljenje postiglo u poimanju totalnosti svega što jest, kao što je dijalektika ‘narodnog duha’ (i ‘narodnih duhova’) i ‘svjetskog duha’ ono najviše što je filozofija kao takva uopće u stanju misliti o narodu“.

Može se zaključiti da su simpozijska izlaganja i popratne rasprave na primjeren način prikazali Vanju Sutlića kao jednoga od najvažnijih hrvatskih filozofa 20. stoljeća – kojega nipošto ne bismo smjeli, premda je neko vrijeme pripadao skupini marksističkih mislilaca okupljenih oko časopisa Praxis, simplicistički i redukcionistički vrednovati misliocem prevladanoga marksizma.

Završimo citiranjem Sutlićevih lucidnih i plemenitih misli: „Povijesno mišljenje nije mišljenje o povijesti. Ono je u najboljem slučaju sjećanje na nešto na što bi se moglo podsjetiti, ne na prošlu, nego na bilu veličinu. Povijesno mišljenje (genitivus subjectivus) ne govori svakodnevnim metafizičkim jezikom, kakvi su svi naši zapadnjački jezici. Za povijesno mišljenje povijest nije objekt, kao za znanost koja računa, a ne misli, kao što nije ni subjekt, o kojemu govore znanost i obična svijest. Povijest je primarno kazivanje i navještavanje, davanje i primanje istinitog od onog istinitog. A kako je povijest sama u sebi konačna, primarna zabluda i smrtno lutanje, koje ne gubi svoju veličinu ni onda kad u sebi iščezava, ona je dobar, lijep i svet udes, koji se može dogoditi samo smrtnome. Trunčica toga obasjava nas kad volimo, ali za mržnju u povijesnom mišljenju nema mjesta; mržnja ništi čitav sklop.“