Ljubavlju protiv predrasuda

Šestoga veljače 2015. u zrakoplovu tijekom leta iz Belgije (gdje je bio na svečanosti primanja počasnoga doktorata Katoličkog sveučilišta Louvain) u Johannesburg, od posljedica srčanog udara preminuo je Andre Brink. Uz nobelovce Nadine Gordimer i J. M. Coetzeea, Andre Brink bio je najpoznatiji pisac Južnoafričke Republike. Rođen 1935. u provinciji Orange Free State, u obitelji protestantskih doseljenika. Na Sorbonni je diplomirao komparativnu književnost, a 1961. vraća se u domovinu, gdje postaje sveučilišni profesor književnosti na nizozemskom i afrikanskom. Od 1968. posvećuje se pisanju politički angažirane književnosti usmjerene otporu protiv totalitarnog sustava temeljena na rasnim zakonima aparthejda i javno se suprotstavlja političkom sustavu kojim je bjelačko manjinsko stanovništvo Južnoafričke Republike u bijedi i potlačenosti desetljećima držalo svoje sunarodnjake crne boje kože.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2014.

Zahvaljujući agilnosti prevoditelja Rastka Garića, književno stvaralaštvo Andrea Brinka nije nepoznato hrvatskome čitateljstvu. Naklada Hum objavila je 2008. dva Brinkeova romana u Garićevu prijevodu (Bijela sezona suše i Pravo na žudnju), a prije nekoliko mjeseci splitska Naklada Bošković tiskala je i njegov prijevod romana Trenutak na vjetru.

Andre Brink bio je utemeljitelj književnoga pravca sestigers, usmjerena uvođenju dotad tabuizirane (seksualne, religijske i političke) tematike u južnoafričku književnost, u svrhu borbe za bolje društvene odnose u zemlji i olabavljenje krutih okvira nametnutih od institucija političkog sustava temeljenog na rasnim zakonima apartheida. Trenutak na vjetru (izvorno objavljen 1976) romaneskni je predstavnik toga književnog pravca.

Riječ je o beletrizaciji stvarnoga povijesnog događaja iz 1749. Dvadesetogodišnja Elisabeth Larsson, kći imućnoga nizozemskog doseljenika, ubrzo nakon udaje za švedskoga prirodoslovca s njim iz Cape Towna odlazi u istraživačku misiju u unutrašnjost zemlje. Njezin suprug i ostatak pratnje stradavaju, a Elisabeth ostaje sama u divljini. Bolesnu te od gladi i napora iznemoglu pronalazi je i spašava Adam Mantoor, domorodac Hotentot koji je premlatio svoga gospodara i pobjegao iz ropstva nakon što je odbio zapovijed da bičuje vlastitu majku. Autor nadalje donosi vrlo sugestivan prikaz njihova višemjesečnoga pješačenja natrag u Cape Town. Zajedničko preživljavanje u divljini podrazumijevalo je i prilagodbu na cjelodnevno druženje privilegirane bjelkinje i hotentotskoga domoroca, dotad naviklih na život bez bliskih kontakata s pripadnicima druge rase, onkraj onih temeljenih na predrasudama i rasnim zakonima. Postupno, oni upoznajući jedno drugo zapravo spoznaju sebe same, ali osvješćuju i međusobne sličnosti, a kako su oboje mladi, javlja se obostrana snažna seksualna želja, što rezultira prisnošću i razvija se u ljubav, međurasnu, dotad oboma nezamislivu, a kojoj se prepuštaju nesputanom strašću, pronašavši jedno u drugome srodnu dušu i stvorivši usred opasne divljine čvrsto zajedništvo. Na putu ih prate teško premostive prepreke, glad, žeđ, napadi divljih životinja, krajnja iscrpljenost i brojne opasnosti, što sve autor dokumentarističkom uvjerljivošću dojmljivo dočarava. Na granici života i smrti oni višemjesečno lutanje divljinom ipak uspješno završe povratkom u Cape Town, ali rasna netrpeljivost tamošnjega bjelačkog puka biva jača od njihovih uzajamnih osjećaja, uvjetujući tragičan kraj snažnim emocijama oplemenjene priče.

Andre Brink rabi klasično pravocrtno pripovijedanje, tek rijetko linearni tijek radnje prekidajući analepsama kako bi oslikao prijašnje događaje iz života protagonista. On roman ispunjava dojmljivim, hiperrealističkim, ali vrlo poetičnim, rafiniranim opisima krajolika unutrašnjosti, čitatelja čineći gotovo izravnim svjedokom tih divljih, koliko predivnih toliko i surovih pejzaža. Roman obilježava i vrlo uspjela psihologizacija kojom autor karakterološki uvjerljivo oslikava osobnosti dvoje naoko toliko različitih, a ipak posve srodnih osobnosti, čije se životne putanje neočekivano prepleću tvoreći nerazdruživu simbiozu koja Trenutak na vjetru čini nezaboravnom tragičnom ljubavnom pričom.

No Trenutak na vjetru ujedno je roman o dvije potlačenosti, ali i o dvije pobune; o potlačenosti roba i neslobodi žene te o bijegu roba u slobodu, ali i o oslobađanju žene od patrijarhalne stege i podređenosti vlastitih želja društvenim očekivanjima. Oni su oboje zapravo bili manjina unutar vlastite zajednice; Elisabeth je to bila kao žena koja je život morala podrediti „dobroj udaji“ i podređenosti suprugu, čemu se protivila žudeći za pravom na vlastiti stav i oblikovanje života prema vlastitim željama. Jer usuditi se misliti na sebe, vlastitom glavom odlučivati o svojoj budućnosti, to je bilo izvan dosega žene toga vremena i u tom podneblju. Adam Mantoor pak, osim što je bio rob u vlasti bjelačkoga gospodara, zbog svoje neplodnosti bio je i izopćenik iz okrilja svoga naroda. Tako oni u divljini zapravo proživljavaju zajedničku slobodu i prvi put istinski žive, unatoč neljudskim uvjetima kojima su izloženi. Ali priroda se pokazuje manje opasnom i manje nemilosrdnom od čovjeka, kako tragični kraj njihove dramatične odiseje pokazuje.

Tragičnom ljubavnom pričom Andre Brink ispisuje britku analizu kolonijalne zbilje, ali i položaja žene toga vremena, uz oštru osudu svakovrsne nepravde i potlačenosti te poruku o zajedništvu kao imperativnom uvjetu opstanka.