Nogometni kabaret

Nova premijera u Histrionskom domu u Zagrebu 19. ožujka, praizvedba teksta Nine Škrabea U Plavom podrumu, napisana za Glumačku družinu Histrion, imala je više povoda: otvaranje VIII. Gumbekovih dana, obilježavanje četrdeset godina djelovanja glumačke družine i trideset godina Zagrebačkoga histrionskog ljeta. Zato je logičan izbor bio da predstavu režira stalni histrionski suradnik Želimir Mesarić, a da glavnu ulogu preuzme, unatoč oproštaju od glume prije nekoliko godina, upravo umjetnički voditelj Histriona Zlatko Vitez.

Neumorni dramski autor Nino Škrabe u tekstu spaja i svoju i dugogodišnju ljubav aktera predstave prema Zagrebu, Hrvatskoj i nogometu te prema kabaretnoj formi, proširujući je na višeslojevit kontekst. Žanrovsku odrednicu „nogometni kabare“ Nino Škrabe temelji na prikazu spoja događanja u Plavom podrumu, omiljenome sastajalištu nogometaša i navijača od 1930. do 1945. u Zagrebu, i sudbine Ice Hitreca, prema mnogim najboljega hrvatskog nogometaša.

Kavansko-kabaretni podrum na sceni Histriona / Snimio Tomislav Šmider

Redatelj Mesarić izvrsno prepoznaje temeljne silnice Škrabeova teksta, u režiji naglašavajući kabaretno ozračje tadašnjega Zagreba te točno umetnute dijelove filma o povijesti hrvatskoga nogometa. U kabaretnom okviru otvara se kronika teškoga vremena, prohod ljudskih sudbina i događanja pa glumci trebaju pronaći izvedbeni ključ koji će spojiti strast prema nogometu i glazbi te konkretizirati egzistencijalne punktove. Očekivali smo da će u glavnoj ulozi Zlatko Vitez kao vlasnik Plavoga podruma Franjo Haraminčić Franta glumačku preobrazbu graditi na navijačkoj strasti i simpatiji prema nogometnoj igri Ice Horvata te pokazati svoj više puta viđen kabaretni talent, što se i dogodilo, ali nismo očekivali Vitezovu glumačku preobrazbu u izrazito emotivna čovjeka, što je dosad bilo gotovo skriveno područje njegove glumačke umjetnosti. To se dogodilo najviše u očinskim scenama između Frante i kćeri Zdenke, koju duhovito, koncentrirano i šarmantno ostvaruje Tara Rosandić.

Student glume Luka Bulović dobro se i ozbiljno nosio s ulogom Želimira Gračanina Željca, Frantina zeta te navijačkoga i političkog oponenta. U ulozi Marijane Slavove Marie Marija Borić istaknula se pjevanjem, dramatičan usud naznačivši u prizoru nakon uhićenja (zbog židovskoga podrijetla). Ana Majhenić dosljedno gradi ulogu novinarke u Obzoru i prevoditeljice. Ivica Pucar u ulozi Egona Lehpamera Lepoga i Pero Juričić kao Hinko Šesto Čulo djeluju kao antipodni, većinom komičarski par predstavnika različitih ideologija, Pucar u šarmantnu, opuštenu stilu, a Juričić u angažiranu, dinamičnu izraznom kodu.

Velik udjel u predstavi ima Zvonimir Presečki kao Ferdinand Hrdlička za glasovirom, izvrsnim sviranjem i praćenjem predstave konkretizirajući glazbu toga vremena. Scenograf Miljenko Sekulić rješava zadanosti fiksne histrionske scene, pretvarajući je u atraktivnu pozornicu na dva kata, čemu pridonosi i Mesarićevo dobro redateljsko rješenje – uvođenje još jedne iza gledališne prostorije. Kostimi Elvire Ulip standardno su dobri te istodobno konkretiziraju različite stilove koje donosi karakter pojedine uloge.

U prepletu melodramatičnosti i tragičnosti zbilja se s nogometnih terena prebacuje na okrutnu stvarnost svjetskoga zemljovida i obiteljskih događaja. Početak predstave povezuje se s pobjedom reprezentacije Zagreba nad Madridom i prvom utakmicom pod električnom rasvjetom, širi se na neodlazak na svjetsko prvenstvo u Urugvaju zbog ubojstva Stjepana Radića, do velikih nogometnih pobjeda tridesetih i četrdesetih godina. Dramaturški donekle neutemeljeno impostiranje nemogućnosti susreta Frante i Ice Hitreca koji žive u istom gradu opravdava se političkim silnicama, a uloga Ice Hitreca prenosi se s nogometnoga majstorstva na humanitarno djelovanje. Smanjenje broja dramskih osoba koje bi omogućile prohod svih mogućih zagrebačkih slojeva i tipova histrionskom scenom nadoknađeno je šlagerima Vlaha Paljetka i Andrije Konca i izvrsnim plesanjem tanga i valcera.

Predstava osim kazališna mozaika raznih formi pokazuje i prohod ideologema što tvore hrvatsku povijest. Bilo bi dobro da je osim srednjonaraštajne i starije histrionske publike pogledaju i mladi gledatelji kao dio kazališne i povijesne edukacije.