Politički i propagandni skeč

Tko o čemu, a naši moderni, tobože inovativni autori kazališnih projekata – autoriteti bez jasna umjetničkog ali i odveć razvidna političkog cilja – sve nam češće naše jadne egzistencije nastoje začiniti priželjkivanom razbibrigom i smijehom. Nažalost, njihove namjere ne dopiru daleko, jedva se nekako prevale preko ruba pozornice. A onda ono što otplovi dalje, poput barke na bonaci, njišući se i trzajući – kako se trzaju pospana tijela uspavana tromom duhovitošću – zamru prije zadnjih redova uspavane publike.

Neuspjela i banalna satira / Snimila Maja Kljajić

Uzalud pretenciozne rečenice pisaca nabijene angažmanom, uzalud nadrljane socijalne poruke i usta pretrpana političkom retorikom i pokojom lucidnom opaskom o Europskoj Uniji i njezinoj birokratiziranoj administraciji, uzalud burgijanje i batrganje glumaca, kada to glumački i nije loše. Tako je nekako izgledala izvedba najnovije satire, i to društvene, Made in Hrvatska, Jelene Kovačić i Anice Tomić, u Satiričnom kazalištu Kerempuh, praizvedene na prvi dan proljeća tekuće godine, u režiji Anice Tomić.

Satira je kazališni žanr koji nastoji angažirano upozoriti na društvene anomalije koje uzgaja društvo – cjelokupno tijelo društva, a ne samo desni dio tog tijela – a „boli“ sve građane i pokojega seljaka, koji se tomu ipak smiju. To je moja slobodna, neštreberska interpretacija, kojom se ne izrugujem shvaćanju satire kako ga shvaća autorski tim projekta Made in Hrvatska.

Kada bih bio licemjer, a pročitao sam u kazališnoj knjižici da se licemjerja užasava i redateljica Tomić, napisao bih kako je riječ o veoma interesantnoj, više nego zanimljivoj, intrigantnoj, kreativnoj predstavi, kako je to većina uzvanika govorila na praizvedbi. Kao što to govore i pišu svi koji se žele dodvoriti repertoarnoj politici Kerempuha i svima oko toga satiričkog kazališta, koje je satiru upregnulo i u festival na kojem se nagrade dobivaju po ključu iz davnih vremena, kada se znalo da je umjetnost u službi ideologije i politike.

Satirična predstava Made in Hr­vatska porukom itekako sliči toj prošlosti „bratskih naroda i narodnosti“, kada je sve nacionalno, naročito hrvatsko bilo u funkciji rušenja Jugoslavije u kojoj su svi bili ravnopravni. Zato u toj satiri umjesto ptice, „prosto Hrvat zrakom leti“, parodira se Lijepa naša, Gotovčev Ero s onoga svijeta, arija U boj, u boj iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski, a ne Hej, Slaveni, Internacionala, Druže Tito, mi ti se kunemo, Od Vardara pa do Triglava...

Počinje scenom u kojoj je lik, mogući tvorac-režiser hrvatske stvarnosti, zalutao u zabačenu, snijegom zametenu vukojebinu, dakle Hrvatsku, čiju borbu za spas života promatraju životinje. Taj lik može biti, pomalo se i asocira na njega – prvi i pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, nikako „sin naših naroda i narodnosti“, još živ predsjednik Jugoslavije, satrap Josip Broz Tito – a sadržaj rečenica tog lika nije doslovan nego u detaljčićima glasi; za sve je krivo hrvatstvo i Hrvati, koje u predstavi glume životinje. To jest glumci maskirani u životinje. Kao u basni.

Elem, te su životinje u predstavi, u stvarnosti ljudi – naravno desničari, jer ljevičari ne mogu biti nacionalno zatucani i sličiti životinjama, pogotovo „stoci sitnog zuba“ – naumile u Hrvatskoj proizvesti, napraviti, stvoriti, kulturni objekt amblematičnog i onomatopejskog životinjskog imena Mu Mu, financiran novcem europskih fondova. Vlast, najviše njezine funkcije, obnašaju žene, od kojih je jedna odjevena u plavu obleku u kakvu je na inauguraciji bila „obojena“ predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.

Trošenje eura nadgleda eurobirokrat kojega uglavnom zanimaju domjenci, žderanje, opijanje i feminizirani, pomalo homoseksualni muškarci. On sve to pomno prati i zapisuje u notes – i taj detalj s notesom pokazuje koliko nam je stalo do tradicije – koji će kao izvještaj podnijeti financijašu, Europskoj Uniji, i tako Hrvatsku ostaviti na Balkanu, ako ne geografski onda svakako mentalitetski. Što je i normalno, jer bolje nismo ni zaslužili. Tako eurobirokrata glumi glumac koji tu ulogu ne igra samo iz političkog uvjerenja, niti predrasuda.

U toj priči koja želi biti satira o sveukupnom hrvatskom društvu, što bi itekako imalo smisla, ni riječi o tome da je mentalitet vlastodržaca komunistički, da su ljevičari ne samo bivši komunisti nego i Hrvati – barem se tu i tamo tim pohvali premijer Milanović – da je komunistički i balkanski mentalitet istisnuo nekadašnji austrougarski i europski. Bilo bi strašno smiješno na sceni vidjeti kako se guraju ta dva mentaliteta!

Pogotovo bi bilo smiješno kada bi se Hrvatska, kao jaz između Balkana i Europske Unije, scenografski premostila primjerice „ćuprijom“ u obliku Titove biste, poviše koje bi crvena zvijezda petokraka žderala ljudsku ruku koja još čvrsto drži poruku Mi smo Titovi, Tito je naš. Eh, kakva bi to bila satira! Ali to ne bi bilo duhovito jer bi uvrijedilo Titove „antifašiste“, jugonostalgičare i njihov „crno-bijeli svijet“.

Umjesto toga premijerna publika koja je htjela vidjeti pravu društveno-političku satiru bila je „primorana“ – ne i ona koja je uživala u nezadovoljstvu protivnika, jer satirom smatra samo ono što izruguje njoj suprotnu politiku, svjetonazor i ideologiju – vidjeti politički, predizborni propagandni skeč, koji krivce za sve u čemu se danas nalazi Hrvatska vidi u domoljubima i rodoljubima, dakle nacionalistima.

Među njima jasno ne mogu biti Stjepan Mesić i Ivo Josipović, ni njihovi dobrotvori ljevičari i bivši komunisti koji su pripremili pretvorbu, privatizaciju i pljačku Hrvatske po zadatku funkcija na koje su izabrani po komunističkoj političkoj podobnosti. Ta ljevica umjesto u satiričnoj predstavi lijepo uživa na brojnim funkcijama vlasti ili u vilama i hotelima koje je sebi „radom“ priskrbila. Šteta što uz pomoć linka i TV-ekrana nije prošetala šumovitom pozornicom Kerempuha i zapjevala Po šumama i gorama.

Ali umjesto svega nabrojenoga publika je uživala poslije predstave u pogačicama s čvarcima, gutljajima vina, soka i vode. Dio publike je pobjegao da je ne stignu oštri ubodi satire iz Ljuštinine radionice.

I na kraju kraja pitam se kamo je nestao, u što se pretvorio nekadašnji teatarski dar gospođa Jelene Kovačić i Anice Tomić? Što ih je zavelo da se bave temom, odnosno satirom, koju su „obogotvorile“ teatarskom površnošću i politikantskom prizemnošću? Vjerojatno ambicija da kritikom bliske nam sadašnjosti nekako amnestiraju titoliku prošlost, koja je – one to ne znaju, mlade su – itekako spretno i vješto ukomponirana u sadašnju našu sUDBU.