Umjetnost iz sjene

Kralj laid-back gitare, tvorac najekonomičnijega sviračkog stila u rock-povijesti i nadahnuti autor niza vitalnih blues-rock-klasika. To bi u najkraćim crtama bio J. J. Cale, glazbenik koji je do sama kraja živio u sjeni popularnijih kolega i superzvijezda; neki od njih na reinterpretacijama Caleovih pjesama zarađivali su čitavo bogatstvo. Po svemu sudeći, bila je to uloga u kojoj je pomalo i uživao. Pa ipak, činjenica da je većini široke publike njegovo ime bilo gotovo nepoznato doima se kao jedna od većih nepravdi u kontekstu popularne kulture druge polovice prošlog stoljeća.

Izd. Bushbranch / Surfdog, 2014.

Točno godinu nakon Caleove smrti, u srpnju 2013, njegov najslavniji učenik Eric Clapton oglasio se novim, tko zna kojim po redu „dokazom lojalnosti“. Album The Breeze: An Appreciation of JJ Cale zapravo je još jedan – premda ne i manje značajan i znakovit – samit glazbeničke kreme odrasle na finesama Caleove gitare i njegovu lakonskom autorskom izrazu. Okosnicu postave koja je na projektu Slowhandu još jednom pomogla izvesti Caleove klasike čine Mark Knopfler, Tom Petty, Willie Nelson, Derek Trucks i, uz ostale, John Mayer. Bez obzira na različito profilirane sudionike – među kojima se u izvedbi finalne Crying Eyes našla i Caleova udovica Christine Lakeland Cale – album funkcionira u skladu s naslovom: kao postojana posveta samozatajnom profesoru koji je to postao gotovo protiv svoje volje.

Većina novih verzija ovdje se drži Caleovih predložaka, mahom probranih iz prve (i nedvojbeno najkreativnije) etape karijere. Nepotrebno je naglašavati: izvedbe odišu kombinacijom suzdržane virtuoznosti i respekta prema glazbeniku bez kojega bi suvremeni korijenski rock bio jedva moguć. Skladbe kalibra Sensitive Kind, koju ovdje vokalno iznosi Don White, ili pak Cajun Moon te I Got the Same Old Blues (posljednja je u sigurnim Pettyjevim rukama) funkcioniraju bilo kada i bilo gdje: uostalom, njihova je trajnost odavno potvrđena. 

U nekom je intervjuu Clapton ovako objasnio fascinaciju Caleovim nasljeđem: „U trenutku kad sam bio već pomalo umoran od gimnasticiranja na gitari, čuo sam J. J. Calea. Zadivila me njegova suptilnost, odnosno sve one note koje nije odsvirao.“ Nešto slično, premda u drukčijem kontekstu, jednom je izjavio Miles Davis, naglašavajući da ne treba uvijek paziti na to što se može umetnuti u skladbu, nego na ono što treba izostaviti. Doista, u tome je svojevrstan paradoks: riječ je o gitarističkim pjesmama, često na razmeđu bluesa i rocka, no one rijetko prizivaju beskrajna gitaristička sola, tako tipična za duh onoga vremena. Sadržajnost tih skladbi, njihova autorska finesa i suptilnost – gotovo krhkost – naprosto se opiru tome.

Punim imenom John Weldon Cale, JJ je rođen 5. prosinca 1938. u Oklahoma Cityju, i taj će biografski podatak ostati zabilježen u nazivu njegova trećeg albuma Okie (najjednostavnije: stanovnik Oklahome). Gitaru je počeo svirati pod utjecajem Lesa Paula i Cheta Atkinsa u dobi od deset godina, a još kao tinejdžer sudjelovao je u raznim kombinacijama, izvodeći mješavinu rock and rolla, western swinga, bluesa i countryja. Sredinom šezdesetih preselio se u Los Angeles i ta će mu odluka izmijeniti život; ondje je počeo raditi kao gitarist, ali – još važnije – i kao skladatelj rafinirana, nenametljiva senzibiliteta.

Prije samostalne karijere svirao je s utjecajnim pijanistom i pjevačem Leonom Russellom i s duom Delaney & Bonnie, ali iz današnje perspektive sve se to čini kao niz slabo povezanih nagovještaja većih stvari. Prijelomna točka i prvi zamah Caleova solo puta poklopio se s Claptonovom odlukom da snimi pjesmu After Midnight. Tek tada mogla je početi priča o Caleu kao glazbeniku koji se od traženoga plaćenika transformirao u jednog od ključnih stilista i autora na svjetskoj sceni.

Na albumima iz sedamdesetih, koji sažimaju njegove najbolje trenutke, Cale je načelu manje je više dao posve novo značenje i izbrusio ga do savršenstva. Prvijenac Naturally (izvorno objavljen 1972. na Russellovoj etiketi Shelter) bio je sjajna lekcija iz sviračke suzdržanosti, premda bi dometi te lekcije bili kratka daha bez nadahnutog autorskog materijala. Od uvodne Call Me The Breeze, preko dirljive balade Magnolia, do još jednog klasika, After Midnight, Cale besprijekorno funkcionira kao kantautor podjednako uronjen u blues, country, rock i boogie. Zvuk je prigušen, stil također; no to je dio svjesno skrojene strategije, a ne (kao što mu nastoje prikvačiti površni oponenti) rezultat „sviračke lijenosti“ ili nedostatka ambicija.

Svaki od sljedećih nekoliko albuma, kao što su Really, Okie, Troubadour i 5 (s kojim je zaključio aktivnosti u sedamdesetima), sadržavao je zamjetnu količinu prvoklasne glazbe koja je bolju komunikaciju uspostavljala s kritikom i kolegama glazbenicima nego s ukusom široke publike. Do nje je Cale dolazio posredno, u izvedbama drugih. Primjerice, grupa Lynyrd Skynyrd ponudila je energičan southern-rock remake klasika Call Me The Breeze, dok je Magnoliju uspješno reinterpretirala inventivna country-rock skupina Poco.

No to je tek dio nepregledna niza prerada. U idućim godinama i desetljećima njegove će se skladbe naći u rukama tako različitih izvođača kao što su Bryan Ferry, Randy Crawford, Captain Beefheart i Santana. Dok su se njegovi suvremenici trudili ostaviti dojam gitarističkih virtuoza, J. J. Cale je, kao što napominje jedan kritičar, smatrao da je važnije temeljito raditi na samoj kvaliteti pjesme, i na ritmu, ugođaju i neočekivanim obratima u stihovima. Karakterističan stilski minimalizam rođen je iz spoznaje da je (kako skromno priznaje) u tehničkom, a pogotovo pjevačkom smislu, pomalo limitiran.

Kako je svirao, tako je i živio: tiho i pritajeno, većinu karijere provodeći u nekoj vrsti samoizgnanstva. Zapravo, vodio je život posve suprotan svemu što je obilježilo njegove učenike. Bio je školski primjer šutljive antizvijezde, pa se njegova karijera, autentična i neodvojiva od svakodnevice iz koje je crpao nadahnuće, može sažeti u gotovo mitsku sliku rock and rolla. U sliku povučenoga neobrijanog momka iz susjedstva koji sklada neke od najizvođenijih rock-standarda, ali rijetko daje intervjue, kloni se glamura, zazire od javnosti i prebire po gitarskim žicama zavaljen u stari naslonjač ispred kuće. Cale sigurno ne bi imao ništa protiv da ga zapamte tako.