Stilske razlike

Jazz je jedinstvena glazbena pojava nastala neponovljivim stjecajem raznih socioloških utjecaja i glazbenih okolnosti u starom New Orleansu. Raznoliki su elementi doveli do nastanka prvobitnoga stila jazza poznata kao New Orleans jazz, koji se još i danas svira u tamošnjem legendarnom Preservation Hallu, ali i drugdje. Jazz će poslije postati univerzalni, ali i najdinamičniji glazbeni fenomen, u kojem su se stilovi često mijenjali. New Orleans će dobiti odgovor bijelih glazbenika kao dixieland-jazz. Polovicom prošlog stoljeća javlja se jamačno najvažnija glazbena revolucija u jazzu, stil nazvan be-bop, na kojem se temelje gotovo sva naknadna postignuća u jazzu. Zanimljivo je da je svaki od dotadašnjih stilova imao svoju vjernu publiku, ali ni jedan od njih nije nikada „ostario“ ili nestao, pa tako i danas postoje jazz-sastavi koji vrlo uspješno sviraju starije stilove, imaju vjernu publiku te stilski primjerene i profilirane jazz-festivale.

No bilo je u toj dinamici među glazbenicima, ali i među poklonicima pojedinih stilova i prijepora, spomenutih u knjizi povjesničara jazza Barryja Ulanova, prvom u nas prevedenom i u Rijeci, objavljenom autentičnom dokumentu o jazzu. U njoj autor piše da su ne tako brojni ljubitelji novoga revolucionarnog bopa poklonike dotadanjih stilova nazivali starim šljivama. A glasoviti francuski jazz-stručnjak i jedan od osnivača sastava Hot Club de France te poznati europski jazz-autor Hughues Panassie gotovo istodobno piše rečenicu „Le Bop ce n’est pas du jazz“ – „Be-bop nije jazz“, imajući pritom na umu i neke valjane argumente. No razvoj jazza nakon be-bopa ide i dalje, sve do današnjega modern jazza i free jazza, naziva koji se odnosi ponajprije na slobodnu improvizaciju. No vrlo važna improvizacija nije i jedini, premda je temeljan i vrlo važan dio jazza, jer u toj glazbi ima i drugih isto tako važnih elemenata pa se u takvim slobodnim improvizacijama može govoriti čak prije o improviziranju na akord negoli na temu, ukoliko u svim tim pustim originalima ona kao određena melodija uopće postoji. I Johann Sebastian Bach improvizirao je kadence pa se tu ipak ne može govoriti o jazzu.

Ovih dana u Zagrebu bilježimo dva stilski dosta oprečna jazz-koncerta, koji sugeriraju da se prisjetimo navedenoga.

Alt-saksofonist Chico Freeman, sin poznatijega hard-bop tenor-saksofonista iz Chicaga, Earlea Lavona Von Freemana, modernim je pristupom s malim sastavom oduševio tipom interpretacije današnjega novog vala američkoga suvremenog crnačkog jazza, tom stilu već odgojen dio naše jazz-publike. Riječ je o improviziranom jazzu, temeljenu na zavidnoj tehnici instrumenata i dakako na vlastitim skladbama. S druge se strane u Zagrebu u travnju najavljuje koncert vrlo popularna europskog Gypsy-swinga, temeljena na stilskim zasadama korifeja i jednog od utemeljitelja europskog jazza, legendarnog gitarista Djanga Reinhardta, koji i danas vrlo popularan ostaje i nadalje u rukama Sinti-glazbenika. Takvih sastava nalazimo i u nekim drugim europskim metropolama, primjerice Beču i Oslu, a do prije nekog vremena i u Budimpešti. Etničkoj grupaciji Sinti pripadaju i glazbenici grupe na čelu koje je nizozemski gitarist Stochelo Rosenberg. U njegovu su standardnom triju, koji već dulje slovi kao jedan od najboljih europskih sastava tog tipa, ritam-gitarist Nous’che Rosenberg i kontrabasist Nonnie Rosenberg. Taj je trio s gostima pa i našim gitaristima Matom Matišićem i Milivojem Majdakom već prije surađivao i nastupao u Hrvatskoj.

Stilske i druge razlike tih dviju skupina nisu nažalost rezultat neke suvisle organizacijske programske politike, tek slučajnošću predstavljaju spomenute razlike i eventualne prijepore publike, pa će tek rezultat njihovih nastupa pokazati odaziv i reakcije našeg, po ukusima također već podijeljena jazz-slušateljstva. Jer se i kod njega već naziru određeni stilski animoziteti slični onima iz ere be-bopa. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi naša jazz-publika u ovom trenutku prihvatila nastup nekog istaknutog europskog dixieland-ansambla. No o tome odlučuje i trenutačna situacija financiranja glazbenih zbivanja u nas, u kojoj i rokeri upravo dižu glas, spominjujući tu i nepostojeće i sasvim bespredmetno isprepletanje rocka i jazza, a u kojem je jazz, barem prema onome što je nedavno pokazala naša televizija u traženjima sredstava inače prevelika broja organizatora svih mogućih profila, zastupljen sa skromnih desetak posto. Stoga je spomenuta programska i slučajnost angažiranja stilski potpuno različitih grupa s obzirom na specifičnu glazbenu univerzalnost jazza zapravo dobrodošla.