Strossmayer i Bugari

O hrvatsko-bugarskim političkim, dru­š­tvenim i kulturnim temama nije se mnogo govorilo za vrijeme bivše Jugoslavije: ni karađorđevićevske, ni Titove. Za one prve zato jer je ta tema bila opterećena teritorijalnim pretenzijama Srbije prema Bugarskoj i prema Makedoniji, koju su Srbi smatrali i nazivali Južnom Srbijom. Ona druga bila je opterećena pitanjem Makedonaca te se zbog toga neka pitanja prošlosti nisu mogla otvoreno postavljati na dnevni red. Kako je tema o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru i Bugarima često prelazila s vjerskoga i kulturnoga na političko područje, nužno je bila opterećena brojnim prešućivanjima te se tek od vremena do vremena o njoj nešto više pisalo, ili barem javno ili potajno govorilo.

O Strossmayeru i Bugarima jednu je raspravu objavio u Hrvatsko reviji 1978. Ante Kadić dok još izlazila u emigraciji. A ipak ta tematika otvara probleme koji su, doduše, povijesni, ali su još otvoreni i žitki u svome životnom trajanju te čekaju odgovor kao otvorena rana i danas.

Litografija s mladim Strossmayerom

Govoriti o povijesti često znači govoriti i o vremenu sadašnjem, a ono što jednom nije bilo riješeno političkom voljom ili dogovorom ostaje dugo vremena otvoreno kao pitanje koje treba u istini i pravednosti riješiti ne samo zaokruženim znanstvenim istraživanjima nego i objavljenim znanstvenim radnjama i voljom svih ljudi dobre volje da prošlost ne opterećuje sadašnjost.

U golemoj knjizi-spomenici Josip Juraj Strossmayer biskup bosanskođakovački i srijemski 1850–1900, koju je biskupu posvetilo njegovo svećenstvo i povjereno mu stado, svestrano se opisuje đakovačka biskupija, njezina povijest i suvremenost, a zatim biskupov crkveni, društveni i politički rad i djelovanje. Posebice se u drugom dijelu knjige opisuje biskupov odnos prema slavenskim narodima pa je veliko poglavlje naslovljeno Biskup i Bugari. O Bugarima je biskup Strossmayer imao izrazito dobro mišljenje: često je o njima ponavljao rečenicu „vrijedan, umom i srcem zdravi, osobito pako radini, čisti i pošteni bugarski narod“.

Zanimanje za Bugare bilo je u Strossmayera od mladosti vrlo živo i djelotvorno već od sredine 19. stoljeća, kad je đakovački biskup sklopio čvrsto prijateljstvo i plodnu suradnju s Franjom Račkim na idejama i zamislima slavenske suradnje i uzajamnosti, ekumenizma i borbe za političko i crkveno oslobođenje Slavena, od kojih su neki još stenjali pod turskim jarmom. Svaki na svoj način bili su zabavljeni istraživanjem života i djela svete braće Ćirila i Metoda, odnosno povijesnim problemima pravoslavlja i shizme. Približavala se 1000. obljetnice misije svete braće među Slavenima. Franjo Rački skupljao je građu o tom razdoblju u Rimu, a biskup Strossmayer – kako se moralno i crkvenopravno osjećao i smatrao nasljednikom svetoga Metoda na biskupskoj stolici srijemskih biskupa – trudio se pomoći onim narodima koji su mu bili povjereni već i zbog toga što je naslijedio tu biskupiju i sve otvorene probleme s njom. Biskup Metod bio je, naime, imenovan na stolicu sirmijske biskupije, ali je bio i papinski poslanik (legat) za sve Slavene, a i Strossmayera je Sveta stolica 1851. imenovala apostolskim vikarom za Kneževinu Srbiju. I njegova doktorska disertacija vezana je uz problematiku slavenskih naroda, posebice s obzirom na raskol (shizmu), koji nisu prouzročili pravoslavni Slaveni nego Grci, u čemu slijedi i hrvatskoga pisca i pjesnika Antuna Kanižlića, kojega je knjigu Kamen pravi smutnje velike (1780) dobro poznavao i više puta pročitao. Naslov Strossmayerove doktorske disertacije na latinskom glasi: De shismate Graecorum cum praecipuo ad primatum Romani Pontificis respectu – O grčkoj šizmi s posebnim osvrtom na primat Rimskoga biskupa.

Razumljiva je i očekivana bila Strossmayerova suradnja s Franjom Račkim, koji je među prvim učenjacima kod nas proučavao život, djelovanje i doseg misije svete braće, Ćirila i Metoda (Viek i djelovanje sv. Cyrilla i Methoda slovjenskih apoštolov, I–II, 1857, 1859). Rački je u Zagrebu tiskom izdao, glagoljskim slovima, Assemanijev evanđelistar (Assemamanov ili Vatikanski evangelistar, 1865) te o tekstu napisao opsežnu raspravu; raspravom o jeziku spomenika pridružio mu se tada mladi Vatroslav Jagić. Rački je napisao i povijest glagoljice u knjizi Pismo slovjensko (1861). Tada je smatrao i pisao da je najstarija obla glagoljica bugarska glagoljica. Knjigu je posvetio biskupu Strossmayeru. Rački je tih godina napisao u zagrebačkom Katoličkom listu opsežnu povijest crkve u Bugarskoj, a nakon toga i Povijest Bugarske, koja je više od stoljeća čekala da bude objavljena tiskom, na hrvatskom jeziku i u bugarskom prijevodu.

Strossmayerov ekumenizam

Nakon nastupa na Prvom vatikanskom saboru (1869–1870), na kojem se raspravljalo o papinoj nezabludivosti na području teologije i morala, i na kojima se iznad svih koncilskih otaca najviše istaknuo Strossmayer sa svojih pet govora protiv već donesenih zaključaka, otišao je sa sabora prije nego je trebao potpisati zaključke s kojima se nije slagao, misleći, s pravom, da će se nakon toga od Katoličke crkve još više udaljiti i protestanti i pravoslavni. Nakon toga koncilskoga zaključka trebalo je nastaviti koncil s raspravom o biskupskoj službi, ali koncil se zbog ratnih prilika nije nastavio, sve do Drugoga vatikanskog koncila u 20. stoljeću. Na papinsku je katedru nakon Pija IX. izabran papa Leon XIII. (1878–1903) i Strossmayerove ideje o potrebi jedinstva kršćanskih crkava došle su do pune afirmacije, i s obzirom na potrebu crkvenoga jedinstva, ali tada i s obzirom na sve prisutniju borbu obespravljenoga radništva i na pravednu raspodjelu dobara, koje je potaknula papina enciklika Rerum novarum (1891), u kojoj se raspravlja o pravima i dužnostima kapitalista i radnika u novom vremenima koja su nastala industrijskom revolucijom. Godine 1896. izašla je papina enciklika o potrebi jedinstva Kristove Crkve – Satis cognitum. Ona je na tragu okružnice biskupa Strosmayera svome svećenstvu iz 1891. o istom problemu.

Strossmayerov suradnik i savjetnik za crkvenopovijesnu problematiku Franjo Rački već je 1861. u Zagrebačkom katoličkom listu objavio opsežnu raspravu Grčka crkva i narod bugarski; u osam nastavaka ocrtao je povijesni put bugarske crkve i bugarskog naroda i naznačio otvorene probleme s Turcima kao političkim gospodarima i s Grcima, fanariotima, kao vjerskim gospodarima u Bugarskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji pod Turcima.

Rački je kao historičar dobro znao kako se još u 9. stoljeću Bugarska priklonila Carigradu, što je bilo protiv utvrđena reda i pravila s obzirom na podjelu Rimskoga Carstva, ali on je znao da je Rimska kurija u svojoj taktici kasnila, i tragično zakasnila; znao je također, i o tome pisao, da su bugarski carevi krunu dobili iz Rima te da je Trnovska metropolija proglašena prvostolnom (primicijalnom) crkvom bugarskoga carstva voljom i pristankom Rimske kurije. Zasluga je to jednako bugarskoga cara Joana Asena, kao i pape Inocenta III, te je taj slavni početak 13. stoljeća (1204) označio svijetao trenutak prepoznavanja i prihvaćanja onih putova koji bi Bugarsko Carstvo i Katoličku crkvu utvrdili na ovom dijelu Balkana. Ali već sljedeća generacija na carskom prijestolju u Bugarskoj – car Boris III. bio je skloniji Bizantu nego Rimu, posebice i stoga što se nadao da će Bugarska steći crkvenu samostalnost i patrijarhat te će se tako njegova država moći snažnije osloniti na crkvu, jednako kao i crkva na državu, kako se i utvrđivala crkvenopolitička praksa na kršćanskom Istoku, među pravoslavnima. Zbog toga se kod Strossmayera (i Račkoga) porodila tiha nada u uspjeh unije koju su potaknuli bugarski svećenici i ugledni građani i intelektualci, želeći se otrgnuti od utjecaja fanarijotske grčke crkve, tada u službi Turskoga Carstva. Mislili su i na budući kulturni i privredni razvitak Bugarske te se brinuli za školovanje mlade bugarske inteligencije, a u toj viziji suradnje i solidarnosti Zagrebu su davali veliko značenje koje je trebalo, s uređenim školskim zavodima, s Akademijom i Sveučilištem, postati središte koje će se brinuti za duhovni razvitak svih Južnih Slavena.

Misao o uniji pravoslavnih Slavena s Katoličkom crkvom, koja je snažno zaokupljala i Strossmayera i Račkoga, bila je zazorna mnogim pravoslavnim crkvenim i političkim vođama, posebice u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Želja bugarskih preporoditelja i svećenika za unijom rođena je u Carigradu, među Bugarima, nezadovoljnima postupcima Grčke pravoslavne crkve. Strossmayer je poticao i financirao izdavanje najstarijih diplomatičkih dokumenata koji se odnose na Južne Slavene, a nalaze se u Vatikanskom arhivu, te je pomogao objavljivanje dviju opsežnih knjiga dokumenata koje je priredio prefekt arhiva Augustin Theiner. Njegovom pomoći izdana su i dva sveska dokumenata i o Tridentskom koncilu (Zagreb, 1874), ali si je time Theiner zatvorio vrata napredovanju u crkvenoj hijerarhiji – da nije to priredio, postao bi kardinal. Knjiga je bila zabranjena.

Osnutak Akademije

Nakon pada Bachova apsolutizma, 1860, kad se otvaraju nove mogućnosti za društveno i političko djelovanje, Josip Juraj Strossmayer u Beču, kao član Carevinskog vijeća, jasno je prepoznao što treba učiniti za Slavene u Monarhiji, ali i što treba poduzeti za one Slavene koji još čame u turskom ropstvu te doživljavaju povremena proganjanja od službenika Carstva i stalna ponižavanja od službenika grčke pravoslavne Crkve (fanariota). U pismu hrvatskomu banu Josip Šokčeviću 1860. obavještava bana da je položio prvi prinos za osnutak Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. U pismu stoji da će ta ustanova otvoriti vrata ne samo Hrvatima, Srbima i Slovencima nego i Bugarima „potomcima Ivana Egzarha i cara Simeona“. U znamenitom govoru u Hrvatskom saboru 1861. o potrebi osnivanja Sveučilišta i Akademije, on u toj znanstvenoj ustanovi vidi među studentima i Bugare: „Balkanske gore nisu više gluhe“, rekao je, uvjeren da nadolaze bolji dani te nagovijestio novo doba jer „zora bolje budućnosti i tamo počinje pomaljati svoje lice“. Kao ilirci nekad, i on snatri o zajedničkom jeziku za sve Južne Slavene. Središte cjelokupnoga procesa političkog, društvenog i religijskog (ne nužno i crkvenoupravnog) zbližavanja i uzajamnosti vidi u Zagrebu. U kolo književnika i znanstvenika, u kojem su – smatra Strossmayer – već Hrvati i Srbi, treba privući i Slovence i Bugare: „Tomu kolu mogli bi se približiti i radini Bugari. Taj narod, jak do pet milijuna, već iz toga zaslužuje svu našu pozornost što je nekada upravo na književnom polju prednjačio ne samo Južnim nego i Sjevernim Slavenima pa u novije također doba pokazuje da nije u njemu utrnuo duh sv. Cirila i Metoda, sv. Klimenta, Ivana Eksarha i velikoga cara Simeona. Eto na taj način svuda na slavenskom jugu ukazuje se vruća želja da nam bude jedna knjiga. Samo do sada ne ima još sredotočja. Ovim sredotočjem imalo bi biti učeno društvo ili akademija, u kom bi se imali stjecati i sjediniti svi bolji umovi hrvatski, srpski, slovenski i bugarski. Grad Zagreb steče si tolike zasluge za preporod naše knjige da zaslužuje biti stolicom ovoga jugoslavenskoga učenoga društva“ (Spomen-cvijeće, predgovor Tade Smičiklasa, str. XV).

U godini kad se u Hrvatskoj slavila 300. godišnjica Sigetske bitke (1866) i kad je utemeljena Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Josip Juraj Strossmayer položio je za osnutak Jugoslavenskoga sveučilišta 100.000 kruna smatrajući da se samo prosvjetom stiže do slobode. Sljedeće godine Hrvati su nagodbom između Austrije i Ugarske bili prepušteni na milost i nemilost Mađara, a car Franjo Josip I. shvatio je da sa Strossmayerom nije lako voditi diplomatske i političke ratove te je sve učinio da Zagrebačko sveučilište, doduše pod svojim imenom kao austrijskoga cara i hrvatskoga kralja, bude otvoreno te je tako i utemeljeno, i počelo je s radom i djelovanjem, otvoreno za sve studente sa slavenskoga juga. A koliko je Josip Juraj Strossmayer bio tada, i poslije, i nakon smrti (1905) omiljen u širokim intelektualnim krugovima u Hrvatskoj, svjedoči krasno uređivan godišnjak-kalendar Strossmayer (1907–1912), koji je izdavao Odbor zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik u Zagrebu. Petu je knjigu izdala među svojim izdanjima Matica hrvatska (1911).

Sudbina braće Miladinovih

Iako je tisućita godina od misije svete braće među moravskim Slavenima (863–1863) trebala ujediniti u jednoj misli i nastojanju slavenske znanstvenike i crkvene poglavare, to se nije dogodilo. U Zagrebu je izašla glasovita Tisućnica slovjenskih apostolah sv. Cyrilla i Methoda u izdanju Matice ilirske 1863. U knjizi su objavljene rasprave Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Franje Račkoga, Matije Mesića, Vatroslava Jagića. Ta je knjiga pretečom temeljite znanstvene, filološke obradbe brojnih pitanja rane hrvatske pisane kulture i početaka hrvatskoga jezika, a Tisućnica je prethodnica prvoga hrvatskoga znanstvenog časopisa koji je pokrenula Matica ilirska pod imenom Književnik. Drugi su Slaveni kasnili za događajima i proslavama velikih povijesnih zbivanja kad su se, zaslugom svete braće, uključili u europska zbivanja svojim pismom i svojim jezikom.

Josip Juraj Strossmayer znamenite je godine 1861. u Beču sastao s Konstantinom Miladinovim, koji mu je donio svoj rukopis narodnih pjesama, skupljenih pretežno po Makedoniji, za koji je u Rusiji uzalud tražio nakladnika. Rusija je tada u svojoj državnoj, crkvenoj i političkoj pragmatici podupirala fanariotsku crkvu u Carigradu i nije željela otvarati novo krilo sukoba. Strossmayer je mladoga Miladinova srdačno primio, pregledao rukopis te mu savjetovao da se knjiga tiska slavenskim pismom, ćirilicom, a ne grčkim slovima jer će tako ta knjiga biti dostupnija slavenskom svijetu. S Konstantinom je krenuo u Đakovo, smjestio ga u sjemenište da obavi redakturu knjige. Čini se da su tada na knjizi bili izvršeni i drugi zahvati, odnosno da je u knjigu uvršteno i stotinjak pjesama iz istočne Bugarske, koje je Miladinovu ponudio Čolakov, koji je tada pripadao krugu pristalica crkvene unije, a toj je ideji, čini se, naginjao i Miladinov. Knjiga je tiskana u Zagrebu, lijepim slovima, na lijepom papiru, u velikoj nakladi pod naslovom Bugarske narodni pesmi. U novinama je poziv na pretplatu urodio velikim zanimanjem i uspjehom; iz Zagreba su stigle 32 pretplate, iz Osijeka 31, iz Poreča se na knjigu pretplatio biskup Dobrila, u Pragu August Šenoa s još osamnaest pretplatnika. Iz Beograda se oglasilo pet pretplatnika i njihova su imena, kao i imena nekih drugih pretplatnika iz Bugarske i iz Pariza, bila tiskana ćirilicom.

Zbornik narodnih pjesama braće Miladinovih i zbog važnosti narodnih pjesama u tome vremenu, i zbog pisma, ćirilice, i zbog jezika postala je vjesnicom narodnoga preporoda u Bugarskoj (nešto kasnije i u Makedoniji). Knjigu je Konstantin Miladinov, jasno, posvetio Strossmayeru kao velikodušnom pokrovitelju narodne (nacionalne) književnosti.

Kad je Konstantin čuo za nesreću svoga brata Dimitrija, pučkog učitelja i sabirača narodnih pjesama, koji je, osumnjičen kao buntovnik, bio uhapšen i odveden u Carigrad, u tamnicu, požurio je iz Zagreba u Carigrad bratu u pomoć, iako ga je od toga opasnoga puta biskup Strossmayer odvraćao. Kad je biskup doznao za sudbinu obojice braće, to jest da obojica čame u tamnici, zauzeo se i kod austrijskog poslanika kod Porte, a zatim i kod ministra vanjskih poslova Monarhije, ali braći nije bilo spasa.

Franjo Rački također se nekoliko puta sastao s Konstantinom Miladinovim te od njega dobio brojne obavijesti o životu bugarskog i makedonskog naroda, pod teškim pritiskom i turske vlasti i grčkih svećenika i episkopa, te je njegova već spomenuta rasprava o grčkoj crkvi i bugarskom narodu otvoreno ukazivala na probleme bugarskoga pravoslavnog naroda i grčke crkve koja je služila turskim interesima. Crkva (grčka) i narod (bugarski ili makedonski) u trajnu su sukobu.

Pomoć bugarskom narodu

Nakon nekoliko neuspjelih bugarskih ustanaka, kad su Turci pokazali svu žestinu u gušenju pobuna, posebice nakon tragičnoga ustanka 1876, ako je i bilo želje i volje da se pomogne bugarskom narodu, Hrvatskoj su bile ruke vezane Hrvatsko-ugarskom nagodbom, a hrvatskim je političarima bilo zabranjeno upletati se u bugarske prilike. Malo se moglo tada iz Hrvatske pomoći Bugarima, neposredno i javno, ali Strossmayer se i tada za Bugare zalagao i pomagao im, neposredno i javno. Za Bugare je učinio odlučan korak obavještavajući zapadne političare o prilikama u njegovu susjedstvu: uputio je engleskoga političara Gladstonea o turskom teroru u Bugarskoj, a Engleska je, s ministrom Disraelijem, tada pomagala Turke i stajala na strani svoje saveznice. U nekoliko se pisama Strossmayer oglasio o svim tim zbivanjima i time bitno pridonio pravednom rješavanju Istočnoga pitanja. Evo s kakvim je simpatijama pisao o Bugarima: „Bugari su vrlo miran, razuman i radin narod, bogat raznim vrlinama. A jedan moralan i radin narod je već samim tim (eo ipso) sposoban da sobom upravlja. Ako bi se nezavisna uprava dala ovoj plemenitoj slavenskoj rasi, oslobodile bi se sile koje bi uskoro mnogo učinile za moralnu i materijalnu civilizaciju; a crkvena samouprava, već djelomično uvedena, poslužit će im kao škola za političku samoupravu“ (Smičiklas, Nacrt života i djelâ biskupa J. J. Strosmayera, 1906).

Nakon što je ruska vojska pomogla da se Turci potisnu s Balkana, Sanstefanskim mirom 1878. utvrđene su granice bugarske države. Strossmayer njima nije bio zadovoljan, jer je gledao na cjelinu i kršćanskoga i bugarskoga svijeta, i posebice na onaj prostor, Makedoniju, koji je ostao pod Turcima. Prije Berlinskoga kongresa on je mislio, i sve poduzimao, da se stanje popravi te je poslao Promemoriju Svetoj Stolici. U njoj se zalaže da Bugarska bude autonomna, nastoji upozoriti da još ima kršćana u Turskom Carstvu koji trpe progonstva, zalaže se da Bugarska dobije svoju slobodnu crkvu te da ne ovisi o grčkom patrijarhu, ali ni o ruskom, niti nekom drugom političkom čimbeniku izvan svojih granica. Biskupi u Bugarskoj morali bi biti rođeni Bugari. Crkva ne bi smjela potpasti pod državnu vlast, što se inače uvijek događa u pravoslavnim državama. Zalaže se i za slobodu malobrojnih katolika u Bugarskoj koji trebaju imati svoje, bugarske svećenike. Nažalost, Berlinski se kongres nije previše obazirao na pravdu, već se priklonio interesima europskih zemalja koje su imale svoje probitke i interese u tom dijelu svijeta, u prodoru prema Istoku.

O mogućoj uniji slobodne bugarske pravoslavne crkve Rački je ipak bio skeptičniji od Strossmayera. Njegovo zrelo i promišljeno rasuđivanje jasno se prepoznaje na svakoj stranici njegova prikaza povijesti bugarske crkve: „Naravska je stvar, da (su) europejske vlasti nekatoličke, koje drže za svoj diplomatički zadatak stati na put širenju katolicizma, protive se svojim uplivom i svojimi sredstvi pokatoličenju naroda bugarskoga. Amo idu navlaš Rusija i Engleska. Obje ove velevlasti, koje inače imadu dijametralno protivne interese u Istoku, složiše se zbilja, čim se pojavi katolička stranka u narodu bugarskom, u tom da uduše taj katolički pokret. U tom ipak opstoji razlika u tom pitanju izmed Ruske i Engleske diplomacije što prva, kano slovjenska velevlast podupira narodno-patrijaršku stranku bugarsku, dočim druga, kano kramarska velevlast željela bi najviše da i u crkvenom pitanju, kano i u političkom pitanju turskoga carstva ništa se ne promijeni; pa da Bugari, pošto nećedu biti anglikanci, ostanu pod neposrednom vlasti carigradskoga patrijarhe” (Rački, u Katoličkom listu, 1861).

Nakon 1878, kad je Bugarska ipak dobila samostalnost i na političkom i na crkvenom polju, ideje unije su se ugasile, jer je dio političkog programa bio ispunjen, ali i to je bilo i za Strossmayera i za Račkoga veoma važno. Crkveno pitanje, smatrali su, riješit će se kasnijim razvitkom europeizacije bugarskoga naroda. Zato je i razumljivo Strossmayerovo ogorčenje i ljudsko i političko razočaranje, kad su Srbi, nakon što su se s pravom ujedinile razdvojene bugarske pokrajine, napali Bugarsku, ali su bili sramotno poraženi. Strossmayerovo pismo iz tog vremena Račkome jasno pokazuje njegov stav: „Dragi moj brate Franjo! (...) Ne mogu Vam reći koliko me veseli da je pravedna stvar Bugara, pod zaštitom Božje providnosti pobijedila. Ruka je to Božja! Tako je potučena tuđa, Slavjanstvu skroz na skroz protivna namisao. Tijem su i naše namjere pobijedile. Ludi su Srbi mislili kad sataru pomoću vječitih neprijatelja Slavjanstva državnu ideju hrvatsku, pod kojom bratsku zaštitu nađoše i kroz stoljeća je uživahu, i kad sataru dobri bugarski narod – eto im gotovo Dušanovo carstvo! A sad Bog bi dao da progledaju: morali bi vidjeti da grob koji drugom kopaju, samima sebi najprvo pripravljaju. Uopće ta ideja uskrsnuća Dušanova carstva luda je ideja i puka opsjena. (...) Danas je ta misao anakronizam i prevara. Danas se svakom sama po sebi nameće misao slavjanske federacije na Balkanskom poluotoku. Hoćeju 1’ Srbi – kako rekoh – hoćemo 1’ mi sami, hoćeju 1’ se Bugari ovimi događajimi opametiti, pitanje je veliko. Slivnica može lako za kralja Milana biti Sedan.“ Sedan je grad na rijeci Maas u Francuskoj. Kod Sedana poražena je francuska vojska i tako je završen francusko-pruski rat.

Kad je Matica hrvatska u povodu 50. obljetnice biskupske službe objavila zbornik književnih i likovnih radova hrvatskih i slovenskih umjetnika te ga naslovila Spomen cvijeće iz hrvatskih i slovenskih dubrava (1900) suradnju su uskratili srpski pisci iz Austro-Ugarske Monarhije i iz Srbije. Srpska je javnost s velikim odobravanjem prihvatila Strossmayerove govore na Vatikanskom saboru, ali nije mogla prihvatiti Strossmayerovo nastojanje da se kult svete braće, kao simbol slavenskog zajedništva i ekumenizma, proširi u slavenskom svijetu. U tom su simbolu crkvenoga ekumenizma vidjeli opasnost unijaćenja. Posebice nakon enciklike pape Lava XIII. Grande Munus – Veliko poslanje (1880) o svetoj braći Ćirilu i Metodu, koju je slavenski katolički svijet, i posebice Hrvati, primio s oduševljenjem. Na tu je papinsku poslanicu odgovorio okružnicom svećenstvu i vjernicima s nadom da će se Slaveni naći u jednoj crkvi. Time se zamjerio pravoslavnom svećenstvu, koje ga u svojim kritikama nije štedjelo. Ta se omraza još više očitovala nakon njegove okružnice o potrebi jedinstva Crkve (1891). U knjizi novosadskoga protojereja Dimitrija Ruvarca Eto, što ste nam krivi (1895) i koja se širila među pravoslavcima i među Srbima, optužuju se svi viđeniji Hrvati: Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Mažuranić, Franjo Rački, biskup Strossmayer zato što ne prihvaćaju biti Srbima. Eto, zato su svi krivi.

Nakon uspostave bugarske države organizirale su bugarske kulturne ustanove. Strossmayer je postao počasnim članom tih važnih mladih institucija nacionalne bugarske kulture. Društvo bugarskih učitelja 1884. posebnim ga telegramom pozdravlja na svojoj proslavi nacionalnoga blagdana svetih Ćirila i Metoda, koja se u Bugarskoj slavi 25. svibnja. Bugarsko književno društvo izabralo ga je počasnim članom za zasluge za bugarsku književnost, posebice imajući na pameti da je njegovom izdašnom pomoću izašla knjiga Konstantina Miladinova, ali i zbog toga što su već tada brojni Bugari njegovom potporom školovani u Zagrebu i krenuli na obnoviteljski rad u Bugarsku. Kad ga je počasnim članom proglasila Slavjanska besjeda iz Sofije 1884, on se njoj obratio pismom koje je postalo program njihova društvenog i političkoga djelovanja. To je pismo s oduševljenjem prihvaćeno u svim bugarskim krugovima. On u pismu ističe da se nitko na svijetu nije više radovao od njega oslobođenju bratskoga, mukotrpnoga i junačkoga naroda bugarskoga; nitko više od njega nije blagoslivljao onu slavnu i junačku ruku koja je to neumrlo djelo – oslobođenje Bugarske – proizvelo. Kod toga ga u srce dira uspomena na pokojnoga Miladinova. Ističe kako je Konstantin bio mladić čedan, umiljat, radin, čist, posve patriotičan, prava i živa slika čestitoga svoga bugarskog naroda.

On se tim članstvom ponosio te je i materijalno pomagao njihov rad. Zato mi je drago da se prva svečana proslava 200. obljetnice od njegova rođenja i 110. obljetnica smrti održava upravo u Bugarskoj, u Sofiji. A u kršćanskoj tradiciji – Sofija znači ne samo Mudrost nego označava i Logos – tu je riječ sv. Konstantin Ćiril u prvoj zapisanoj riječi na glagoljici preveo i zapisao kao Slovo, posvetivši je Slavenima – Slovjenima. Ime Slovjenin dolazi od slovo, riječ, sloviti znači govoriti. Slovjeni su se međusobno prepoznavali i okupljali govoreći – sloveći. U mladoj teološkoj terminologiji Slovo znači Mudrost, ali označava i Drugu Božansku Osobu – Isusa Krista, kojem je Strossmayer iskreno služio pod geslom „Sve za vjeru i domovinu!“ 

*

U Sofiji, u Republici Bugarskoj, 9. i 10. veljače održana je konferencija o Josipu Jurju Strossmayeru u povodu 200. godišnjice rođenja i 110. obljetnice smrti, koju su organizirale dvije važne institucije – Institut za balkanistiku s Centrom za trakologiju i Bugarska akademija nauka (BAN). Akademik Josip Bratulić određen je da kao predstavnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prisustvuje konferenciji. Priredio je tekst Josip Juraj Strossmayer i Bugari, ali zbog bolesti nije mogao otputovati u Sofiju. Sažetak referata pročitan je na konferenciji na bugarskom jeziku.