Nepoznati Jesenjin

Kadšto u hrvatskom glumištu predstave i dramski tekstovi nekih autora svojim sadržajem primarno ne nude kazališnu subverzivnost, što je danas znak tobožnjega razumijevanja problema vremena, nego već apsolviranu tradicionalnu temu ili biografiju neke osobe, kojom se o društvu i ljudima može reći jednako ili više nego modernim, najčešće površnim sadržajima. Kakvima najčešće obiluju projekti provokativnih, ekscesnih tekstova i predstava.

Zaboravlja se, a i zaborav je danas dio hrvatske kazališne mode, da kazališni kontinuitet ne znači uvijek ognjištarenje, zatucanost, nerazumijevanje suvremenosti, nego znači kontinuitet književnosti, kazališta i života. Znači i viđenje nekadašnjeg života u zrcalu suvremenosti. I služi čovjekovu duhu koji se ne zadovoljava samo pobunom. 

Josip Bilić i Franka Perković / Snimio Ante Baranić

Takvom temom i sadržajem, ti „problemi“ našega dramskog teatra, i ne samo našega, dramska su okosnica najnovijega dramskog teksta, duodrame Noćna igra s Jesenjinom Dubravka Jelačića Bužimskoga. Režirao ju je Jasmin Novljaković, a praizvedena je 18. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku.

Pričom o životu kultnoga ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, koji je životom i talentom budio znatiželju publike, pa bio i neka vrst pjesničke institucije, Dubravko Jelačić Bužimski nudi – osim noćnoga razgovora protkana pjesnikovim govorenjem vlastitih stihova, ljubavnim zavođenjem i evociranjem pjesnikova života – i priču o tadašnjem sovjetskom, lenjinističko-staljinističkom režimu.

Noćna igra s Jesenjinom napisan je kao primjer teatra u teatru, tekst je o glumcu i glumici, Jakovu i Mariji, koji igraju po dvije uloge i imaju posljednju noćnu probu pred premijeru. Jakov igra Jesenjina, a Marija pjesnikovu ljubav Galinu. Drama otkriva mnoštvo pojedinosti iz Jesenjinova života; govori o sretnom djetinjstvu, odlasku u Moskvu, boemskom životu, sukobu i strahovima, putovanju po Kavkazu, prijateljima, ženama, o burnoj vezi s balerinom Isadorom Duncan, o, kako piše autor teksta, „misterioznom i nerazjašnjenom samoubojstva u sobi broj pet hotela Angleter u Petrogradu“ i na kraju o „Galininu samoubojstvu na njegovu grobu, jer ga nije mogla prežaliti“.

Jakov i Marija, odnosno Jesenjin i Galina „često prekidaju noćnu probu a njihov se privatni život miješa s tekstom, koji još jednom sami prolaze u kazalištu. Puno se stvari podudara tako da se egzistencijalni, artistički, emotivni momenti isprepliću sve više kako proba ide svom kraju. Na koncu će sve, u toj lirski obojenoj noćnoj igri, kulminirati u priznanju istinske uzajamne ljubavi aktera predstave“, piše Jelačić Bužimski.

Poštujući i naglašavajući iznimnu kvalitetu dramskog teksta redatelj Novljaković traži i pronalazi nijanse onih sadržaja koji, i tamo gdje zbog glumačkog neiskustva izostaju, rastvaraju unutarnji potencijal likova koji se ritmički – što naglašava minimalnim, lirskim svjetlosnim promjenama atmosfere scenskog prostora – upotpunjuju, ali i suprotstavljaju. Tako postiže ne samo skladno, harmonizirano i uvjerljivo jedinstvo vremena i prostora predstave nego dramski suodnos i kulminaciju sama odnosa, kako Jesenjina i Galine tako glumaca i uloga koje glume.

Vještim sažimanjem dramske strukture teksta te variranjem lirskoga i dramskoga sadržaja predstavu je usmjeravao prema dramatičnosti koja kulminira u izvanrealnim, onostranim sekvencama uzroka i posljedica, koje se nude kao istina o zamršenoj smrti Jesenjina i njegove ljubavi Galine, koje su interpretirali Josip Bilić i Franka Perković.

Zahtjevnu ulogu Galine, koja je istodobno morala suspregnuti svoju, prvo naklonost, a onda ljubav, s izborom točnih nijansi i lirski uvjerljivo je, na trenutke i veoma dobro, interpretirala Franka Perković. Nasuprot njoj ponuđenu žestinu i „ludost“ Jesenjina Bilić nije uspio uobličiti u kreaciju kakvu je nudila iznimno napisana uloga, a onda i prostor koji mu je ponudio redatelj. Izostali su ponuđeni dramski odnosi, njihovo variranje, a napose nijanse koje je interpretu onemogućio njegov nemušti i nekultivirani scenski govor.

U gradiranju dinamike radnje i ritma predstave osobito su pripomogli spomenuta rasvjeta Josipa Bakule, minimalistička po količini i točna u detaljima scenografija Branka Lovrića Caparina, jednostavni, a dojmljivi kostimi Sare Lovrić Caparin, a osobito izbor glazbe Igora Savina.