Susret hrvatskoga jezika i filozofije

Knjiga Filozofija i hrvatski jezik, objavljena potkraj prošle godine, izdanje je Godišnjaka za filozofiju Instituta za filozofiju u Zagrebu za 2014. godinu, u kojem su sabrani radovi s jednodnevnog znanstvenog skupa Filozofija i hrvatski jezik, održanog 10. svibnja 2013. godine na spomenutom Institutu.

Izd. Institut za filozofiju, Zagreb, 2014.

Nakon uvodne riječi urednika zbornika Luke Boršića, Tvrtka Jolića i Petra Šegedina slijedi prilog Branka Despota Odsustvo filozofije i nerođeni (hrvatski?) jezik, koji pitanje odnosa filozofije i hrvatskog jezika postavlja u širi kontekst pitanja odnosa filozofije i naroda, te njemu pripadnog jezika. Za Despota je pritom presudno razlikovanje naroda i nacije, čiji je povijesni nastup u novome vijeku vezan uz uspostavu nacionalne države. S uzdizanjem naroda do nacije postupno pada u zaborav izvorna uzajamna upućenost naroda i filozofije, zbog čega se filozofija može pojavljivati primjerice kao jedna među znanostima unutar sustava znanosti i obrazovanja, kao nacionalna baština itd., itd. Ono narodno, pa time i ono hrvatsko kao narodno, danas u znanstveno-tehničko-kibernetičkom svijetu predodređeno je onim nacionalnim, te se shodno tomu i narodni jezici u svojoj posebnosti postupno ukidaju u jedinstvenim nacionalnim standardiziranim jezicima, koji se dalje razvijaju u smjeru univerzalnoga svjetskog jezika. Pitanje je li i kako je moguć susret onog hrvatskog i filozofije, a to znači i kako je moguć hrvatski jezik kao jezik filozofije, Despot postavlja podsjećajući na događaj osnutka hrvatskoga sveučilišta u 19. stoljeću, kada je filozofija u Hrvata, u okviru kršćansko-teologijske koncepcije sveučilišta, imala značajan položaj utoliko što je kroz Filozofski fakultet, odnosno sveučilišni studij filozofije na hrvatskom jeziku, bila shvaćena kao jedan od stupova duhovnoga obrazovanja, u svrhu dovršenja samouspostave i samoosvještenja hrvatske nacije. Oblikovanje nekog jezika kao jezika filozofije po Despotu pretpostavlja istinsku potrebu za filozofijom. Zbiljsko filozofiranje koje proizlazi iz te potrebe istom omogućuje istinsko duhovno rođenje-preporod i očuvanje naroda u njegovoj narodnosti.

Prilog Damira Barbarića Etimologija – putokaz mišljenju? posvećen je filozofijskom smislu etimologije, odnosno filozofijskoj etimologiji u razlici prema znanstvenoj etimologiji. Filozofijska etimologija, koja svoje ishodište ima već u Grka, ističe Barbarić, ne istražuje samo porijeklo i razvoj oblika i značenja riječi na osnovi zakona glasovnih promjena, nego traga za izvornim smislom riječi, a to znači za predodžbom i predočenom stvari koja se riječju izriče. Prvotni čin stvaranja riječi, upozorava Barbarić, razlikuje se u različitim jezicima, tako da se iz riječi nekog jezika mogu razabrati različite predodžbe koje različiti narodi u njima pohranjuju. Pritom je prvobitni smisao riječi ujedno i njen istiniti smisao, a s povijesnim razvojem riječi dolazi do potiskivanja toga prvobitnoga smisla, pa je zadaća etimologije osloboditi riječ od nataloženih slojeva značenja koji prekrivaju taj prvobitni smisao. U tom stavu naznačena je i zadaća filozofijske etimologije u hrvatskom jeziku. Najdublji smisao filozofijske etimologije za Barbarića jest u tome da ona na osnovi uvida u unutrašnju svezu riječi i biti stvari izrečene tom riječju bude svojevrsnim putokazom filozofiji u njenom nastojanju da dopre do spoznaje te biti. Premda je znanstvena etimologija, koja se je razvila u 19. stoljeću, odustala od te izvorne zadaće, Barbarić ipak i unutar znanstvenog pristupa jeziku uočava neke naznake svijesti o širem smislu etimologije koje ju približavaju filozofiji jezika.

Srodnost hrvatskoga
i grčkoga jezika

Daniel Bučan u svojem prilogu Filozofija i jezik – mišljenje i imenovanje polazeći od razlikovanja jezika uopće i pojedinačnoga jezika postavlja pitanje o odnosu filozofije i pojedinačnoga jezika u kojem se jezik uopće ostvaruje i u kojem se filozofija može pojaviti. Isti filozofijski pojam u različitim jezicima dobiva različit odraz, koji se dade razabrati iz značenja riječi kojima se iskazuje. Odnosom filozofije i hrvatskoga jezika Bučan se bavi na osnovi usporedbe grčkih, arapskih i hrvatskih filozofijskih nazivaka koji su nastali u procesu filozofijskoga prevođenja s grčkoga na arapski, te s grčkoga i arapskoga na hrvatski. Bučan se u filozofijskom prevođenju zalaže za načelo doslovnosti, kojemu pripada i izbjegavanje latinizama i upotreba hrvatskih tvorenica, pokazujući kako je hrvatski jezik po svojim gramatičkim i leksičkim svojstvima vrlo pogodan za prijenos filozofijskoga smisla pohranjenog u tekstovima pisanim grčkim i arapskim jezikom, što potvrđuju i sami Bučanovi prijevodi s arapskoga. 

Prilog Mislava Ježića Filozofija: mišljenje, kultura i jezik: neka opća razmatranja upozorava kako gramatički ustroj i leksički sastav slavenskih jezika, pa tako i hrvatskoga jezika, omogućuju prikladno prevođenje filozofijskog nazivlja s grčkoga i latinskoga jezika. Ježić ističe činjenicu da su grčki filozofijski nazivi već od srednjega vijeka prevođeni na slavenski izravno s grčkoga, a ne posredstvom latinskoga. Dubinska srodnost između staroslavenskoga i grčkoga jezika, koja se zasniva na tome da je staroslavenski jezik nastao i razvio se u dodiru s grčkim, očuvana je i u hrvatskome jeziku, u njegovu semantičkom i sintaktičkom ustroju. Ježić se zalaže za to da se u hrvatskome jeziku stvaraju filozofijski nazivci prema zakonitim tvorbenim obrascima, a ne pristaje na nepromišljeno preuzimanje stranih riječi ili otprije ponuđenih nedovoljno dobrih rješenja. Hrvatski je jezik, zaključuje Ježić, veoma pogodan za iskazivanje filozofijskoga mišljenja i ne samo da ne zaostaje za takozvanim svjetskim jezicima, nego u odnosu na njih ima i stanovite prednosti, ali istovremeno je nužno njegovo daljnje razvijanje i njegovanje, kako bi se mogućnost njegove filozofijske upotrebe očuvala i u još većoj mjeri ostvarila.

Filozofijski i jezikoslovni pristup jeziku

Milica Mihaljević u svojem prilogu Jezikoslovni pogled na filozofsko nazivlje ispituje mogućnost normiranja hrvatskoga filozofijskog nazivlja. Tekst Milice Mihaljević u cjelini počiva na znanstvenim, u ovom slučaju jezikoslovnim pretpostavkama o govoru i jeziku filozofije, koje ne uzimaju u obzir navlastito filozofijski pojam jezika. Filozofijsko se nazivlje međutim ne može temeljiti na istim načelima kao i nazivlje pojedinačnih pozitivnih znanosti. Za filozofijsko nazivlje stoga ne mogu biti mjerodavni normativni zahtjevi, primjerice da proširenijim i govornicima prihvatljivijim nazivima treba dati prednost pred manje proširenim i prihvatljivim nazivima, da je kratkoća riječi jedan od kriterija pri odabiru odgovarajućeg naziva, da se normiranje nazivlja mora ravnati prema usklađenosti „sa suvremenom razinom i najnovijim postignućima filozofije“ itd. Nadalje, nadležnost filozofijskog i jezikoslovnog pristupa filozofijskom nazivlju ne može se razlučiti na temelju razlike između sadržaja i oblika riječi, niti se pri utvrđivanju filozofijskih nazivaka može na tim osnovama uspostaviti suradnja između tih dvaju pristupa. Prilog Milice Mihaljević veoma je poticajan za filozofijsko promišljanje problema filozofijske terminologije i općenito odnosa između filozofijskoga i jezikoslovnoga pristupa jeziku. Posebno valja istaknuti da Mihaljević s pravom upozorava kako hrvatski jezik ima „iznimno bogate tvorbene mogućnosti“ koje treba koristiti u filozofijskom govoru njime, bilo da postojeće riječi zadobivaju nova značenja koja nemaju u izvanfilozofijskoj upotrebi ili da se u filozofiji tvore nove riječi.

Prilog Ante Mišića i Ivana Macana Korijeni filozofskog nazivlja hrvatske neoskolastike skreće pozornost na prinose kršćanske, skolastičke i neoskolastičke teologije izgradnji i razvoju hrvatskoga filozofijskog nazivlja. Te prinose autori analiziraju prije svega na hrvatskim prijevodima djela Tome Akvinskoga, na udžbenicima filozofijskih i teologijskih predmeta na crkvenim učilištima. Među značajnim a manje poznatim kršćansko-teologijskim djelima koja su značajno utjecala na budući razvoj filozofijskoga nazivlja autori ističu udžbenik Logika na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1871), zatim Bauerov udžbenik Naravno bogoslovlje (1892) kao i njegovo djelo Opća metafizika ili ontologija (1894). Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima opsežno djelo Josipa Stadlera Filozofija (1904–1915). Autori posebno ističu ulogu koju su u najnovije vrijeme u razvoju hrvatskoga filozofijskog nazivlja imali prijevodi Augustina i Tome Akvinskoga, a zadržavaju se na analizi nekih nazivaka iz Rječnika što su ga sastavili Tarcizije Šimatović i Zlatan Plenković povodom priprema za prijevod Tomine Teologijske sume, te na usporedbi s rješenjima iz prijevoda Tome Vereša i Augustina Pavlovića, te iz udžbenika Antuna Bauera i Josipa Stadlera. Iako se autori zalažu za neku vrstu ujednačavanja filozofijskih nazivaka, svjesni su poteškoća povezanih s time, te s pravom zaključuju: „Nikakvo filozofsko nazivlje, međutim, ne može se ‘nametnuti’ piscima-filozofima u njihovu razmišljanju i pisanju, jer bi se time dovela u pitanje njihova kreativnost i originalnost, značilo bi to ograničavanje filozofskog razmišljanja i izražavanja.“

Prilog Bojana Marottija Što je to la philologie active? premda ne govori izričito o odnosu filozofije i hrvatskoga jezika, svojim temeljitim filologijskim analizama određenih grčkih složenica i mogućnosti njihova razumijevanja i prevođenja na hrvatski jezik, pri čemu među njima središnje mjesto u analizi zauzimaju složenice philosophia i philosophos, predstavlja vrijedan prilog ispitivanju filozofijskih mogućnosti hrvatskoga jezika, ali i odnosa filozofije i kroatističke filologije.

U svojem prilogu Uz temu „Filozofija i hrvatski jezik” Franjo Zenko daje sažeti prikaz svojega bavljenja jezikoslovljem i filozofijom jezika. Među tekstovima koje je posvetio tim temama, a povezani su s temom skupa Filozofija i hrvatski jezik, ubrajaju se: 1. Franjo Rački kao filozofski pisac i teoretik „narodne znanosti“, 2. Filozofijski pojmovi u Lanosovićevu rječniku i 3. Hrvatska filozofijska terminologija nadbiskupa Josipa Stadlera.

Na kraju knjige nalazi se vrijedna bibliografija radova o temi iz naslova zbornika, što ju je sastavio Bojan Marotti, koji je uz Tvrtka Jolića i Stipu Kutlešu bio jedan od organizatora spomenutoga skupa. Podijeljena je u dva glavna dijela: 1. Odabrana građa i 2. Radovi. Važno je napomenuti da su u prvom dijelu navedena i ona djela iz povijesti hrvatske filozofije, hrvatskoga jezikoslovlja i općenito hrvatske prijevodne književnosti, kao i gramatike i rječnici, koji dosad nisu dovoljno, ili nisu uopće proučavani u pogledu filozofijskoga nazivlja.