Psihodelični simulakrum

Žeravica znači: žar u prepoznatljivim ili djeljivim količinama, odnosno pojedinačni komad žara. Kada se značenje proširi na polje suvremene hrvatske umjetnosti, značenje pojma dobiva konotaciju koja u kontekstu hrvatske frazeologije priziva uznemirenost, živost, tinjanje i žarenje pogleda. Likovna umjetnost kao živa žeravica podrazumijeva skupinu suvremenih hrvatskih umjetnika koji više od desetljeća prihvaćaju uznemirenost kao poticaj, a živost i nepredvidljivost kao potku zajedničkih multimedijalnih i multinacionalnih/multikulturnih projekata u kojima, predvođeni zagrebačkim umjetnikom Dankom Friščićem, odbijaju odrastanje i svaku horizontalnu, vertikalnu, prostornu i vremensku kategorizaciju, a zajednički rad temelje na osobnim međuljudskim odnosima u kojima prijateljstva, komunikacije i likovni izričaji govore različitim jezicima međusobno uspostavljenim poput dijelova zavojnice DNK.

Instalacija  Danka Friščića i Davora Mezaka

Upravo simptomatično, na petak 13. ožujka 2015. u Muzeju grada Đurđevca otvorena je izložba Žeravica 3: The Mystic (3plle Tunnel), treća iz niza multimedijalnih izložbi prethodno održanih u Velikoj Gorici (Žeravica 1. Adieu mon ami: 2001) i Bjelovaru (Žeravica 2. Pepeo: 2002). Više od trideset suvremenih umjetnika iz zemlje i inozemstva okupilo se oko temeljne ideje neopterećenosti i slobode umjetničkog stvaranja, vjere u umjetnost u kojoj nema pravila, unaprijed utvrđenih odnosa, uvriježenih ili nametnutih obrazaca (umjetničkog) ponašanja i predstavljanja. U tom kontekstu likovni kritičar i povjesničar umjetnosti Branko Cerovac opravdano koristi pojam horda umjetnika, pa čak i samo naoko neprimjeren cinizam u kojem izlagače imenuje piratima, trogloditima, gerilcima i freakovima, odnosno jahačima na ratnoj mašini i žudnim strojevima izgubljene generacije (Cerovac). Izložbu Žeravica 3 u najmlađem hrvatskom muzeju, Muzeju grada Đurđevca, netom osnovanu u posljednjim danima siječnja 2015, predstavili su Danko Friščić kao autor projektne koncepcije, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Branko Cerovac te ravnateljica muzeja i kustosica izložbe Edita Janković Hapavel. U duhu izložbe, u kojoj su umjetnici rekli veliko NE idiomu, stilu, umješnosti i lijepim manirama (Cerovac), što samo naoko nosi težinu svojevrsnog Manifesta, odbacivši protokol i zadane obrasce, publici su predstavili radove što odražavaju temeljnu ideju prema kojoj svaki umjetnik ima slobodu biti sanjar i kreator, vjerovati u Fantaziju i Magiju, prepuštati se nepoznatom i riskirati, usmjeravati vlastitu rastepenu energiju u smjeru u kojem mu je volja i pritom pod svaku cijenu podijeliti svoje srce i umjetnost.

Stilska polifonija

Progresivna kulturna atmosfera izložbe Žeravica 3 odraz je vizualne i stilske polifonije kojoj bi u suvremenoj glazbi 20. stoljeća odgovarao John Milton Cage Jr. (1912–1992), pionir glazbene neodređenosti poznat po svojim radikalnim inovacijama i sklonosti estetici anarhizma. U kontekstu kulturne teorije i filozofije umjetnosti poetici izložbe odgovarao bi Jean Baudrillard (1919–2007) i poststrukturalizam u kojem je svijet simulacije i simulakruma opsjednut suvremenošću i objektivizacijom sama sebe. Umjetnici koji se pojavljuju na đurđevačkoj izložbi ne čine grupu čiji članovi teže jedinstvenom predstavljanju svekolikoj javnosti. Sastav Žeravice 1–2–3 promjenjiv je i fleksibilan, a izlagači se odlikuju naglašenim individualizmima u kojima se kao glavna poveznica s jedne strane pojavljuje duboka emotivna međuljudska povezanost društvenih i rodnih odnosa, odsutnost ideološke koncepcije, interesnih osnova i načelo estetske neopredijeljenosti, odnosno umjetnički eksperiment, dosjetka, geg i raspršenost te nelinearno traženje vlastitoga puta prema umjetničkoj zrelosti. U tom kontekstu projekt je, osim multimedijalne i multinacionalne/multikulturne razine, uključio element multigeneracijskog senzibiliteta, tako da se fotografijama Žeravici pridružio Mio Vesović (1953) kao predstavnik generacije novovalnog postmodernog vremena osamdesetih.

Rad Denisa Kraškovića u postavu izložbe

Zagrebački umjetnik Danko Friščić (1970) idejni je začetnik odgovoran za autorsku koncepciju izložbe. Programskim okvirom u kojem nikada nije postojao iskorak u obliku Manifesta, na projektima Žeravice 1–2–3 pokazao je egzistencijalnu nomadsku otvorenost prema svim vrstama umjetnosti, okupivši oko sebe nekoherentnu skupinu umjetnika rođenih oko 1970. Višeglasje različitih likovnih govora uvijek iznova preispituje odnos forme i sadržaja, materijalnog i fizičkog te idejne i koncepcijske pojavnosti. Naglasak na komunikacijskoj vrijednosti svakoga pojedinog umjetničkog djela u potpunosti odražava duh prostora i vremena u kojem je nastalo. Pritom svaki umjetnik (na)ganja i preispituje vlastite strahove, odnose i načine u kojima proživljava trenutak u kojem živi(mo), ističući pozitivnu umjetničku energiju, perspektivu i slobodu izražavanja pod svaku cijenu.

Shizofrenija vremena kao datost izražavanja utječe na pojavu krajnje subjektivnih estetika, različitih morfologija i svjetonazora, što Žeravici 3 pridaje smjelost i novinu koju nalazimo u neobaveznom i neopterećenom sučeljavanju i spajanju imena, medija i tehnika, svjetonazora i poetika, stavova i osjećaja, do točke u kojoj procesi prožimanja tvore opći (zajednički) stav izložbe. Postav izložbe i prostorni raspored izloženih radova isključuje uravnoteženost međuodnosa, a inkluziju različitih i vrlo često suprotstavljenih poetika moguće je usporediti s različitim poetikama nadrealizma u kojem je svaki pojedini umjetnik tragao za osobnim umjetničkim izrazom, unosio i modificirao elemente najrazličitijih stilova ustrajavajući na vlastitom. Prepoznavanje različitih utjecaja koji se tale i gube u potpuno novom umjetničkom jeziku paralelu možemo naći u književnim predlošcima romana struje svijesti, prije svega u romanu Krik i bijes Williama Faulknera, sastavljenu od unutarnjih monologa različitih osoba koje odlikuje nelinearnost struje svijesti svakoga pojedinačnog sudionika.

Novi prostor izražavanja

Izložbom Žeravica 3 izložbeni prostor đurđevačkoga srednjovjekovnog Starog grada transponirao se u začudni prostor umjetničke igre, prostor ludičkog poigravanja u kojem različite umjetničke poetike uspostavljaju neopterećenu komunikaciju i suodnose u kojima nastaju nove (dodane) vrijednosti zatečene situacije, pri čemu naglašavaju različite estetike. Figurativno i apstraktno, osobno i univerzalno, intimno i angažirano, u međusobnom sučeljavanju pozivaju na privremeni umjetnički dijalog koji posjetitelju izložbe nameću vlastita tumačenja različitih morfologija i umjetničkih zamisli, ideja i poruka koje su trenutne i privremene. Nakon gotovo petnaest godina od prve Žeravice većina sudionika izložbe prošla je svoj put u kojem su postali zreli umjetnici konkretnih umjetničkih opusa i stavova, prepoznatljivih ostvarenja i izražajnih sposobnosti, pri čemu im je Žeravica 3 ponovno omogućila slobodu enfante terrible, nemogućega djeteta koje uživa u procesu stvaranja. Pritom je postignut dojam lakoće koji u potpunosti dominira izložbenim dvoranama đurđevačkoga Starog grada i uspijeva stvoriti iluziju kohezije i istovremeno zadržati individualnost svakoga pojedinog umjetnika. Radovi u kojima zajednička povezanost nisu ni sadržaj ni forma, nego ideja totalne slobode, svojevrsni su umjetnički eskapizam u kojem je moguće i dopušteno sve osim odricanja od umjetničkog integriteta.