Snažna antiratna poruka

Gotovo cijeli svoj prozni opus posvetio je Josip Mlakić temi rata u Bosni i Hercegovini i njegovim posljedicama. Iz tih tekstova – počevši od romana objavljenih 2002. Kad magle stanu i Živi i mrtvi pa sve do Ljudi koji su sadili drveće (2010) – zrači jedinstvena i snažna antiratna poruka: rat je najveće zlo koje se ljudima može dogoditi. U pojedincima on budi rušilačke, zvjerske nagone, dovodi ljude u rubne situacije, sije strah, tjeskobu i očaj, ponižava čovjeka i potire njegovo dostojanstvo, ugrožava njegovu egzistenciju i lišava ga života. A u psihi onih koji prođu i prežive takve kataklizmičke prizore ostavlja teške, često trajne ožiljke. Upravo tom temom, posljedicama preživljenih ili viđenih ratnih strahota, koju je u „muškoj“ inačici (ratni veterani) obradio u već spomenutim Ljudima koji su sadili drveće, Mlakić se bavi u svom novom romanu, Svježe obojeno, ali sada u njezinoj „ženskoj“ varijanti.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2014.

Roman je, formalno, podijeljen u tri dijela. Posrijedi je jedan oblik okvirne priče u kojem se prvi dio (U labirintu) i treći (Svježe obojeno) zbivaju u sadašnjem vremenu u neimenovanom švedskom gradu (vjerojatno Stockholmu) i imaju neutralnoga pripovjedača. Drugi dio (Bijeg u Egipat), koji obuhvaća gotovo tri četvrtine ukupnog teksta romana i zapravo je njegova središnja os, zbiva se u nekom, također neimenovanom, predjelu BiH petnaestak godina prije, u ratno vrijeme. Govori o višednevnom bijegu majke i njezine šestogodišnje kćeri Klare iz njihova napadnutog sela k djedu u gradić E. I u tom je dijelu pripovjedač u trećem licu jednine, ali nije identičan onomu iz prološkog i epiloškog dijela: čitatelj zna da je narator Klara, jedna od protagonistica romana, studentica u vrijeme kad je pisala tu priču o traumatičnom bijegu. Ali ta je njezina pripovjedačka pozicija relativna, pa i upitna, jer Klara je tekst napisala prema majčinim zapamćenjima i njezinu pričanju, tako da je narator (i) majka. Ona pak, vjerojatno iz želje da je zaštiti, neke važne stvari nije ispripovijedala kćeri niti joj je željela objasniti pojedine svoje izjave ili postupke, a sama je Klara u doba opisanih zbivanja bila djevojčica i jedva se čega sjećala.

U prvom dijelu romana čitatelj doznaje neke osnovne podatke o protagonisticama, studentici fizike Klari („najboljoj u svojoj generaciji“) i njezinoj majci, koja umire od raka. Došle su u Švedsku kao izbjeglice iz BiH i ostale tamo jer se majka nije željela vratiti. Ključni detalj koji je pokrenuo „labirint od riječi“ (referencija na princip izgradnje priče u Agathe Christie) bio je trenutak kad je Klara zatekla majku kako na televiziji gleda dokumentarnu emisiju o iskopavanju masovne grobnice negdje u Bosni. Djevojka je osjetila kako joj je tu nešto poznato – znala je točno što će se dogoditi u sljedećim trenucima: da će se na bijeloj plahti uskoro pojaviti dva dječja kostura.

Pretpostavljala je, ali nije bila sigurna, da je to što je vidjela bilo vezano uz njezin i majčin „bijeg u Egipat“, kao što nije bila sigurna je li istoga podrijetla njezina neobična sklonost da promatra „plastičnu djecu“, koja su joj se javljala čak i u snovima. Da bi razriješila svoje sumnje, jedne olujne noći razbila je izlog tekstilne trgovine u kvartu i na dječjoj lutki provjerila otpornost plastike. Nakon toga napisala je svoju/majčinu priču o bijegu, isprintala je i odnijela iskusnom policajcu za kojeg je doznala da je nakon rata tri godine radio u Sarajevu,

Tekst je naslovila Bijeg u Egipat, upravo onako kako je njihov put iz napadnutog i zapaljenog sela do djedove kuće u gradiću E. nazivala njezina majka aludirajući na poznati biblijski motiv. No za razliku od evanđelista Mateja, koji bijeg u daleku zemlju radi spasa malenog Isusa od Herodova pokolja nevine djece naznačava tek u nekoliko rečenica, ne govoreći ništa o tegobama – o tome koliko je trajao taj put, s kakvim su se nedaćama susretali, jesu li im životi bili u opasnosti, kako su se prehranjivali – majka pripovijeda Klari neposredno prije prerane smrti upravo o mukama, strahovima i strahotama koje su morale proći. Otkriva joj i na koji ju je način tada štitila od okrutne stvarnosti u kojoj su se našle: nije smjela znati što se događa, bijeg je za nju trebao biti igra s dva osnovna pravila – da ne smije plakati i da ih nitko ne smije vidjeti dok ne dođu do djedove kuće.

No one upoznaju – svaka na svoj način, primjereno životnoj dobi – i pravo, brutalno i besmisleno lice rata. Djevojčica iskazuje veliku privrženost i osjetljivost prema stradanju životinja, kao uostalom i majka, ali ona mora ostati racionalna: u svom selu vidjele su kako iz zapaljenih staja bezglavo jure konji, krave, svinje; u neku napuštenu kuću u kojoj su se zaustavile dolutao je psić s ozlijeđenom nogom, kojem nisu mogle pomoći; u šumi su oslobodile srnu koja se uhvatila u postavljenu zamku. Majka je pak suočena sa surovostima učinjenim ljudima: nailaze na srušene, zapaljene, u brzini napuštene i opljačkane kuće, u jednom selu kršćanske, u sljedećem muslimanske; nalazi bolesnu, nepomičnu staricu u krevetu čiji je unuk otišao po doktora „pa da i mi bježimo“, ali je majka shvatila da se unuk neće vratiti čim je na slici prepoznala mladića čiji je leš vidjela u šumi.

Roman završava simbolički važnom sekvencijom Klarina sna. Ona je djevojčica koja prolazi između visokih zidova obojenih krvavocrveno, a oko nje je mnoštvo ljudi. Očekivala je otiske prstiju po zidovima, „ali svi su prolazili pokraj zidova ne osvrćući se. Svi su znali? Ili nisu? Ili su znali, a nisu željeli znati?“