S malo mlijeka i dosta pjene

Darovita Vanja Sviličić sve zapaženija je filmska autorica. Njezina egzistencijalna drama Zagreb Cappuccino, na ljetošnjoj Puli ovjenčana je Zlatnom Arenom za glazbu i nagradom Breza za najuspjelije debitantsko ostvarenje. Napokon, jer riječ je o autorici koja je još 2008. snimila razmjerno zapažen kratkometražni film Vidimo se u Sarajevu, da bi 2011. veću pozornost privukla uspjelim dokumentarcem Jesam li sretna, koji je na ZagrebDoxu iste godine zasluženo nagrađen posebnim priznanjem. U tom se filmu autorica, privučena činjenicom da malotko od nas pri odsjedanju u hotelima pozornost posvećuje sobaricama, najčešće neprimjetnim ženama i djevojkama, odlučila posvetiti upravo njima. Kamerom dijelom voajerski bilježeći radnu svakodnevicu sobarica u jednom malom zagrebačkom hotelu, pritom sugerirajući njihovu klasnu stratifikaciju sličnu onima u Altmanovu filmu Gosford Park, u izvrsnoj humorističnoj seriji Zvonili ste, milorde i nagrađivanoj recentnoj „sapuničastoj“ dramskoj seriji Downton Abbey, Vanja Sviličić prilično je suptilno i nenametljivo duhovito predočila karaktere i međuodnose nekoliko žena i jednog muškarca, relacije obilježene tipičnim ljudskim slabostima, dijeljenjem egzistencijalnih briga i sitnim podbadanjima.

Mila Balić Elegović i Nela Kocsis

Čini se da su intrigantne ženske priče i sudbine u stalnom autorskom fokusu Vanje Sviličić (i u Vidimo se u Sarajevu glavni lik je žena, strankinja koja se nađe u glavnom gradu BiH), pa je tako i u Zagreb Cappuccinu. Iako je nakon zajedničkoga rada na dokumentarnom filmu Zagreb-Hollywood: Istinita priča, u kojem je kao snimateljica i montažerka sukreirala priču o uspješnoj kostimografkinji Sanji Miljković Hays, izjavljivala da zbog razlike u filmotvoračkim senzibilitetima te naglašavanju bitnog u odnosu na nebitno više nikad ne bi surađivala sa suprugom, Vanja je s Ognjenom udružila snage i u radu na scenariju svoga dugometražnog prvijenca.

Posrijedi je naglašeno eststizirana, učinkovito i zavodljivo dizajnirana te vrlo atmosferična storija o dvjema Zagrepčankama u ranim četrdesetim godinama, koje je život razdvojio da bi se nakon dugo godina ponovno susrele u Zagrebu. Jedna je Petra, koju vrlo uvjerljivo interpretira Nela Kocsis, smirenija i kako se čini racionalnija žena koja je zbog brakorazvodne parnice koja se upravo privodi kraju sklonija tjeskobnijim stanjima i napadima malodušnosti, a druga Kika koju s kombinacijom podigranosti i ekspresivnosti prilično dobro tumači Mila Elegović. Dok Petra živi u luksuznoj urbanoj vili na Vrapču, u zdanju čiji moderno uređeni interijeri bjelinom, svjetlinom i gotovo aseptičnom čistoćom, daju dodatnu dimenziju njezinoj intimnoj drami i psihičkom stanju, naizgled površnija, bezbrižnija, slobodoumnija i neodgovornija solerica Kika već godinama živi u Njemačkoj, a isprva izgleda da je u Zagreb stigla isključivo s namjerom da Petri bude potpora u onome kroz što prolazi.

Unatoč razlikama u karakterima, prijateljice se skladno nadopunjuju, a to će doći do izražaja i prilikom posjeta Petrinim roditeljima (Jadranka Elezović i Duško Gojić), kao i za noćnog izlaska tijekom kojeg će cure u baru pokupiti dvojicu nešto mlađih momaka (Igor Kovač i Robert Budak). Petra će se seksu za jednu noć predati potpunije od Kike, i u tome za razliku od frendice otići do kraja. Ujutro će njihova ponašanja bit će drukčija, a u otvorenom razgovoru s Petrom Kika će otkriti da je trudna i da je u Zagreb došla s namjerom obavljanja pobačaja. Njihove uloge u međusobnom odnosu će se promijeniti, pa će Petra postati oslonac Kiki.

Najveća vrlina elegantno i mjestimice sugestivno režiranog, zahvaljujući kameri Danka Vučinovića ugođajem povremeno lagano snolikog, urbanog i feministički intoniranog ostvarenja u kojem glazba Luke Zime dodatno naglašava emotivna stanja i intimne drame protagonistica, jest realističan prikaz jednog prijateljstva kroz koje se ocrtavaju egzistencijalne krize žena ranih srednjih godina, njihove samoće, nesigurnosti i nedoumice prouzrokovane i time što im se životi nisu odvijali onako kako su očekivale. Petra i Kika su samosvjesne i u svakom smislu u konačnici slobodne žene, koje zbog takvih svojih osobina plaćaju neželjenu cijenu u osamljenostima i „nesređenim“ egzistencijama (ovisno o motrištu na život u raskošnoj urbanoj vili). Premda su za njihove role navodno isprva bile predviđene druge glumice, Nela Kocsis i Mila Elegović odlično odrađuju povjerene im glumačke zadatke, možda donekle previše svako malo ispijajući onaj cappuccino iz naslova, pa se valja nadati da ćemo ih ubuduće češće viđati u važnijim i zahtjevnijim filmskim ulogama.