Spokojna poetika djetinjstva

Možda će ovo nekima zvučati patetično ili somnambulski: ljudska duša je performans sui generis, ona je stanište svekolikih egzaltacija, ali ona je i jezgra života, dinamična i živa, no isto tako skrovita i skrivena. Pa kad i vrijeme poodmakne, dovoljno je samo, kako bi danas rekli, redizajnirati.

Izd. HDKDM, 2014.

Autorica knjige Plavi san Nada Zidar-Bogadi podarila nam je svoje viđenje djetinjstva, na intuitivan, diskretan i imaginativan način, kojim vrsno komunicira otkrivajući nam i naša djetinjstva, naše pejzaže slika i uspomena koje smo pohranili duboko u sebi. Tako je našu već sređenu memoriju obasjala novim svjetlom i njezin doživljaj djetinjstva postao nam je bliskim, usprkos vremenu koje nas troši.

Začudne poetske slike, bez nostalgije i žaljenja, ukomponirane su u skladne i dinamične strofe koje donose vedrinu i maštovitu lakoću preobrazbi: „Kad je moja seka čarala, / čudesa je prava stvarala, / i za nju je bila tek sitnica / da mi sleti na dlan kao ptica“ (Kad je moja seka čarala); „najbolje je pronaći livadu / i po njoj se dobro istrčati; / s travom biti malo na ‘ti’, / s cvrčkom malo cvrčati“ (Skupljačima leptira).

Autorica je na ti sa svijetom djetinjstva unoseći u pjesme „mladost imaginacije“. Ona se s ljubavlju, nasmiješena, spokojno i bez zabrana obraća mladom čitatelju: „Nebodere isperite. Odstranite staklo. / Uvaljajte ih u travu i prelijte jutrom. / Sve to premažite ptičjim cvrkutom / kao svježim putrom“ (Čaj od šimširovine). U svemu tome ima i ludizma, ali nema rječničkog pretjerivanja kakvo nalazimo u poeziji Baloga i Paljetka. Bliže je Vitezovoj poetici. To naglašava i vrstan poznavalac dječje književnosti Joža Skok: „… dječje pjesništvo ove autorice ostalo je bliskije prostoru modernizirane, ali još uvijek klasične dječje pjesme“.

Napisavši prethodno zbirke Mjesečev sin (1984), Nikad bliže Mjesecu (1992), Šešir pun mjesečine (1994), Sudbina ruže (1997), ovim je autorskim izborom istančanim senzibilitetom obogatila suvremenu hrvatsku dječju poeziju. U njezinoj percepciji djetinjstvo odiše morem i zagrebačkim vedutama (Proljeće u predgrađu, Proljeće u Zagrebu, Proljetni dan, Mjesec i more, Oluja na moru). I to su specifični i maštoviti mirisi djetinjstva: „i dok ti se nestašne zvijezde / spuštaju niz trepavice“ (More i ja, licem uz lice), „ti si jedna nova zvijezda / u prostoru što svjetluca!“ (Dijete pred morem), „Sunce se čitavog proljetnog dana / spuštalo s modrog tobogana“ (Proljetni dan).

Autorica se u pjesmama vrlo dobro snalazi i u „tekovinama“ globalističkog vremena: „papir i olovka na pisaćem stolu / sve više gube smisao“ (Pismo). U pjesmi Da kompjutori mogu sanjati u kontrastnim slikama osjeća se to neko drugo vrijeme: „Umjesto formula i računa / i drugih ‘važnih stvari’, / pričali bi nam svoje snove / kao pravi sanjari.“