Razorna snaga mora

Opera Ekvinocij Ivana Brkanovića (1906–1987), praizvedena 1950. u Zagrebu, ubraja se u vrh hrvatske operne baštine. No poznaju je malobrojni – oni koji je se sjećaju iz 1950-ih, oni još rjeđi koji su je mogli vidjeti na samo dvije izvedbe 1978. i oni koji su imali prilike vidjeti televizijsku ekranizaciju redatelja Daniela Marušića iz 1983. te publika s rijetkih osječkih i splitskih izvedaba.

Karakteristična je sudbina Ekvinocija, slična sudbini drugih hrvatskih opera. Djelo iz opsežna i raznolika opusa ugledna skladatelja, samosvojna autorskog izričaja, potvrdilo se u stručnim krugovima, ali nikada nije stvarno zaživjelo u kazalištu. Zato nam se danas, na premijeri u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 19. ožujka, otkriva kao novina. Otkriva se ljepota glazbe ostvarene simfonizmom kao osnovnom metodom strukturiranja, ali otkriva se i ono što je možda priječilo put intenzivnijem trajanju opere na sceni.

Dubravka Šeparović Mušović i Giorgio Surian / Snimila Mara Bratoš

Libreto je, prema istoimenoj realističkoj drami Ive Vojnovića, napisao Tomislav Prpić. Skladatelj je snažno osjetio Vojnovićeve likove i dramu sadržanu u njihovim odnosima. Cjelovito ju je glazbeno izrazio snažnom, oporom instrumentacijom i deklamacijskim vokalnim dionicama sa specifičnim ritmovima i naglascima južnodalmatinskog podneblja. Ivan Brkanović piše glazbu koja je sama po sebi drama, približavajući se govornoj melodiji Leoša Janáčeka. Ujedno privodi kraju nacionalni glazbeni smjer, unoseći tek daleke odjeke lirskih, folklorno intoniranih motiva.

Ansambl Zagrebačke opere obavio je ozbiljan posao. Dirigent Nikša Bareza pomno je bdio nad svakim elementom partiture s glazbenim ansamblom – orkestrom, solistima i zborom – na visokoj razini. Redakciju partiture načinio je Željko Brkanović.

Redatelj Igor Pison suočio se s izazovom vremenskog raspona koji opera Ekvinocij implicira. Vojnovićev tekst iz 1895, naime, iznosi dramu iz 1860-ih. Opera je skladana 1945, glazba progovara iz tog doba, a redatelj pak uprizorenje smješta u današnje vrijeme, u ambijent neke propale priobalne turističke investicije, u doba masovnog iseljavanja mladih u potrazi za egzistencijom. Kostimi Evelin Arweck izravni su i uvjerljivi u toj suvremenosti, scenografija Nicole Minssen manje.

Glavno je obilježje Ekvinocija glazbenoscenski realizam, zasnovan donekle na dramaturškoj strukturi opernog verizma, s osebujno zamišljenim simboličkim intermezzom. Dok u verističkim operama orkestralni intermezzi donose predah od dramskih napetosti, Brkanovićev intermezzo postaje okidač za konačnu dramu. Smješten točno na sredini djela – uz orkestralne – satkan je i od dvostrukih zborskih dionica koje, vokalizama i onomatopejom, izražavaju utjecaj prirodnih sila na psihu čovjeka, strahotu ekvinocijske olujne noći i razornu snagu mora, odnosno simbolički izražavaju tragičnost sudbine ljudskoga postojanja. Koliko god je taj prizor – jer riječ je o pravome scenskom prizoru, a ne samo glazbenom – originalan, on narušava realistički karakter opere. Možda bi smetnja bila manja da je izveden isključivo glazbeno, pred zatvorenim zastorom. Redatelj Pison riješio ga je pragmatički, kao košmar Nike Marinovića.

Modeli dramskih odnosa iz Vojnovićeve drame, što ih je preuzeo Brkanović, vezani su uz određeno vrijeme. Danas su takvi modeli posve drukčiji nego 1860-ih, primjerice položaj samohrane majke izvanbračnog djeteta i položaj žene u društvu. Izričitim smještanjem opere u suvremeni trenutak uprizorenje je izloženo riziku da dio publike to odbaci kao neuvjerljivo, dok dijelu publike to ipak neće biti od presudne važnosti. Ono što je doista suvremeno, problem iseljavanja mladih, u operi je tek naznačen pa mu ni redatelj nije mogao dati više prostora.

Da je model dramskih odnosa u Brkanovićevoj operi vrlo jak, pokazale su kreacije glasovno snažnih i individualno dojmljivih protagonista. I dok s jedne od dviju cjelovitih radijskih snimki Ekvinocija još odjekuju glasovi antologijskih tumača Nike i Jele na praizvedbi, Tomislava Neralića i Marijane Radev, uho se već priviklo na nove boje glasova Giorgia Suriana i Dubravke Šeparović Mušović što će obilježiti te likove. Dubravka Šeparović nizom je suptilnih detalja pokazala kako se Jele inventivno može odmaknuti od klišeja u crno zavijene udovice, a Giorgio Surian također je detaljnom psihološkom motivacijom predočio Nikinu moralnu ništavost.

Uz bok su im stajali buntovno odlučan Ivo Domagoja Dorotića, rastrgana Anica Tamare Franetović-Felbinger i pohlepni Frano Ivice Čikeša te Ozren Bilušić, Tvrtko Stipić, Anastasija Dikmikj i Robert Palić u manjim ulogama Vlaha, Ribara, Kate i Pava.