Pjesnik internetske kulture

Fenomen zvan Sven Adam Ewin moguć je, po svemu sudeći, samo u internetskoj kulturi. U igri su dvije stvari. S jedne strane imamo pjesme koje kao činjenica hrvatskoga najnovijeg pjesništva susrećemo, bar zasad, samo u virtualnim nad-prostorima Mreže: na različitim blogovima, forumima, društvenim mrežama, ili pak u osobnim pretincima elektroničke pošte. S druge je pak strane riječ o autoru koji svoje pjesme potpisuje isključivo pjesničkim pseudonimom, opredjeljujući se za radikalnu anonimnost. Nitko ne zna tko je Sven Adam Ewin, a autorova je čvrsta, neopoziva odluka da se to nikada i ne sazna. Usprkos svemu rečenom – učinak realnosti ovdje je neobično jak i uvjerljiv: imamo pjesme, imamo živa pjesnika (koji u virtualnome prostoru obznanjuje svoje pjesme ili ih iz njega uklanja, koji komentira aktualne događaje, koji polemizira s provjereno realnim ljudima), imamo njegova elektronička pisma koja svjedoče o intenzivnoj i bogatoj realnoj komunikaciji. Drugim riječima, takve je stvari nemoguće (ili gotovo nemoguće) simulirati; točnije, ako se i mogu simulirati, one prestaju biti (samo) simulacija i pretvaraju se u nepatvoren život. A to je oduvijek bila odlika istinske umjetnosti: da i realnost i irealnost pretvara u viši oblik stvarnosti. (…)

Što još znamo o Svenu Adamu Ewinu, osim da je stvaran? U posljednjih nekoliko godina napisao je dvjestotinjak pjesama, dvije vrhunske poeme (Sentimentalne slike Svena Adama Ewinog i Preobrazba) te knjižicu pjesama za djecu. Sve je to, dakako, u rukopisima, odnosno u računalu. Iako se o uzrastu ne može ništa tvrditi sa sigurnošću, velika je vjerojatnost da je riječ o čovjeku zrelih godina (čak i više nego zrelih) koji je odlučio završnicu svojega života pretvoriti u stvaralački čin, točnije, u stvaralačko činjenje. Pritom je logično pretpostaviti da je stvaralaštvo u nekome pritajenu ali intenzivnu stanju živjelo u njem i prije, možda i cijeli život, da bi sada, kao neka vrsta erupcije, probilo koru kulturne javnosti i pojavilo se pred nama u punu sjaju. O toj trajnoj, iako možda latentnoj intenzivnosti Svenova pjesničkoga života svjedoče mnoge pjesme što se nadovezuju na niz velikih hrvatskih pjesničkih imena – od Ivana Gundulića, Vladimira Nazora, Vladimira Vidrića, Tina Ujevića, Dragutina Tadijanovića, Dobriše Cesarića, Nikole Šopa, Maka Dizdara preko Josipa Pupačića, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Luka Paljetka, Ivana Rogića Nehajeva, Enesa Kiševića do Nele Milijić i Franje Nagulova. To upućuje na činjenicu da Sven Adam široko i duboko zadire u pjesničku riječ. Isto se tako u ovoj poeziji susrećemo s imenima iz europske književnosti (Oscar Wilde, Anton Čehov, Lev Tolstoj), glazbe, znanosti, filozofije, a često se pojavljuju motivi iz Biblije, grčke i mezopotamske mitologije, astronomije. Sve to svjedoči o enciklopedijskim interesima (i znanjima) našega autora, ali i o tome da je za takvo poznavanje stvari potrebno dugogodišnje iskustvo cijeloga jednog života…

Iako je moguće da ovaj autor sada živi samotno i izolirano, ograničen tek na televizor, radio, novine i Internet, nema dvojbe da je komunikacijski nerv jedna od njegovih bitnih odlika. Izolacija bi mogla objasniti njegovu aktivnu nazočnost na Internetu, a izrazita potreba za komunikacijom upućuje na to da je u prošlosti imao (ili je bar mogao imati) veliku obitelj, širok krug prijatelja, dinamičan i bogat život – kako unutarnji (duhovni) tako i izvanjski (materijalni).

Josip Užarević, iz teksta „O lirici Svena Adam Ewina“
u Hrvatskoj reviji, br.1-2/2012.