Muzeji kao trgovačka društva

Prije nego što započnem podrobniju analizu najnovijega Prijedloga zakona o muzejima ne bi bilo zgorega vratiti se nekoliko koraka unatrag i prisjetiti se sama početka procesa njegove pripreme. Otprilike prije dvije i pol godine dobili smo mailom, bio je četvrtak ili petak popodne, dopis iz Ministarstva kulture da do ponedjeljka ili utorka damo prijedloge za izmjenu postojećega Zakona o muzejima. Reakcija najvećeg dijela kolega s kojima sam se tada konzultirao bila je da je to neozbiljno. Da se radi o odveć ozbiljnoj stvari, koju nije pametno samo tako pro forme odraditi. Nakon toga očekivali smo da će ubrzo biti sazvan od Ministarstva ili od Hrvatskoga muzejskog društva neki sastanak o toj temi koji bi trebao biti početak rada na tom ozbiljnom zadatku. Svi smo to već neko vrijeme priželjkivali. Smatramo da postojeći zakon treba uvelike prilagoditi suvremenim zbivanjima na muzejskoj sceni. Neposredno nakon toga čulo se u kuloarima da je Ministarstvo osnovalo komisiju koja će raditi na tom zakonu. Tko su članovi te komisije, nije se s točnošću znalo, već se nagađalo – više ili manje točno. Tijekom rada te komisije nije se čak ni na kolegijalnoj razini moglo doći do bilo kakvih informacija o pravcima u kojima se rad na novom zakonu kreće, s obrazloženjem da su se dogovorili da se s time neće izlaziti u javnost prije nego što stvari budu gotove. Nakon dugog zatišja u proljeće prošle godine dobili smo poziv na sastanak u Mimari s temom Zakona, a da prije toga nismo dobili na uvid bilo što o čemu bismo mogli meritorno razgovarati. Nakon toga, u MUO-u se u dva navrata na „misterioznim“ sastancima sastala skupina ravnatelja čiji je osnivač Grad Zagreb te uz prisutnost predstavnika grada temeljito analizirala dani nacrt Prijedloga zakona te u zakonskom roku uputila niz primjedaba u Ministarstvo. Uz tu grupaciju, na Prijedlog zakona svoje primjedbe dao je velik broj institucija i kolega muzealaca. Na neformalno pitanje kolegama iz Ministarstva: Što dalje?, bilo je odgovoreno da ćemo prije bilo kakva daljega koraka još jednom sve raspraviti.

Metode „web-demokracije“

Poslije se na web-stranici Ministarstva pojavilo njihovo očitovanje koje su primjedbe prihvaćene, a koje nisu. Nakon toga – tajac. Sredinom veljače pronio se glas da je Prijedlog zakona prošao Vladu RH, Saborski odbor za kulturu te da ide na Sabor na prvo čitanje. Moram priznati da su sve kolege s kojima sam tih dana razgovarao bile konsternirane, ponajprije zato što nitko nije vidio taj novi prijedlog. Uspjeli smo ga skinuti s web-stranice Vlade, da bismo tek tada vidjeli da je ono što je otišlo u proceduru bitno drukčije od onog o čemu se vodila javna rasprava. U tom smo času dobili informaciju da je taj prijedlog Zakona bio na webu dva tjedna. Nismo uspjeli pronaći nikoga tko ga je u tom razdoblju vidio, ali kako kaže sad već bivša ministrica: „Javna rasprava je javna rasprava koja je na internetu dva tjedna. Onaj tip javnih rasprava da mi satima i satima sjedimo s grupom uglednika, ma koji to bili, nije više oblik javne rasprave.“ Zaista, gubiti vrijeme s nekim „uglednicima“ besmisleno je jer onda: „Tu imamo često suprotstavljene stavove“, a komu to treba. Ovako ispada da imamo suvremeniju verziju one stare bosanske „kadija te tuži, kadija ti sudi“, ali smo sada napredni, u 21. stoljeću, pa imamo „burnu raspravu“ od čak dva tjedna na webu o kojoj nitko nije obaviješten. Živjela web-demokracija! Dolje staromodna razmjena mišljenja i međuljudska komunikacija!

Nova varijanta Prijedloga zakona u svom članku donosi povijesni i europski novum koji će se prema izjavama mjerodavnih, navodno, ubrzo početi primjenjivati i na ostala područja javnih djelatnosti, kako kulture tako i obrazovanja, možda i zdravstva. Riječ je o Direktivi 2006/123/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća o uslugama na unutarnjem (europskom) tržištu koja se pojavljuje u članku 2. novog Prijedloga zakona te je po pravnoj logici stvari postala njegov temelj. Mora se ovdje napomenuti da takva klauzula ne postoji ni u jednom europskom zakonu o muzejima ili bilo kojoj drugoj kulturnoj javnoj djelatnosti. Izgleda da smo opet „papskiji od Pape“. Možda će ovaj naš zakon postati prototip koji će poslužiti Francuzima, Nijemcima, Talijanima, Slovencima, koji su nedavno napravili novi zakon, pa će ga sada sudeći po ovom morati mijenjati da urede muzeje na otvorenom tržištu 21. stoljeća baš onako kako su to Hrvati napravili?! Pritom se u našem zakonu ne pojavljuje definicija onoga čime bi se taj zakon trebao zapravo baviti – muzeja. Još jedna mala napomena, o ovoj izmjeni nije bilo informirano Muzejsko vijeće RH, jer je prema izjavama mjerodavnih EU-naputak došao prekasno da ih se informira, ali očigledno ne prekasno da uđe u prijedlog zakona?!

Tu se zapravo otvara problem cijelog ovog zakonskoga prijedloga koji se nažalost u javnosti često čita kao sukob konzervativnih muzealaca s liberalnim ministarstvom. To je naravno potpuno pogrešno, jer bit spora nije u pro i contra tržišnom djelovanju muzejskih institucija – usput one tako već desetljećima djeluju u većoj ili manjoj mjeri – već u tome što je to sudjelovanje muzeja na tržištu ovim zakonom vrlo loše postavljeno i ispada da je, sudeći po postavljanju famozne Direktive u 2. članak Zakona primarna funkcija muzeja tržišno, profitno poslovanje, što se protivi temeljnom poslanju i razlogu postojanja muzeja bilo gdje na svijetu pa tako i u Hrvatskoj. To, ponavljam, ne znači da se muzeji ne žele baviti i određenim poslovima koje donose prihode koji se koriste za poboljšanje njihovih programa i djelatnosti. Dakle, nije problem tržište i pozicija muzeja na njemu, nego jasno i suvislo zakonsko definiranje te pozicije na njemu imajući na umu, naravno, ponajprije razlog postojanja takvih institucija unutar kulture nekog naroda, što se ovim zakonskim prijedlogom nije uspjelo. Ono što „konzervativni muzealci“ žele jest jasno definiranje pravila igre kako bi se različitim „interpretacijama“ zakona spriječilo razaranje muzejske strukture Hrvatske.

Nadasve je zanimljivo da se Zakon o muzejima ne poziva na ICOM-ovu definiciju muzeja ili njegov Etički kodeks, što bi se prije moglo očekivati kao neki općeprihvaćeni civilizacijski i kulturni standard koji vrijedi ne samo u EU nego i u cijelom civiliziranom svijetu.

Zbunjujuća je i svojevrsna definicija muzeja kao „javne ustanove, ustanove te trgovačkog društva“ bez pobliže razrade. Definicija po svojoj naravi određuje što predmet u svojoj biti, naravi i svrsi jest. I umjesto definicije muzeja kao neprofitne trajne ustanove u službi društva i njegova razvitka, otvorena publici, koja sakuplja, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu čovječanstva i njegova okoliša sa svrhom obrazovanja, proučavanja i uživanja, iz ovog Zakona proizlazi da je po svojoj biti muzej javna ustanova nejasnog profila i zadatka ili trgovačko društvo – što god to značilo – pa se prema tome može i interpretirati kako nam drago.

Neusklađenost s praksom

Dalji sporni momenti možda se nakon ovog manje problematični, no također unose nepotrebnu zbrku. Uvodi se pojam „virtualnog muzeja“, iako vrlo dobro znamo što taj pojam znači i mnogi muzeji su ih već davno stvorili. Nije zapravo jasan razlog uvođenja tog pojma u zakon, što je usputno također svjetski prvijenac. Prema razumijevanju struke virtualni je muzej jedno od sredstava za rad, alatki kojima se muzealci služe u suvremenom digitalnom okruženju jednako kao što su to izložbe, predavanja, različiti stručni i znanstveni članci itd. Ako ni jedan od tih pojmova nema mjesta u zakonu, ne vidim potrebu da se na legislativnoj razini nejasnom pojmu daje posebno mjesto, jer ispada da „virtualni muzej“ postaje svojevrsna virtualna institucija. Osim ako se time nije željelo da zakon zvuči još suvremenije i time se još više odmakne od „konzervativnih muzealaca“. Ispada da vi ili ja ako na svom web-siteu napravimo virtualni muzej, možemo biti u teškom prekršaju jer je to postala nekakva virtualna institucija. Podosta bizarno jer danas imamo tisuće i tisuće raznoraznih virtualnih muzeja i galerija koje stvaraju muzeji, ali i mnoge privatne osobe. Također se na nemušt način pokušava redefinirati pojam galerije iz onog što je općepovijesno prihvaćeno – muzej slika/pinakoteka – u muzejsku instituciju bez muzejskog fundusa. Time se pokušava riješiti stvaran problem određenih muzejskih institucija u Hrvatskoj koje nemaju fundus pa prema tome ne zadovoljavaju jednu zakonsku pretpostavku, ali zato rade brojne važne izložbe. U svijetu se takve institucije često zovu Kunsthalle, kod nas bi to bili umjetnički paviljoni ili tomu slično. Možda bi umjesto dubiozne redefinicije povijesnih termina bilo jednostavnije da se u zakonu kaže da odlukom muzejskog vijeća i ministra takve institucije djeluju unutar zakona o muzejima.

Još jedna u javnosti prepoznata sporna točka bila je, a i danas jest, uvođenje određenih struka, konkretno marketinga i PR-a u stručnu nomenklaturu, a uz istodobno isključivanje nekih koje su to od utemeljenja naših muzejskih institucija, poput knjižničara. Zbog „nerazumijevanja“ ispalo je kao da je muzejska struka protiv „novog“ marketinga i PR-a, zatvorena i konzervativna. To, naravno, nije točno jer su upravo ta zvanja uvedena u mnoge muzeje još tijekom osamdesetih godina, a ne prije sedamnaest, kako se to neprestano ponavlja. Dapače stav cijele struke jest da su ta zvanja od presudne važnosti za djelovanje suvremenoga muzeja te da su naravno potrebna specifična znanja za njihovo kvalitetno obavljanje, ali da usprkos tomu ona nisu, kako se to suvremeno kaže, core business muzeja. Usto pojavljuje se i pitanje tajnika/pravnika muzeja i nekih drugih zvanja bez kojih je danas nezamislivo djelovanje muzeja, koji moraju steći posebna znanja i vještine da bi mogli kvalitetno obavljati svoj posao, a nisu u prijedlogu Ministarstva kulture. Usporedbe radi, u važećem zakonu o kazalištima nigdje nismo našli marketing i PR među glumcima, pjevačima, balerinama itd. Što naravno ne znači da ih, primjerice, HNK nema i da nisu iznimno važna karika u njegovu djelovanju. Ili će se to i tamo uvesti pa ćemo nakon toga dobiti nacionalnoga prvaka PR-a ili marketinga?!

Struka je svoj prijedlog upravila u dva moguća pravca: 1. razdvajanje temeljnih muzejskih struka od općih ili 2. uključivanje svih struka potrebnih za djelovanje muzeja. Ako već širimo opseg stručnih zvanja, onda budimo barem fer prema svima koji daju značajan doprinos djelovanju muzejskih institucija

Nakon svih prepucavanja, a moramo priznati i iznenađujućih odluka bez presedana Ministarstva kulture o financiranju određenih nacionalnih muzejskih institucija, koje su kažnjene jer su njihovi čelnici jasno ukazali na probleme koje ovakav prijedlog zakona o muzejima ima, a istovremenoga nagrađivanja onih institucija čiji su čelnici u ovoj situaciji šutjeli te drakonskoga smanjenja sredstava za muzejsku djelatnost od oko 2.500.000 kuna, održana je skupština Hrvatskoga muzejskog društva, koja je zaključila da se u sljedećih nekoliko mjeseci krene onim putem kojim je trebalo krenuti prije tri godine. Zasnovana je radna grupa koja će uz vrlo široku konzultaciju svih muzealaca pokušati ispraviti „krive Drine“ i uskladiti Zakon s dobrom praksom hrvatskih muzeja i međunarodnim standardima. Tako smo zapravo došli tamo gdje smo trebali biti prije više od dvije godine, kada se trebala i željela uključiti cjelokupna muzejska zajednica u rad s nadom da će se ovaj put do drugoga saborskog čitanja prihvatiti primjedbe te da će novi Zakon o muzejima biti zaista jasan i progresivan te zaista odgovarati potrebama 21. stoljeća.

Autor je dugogodišnji ravnatelj
Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu