Kalkulantsko čitanje Držića

Rad na domaćim dramskim klasicima stalan je izazov i važna stavka u biografijama naših kazalištaraca. Posebice jer uza sam tekst klasici sa sobom nose antologijske predstave, režije i uloge, postavljajući novim stvarateljima dodatne izazove i referentne točke. Tako je redateljica Komedijina Skupa Nina Kleflin svoju predstavu posvetila Kosti Spaiću, čija je redateljska vizija čvrsto upisana u današnju kazališnu sliku toga Držićeva djela. Već tom posvetom Kleflin je postavila pred sebe i ekipu visoke ciljeve, no na sceni ih nije uspjela dohvatiti, zadržavši se na kalkulantskom scenskom čitanju komada.

Držićeva studija utjecaja bogatstva na živote i karaktere savršeno dobro funkcionira u svim prostorima i vremenima, a u današnjici potpuno uronjenoj u materijalnost osjeća se kao doma. Naslovni lik i njegovi scenski partneri pružaju beskrajne mogućnosti kritike i aluzija na naše vrijeme, no redateljica nije išla za suvremenim ruhom, već je pustila Držićeve junake da sa sadašnjicom komuniciraju u originalu. Takav čist koncept mogao je biti dubinska scenska analiza naslovnoga junaka kroz kojega bi se iščitali svi današnji Skupovi, no dubinu je uglavnom zamijenila tek skicirana parodija s elementima farse. Koncept s figom u džepu utišao je snagu Držićevih riječi, svevši se na solidan lektirni komad.

Dubinu Držićeve karakterne studije zamijenila je skicirana parodija  / Snimila Ines Novković

Glavni junak komedije svaki svoj potez vuče iz ćupa sa zlatnicima, odnosno s mišlju na my precious tezoro. Njegovo skrivanje i čuvanje, ikakve želje za uporabom, postaje opsesija koja Skupa pretvara u paranoika što svoju ljubav prema zlatu stavlja ispred svega, pa i kćeri Andrijane. Skupovu slojevitost Damir Lončar dobrim je dijelom zanemario, usmjerivši se ponajprije scenskoj dopadljivosti. Samim time zadržao se na površini i prvoloptaškim forama poput „pjeva crijeva“, pretvorivši junaka u tek smiješna starčića koji i u najintimnijim trenucima, kad izjavljuje ljubav tezoru, gleda u publiku. Igra na prvu vidjela se i u sceni sa Zlatim Kumom, gdje je humor stvarao opetovano odbijajući vino, dok je razlog odbijanja – strah od popuštanja kočnica – bacio u drugi plan. U takvoj igri izgubile su se i ključne replike komada poput „Amor nije amor, zlato je amor“, odnosno „Dobar je tko je bogat“.

Ivan Ćuić je u oblikovanju Kamila također ostao na površini, odmaknuvši se od njegova karaktera upisana u samo ime – Milo dijete – diskretno zakoračivši u parodiju. Time je utišao Kamilovu ljubav prema Andrijani, koja čini ključni motiv komada. Utišavanjem Skupove ljubavi prema blagu i Kamilove prema Andrijani, scenom je zavladao odličan Slaven Španović kao Kamilov sluga Munuo. Vrlo zahvalan lik snalažljiva i pomalo smotana sluge Španović je oblikovao naglašeno duhovitim, kako u riječi, tako u dopadljivu pokretu (scenski pokret Damir Klemenić), uspjevši upisati u njega dvojbe i pitanja u trenutku pronalaska tezora. Španović je ujedno bio odličan suigrač Ani Kraljević, čija je Gruba bila uvjerljiva u zajedničkim scenama, dok je drugdje, posebice na početku predstave, znala pobjeći u previsoki C. 

Vrlo dobri bili su i Vanja Ćirić kao odrješita, duhovita i odmjereno vrckasta Skupova sluškinja Variva te Davor Svedružić kao zbunjeni Zlati Kum, bogati pijun u rukama okoline. Goran Malus bio je neutralan Dživo, no zato je s lakoćom uspio privući našu pozornost kao satir u prologu. Vanda Winter bila je tek lijepa Andrijana, čijem pjevušenju na kraju prvoga dijela ne vidimo dramaturškog opravdanja, dok je Sanja Marin u oblikovanju Kamilove majke Dobre naglasak stavila na pjevnosti dubrovačkoga govora, na kojem je neuvjerljivo temeljila i karakterne i humorne crte. Ivan Magud u oblikovanju Pasimaha naslonio se na površinsko parodiranje i pretjeranost, a na njegovu tragu bio je i Adam Končić kao Drijemalo. U manjim ulogama pojavili su se i Dejan Jakovljević i Emil Kuzminski.

Osman Arslanagić scenu je pretvorio u trg, no naglašeno sivilo okolnih pročelja gušilo je njegovu otvorenost. Možda bi ono dobro funkcioniralo kao preslika zlatnim lancima sputana Skupa, no budući da Lončar nije uronio u njih, nedostajalo nam je boja. Glazba Tomislava Babića pomalo je stršala iz cjeline, dok je Marija Šarić Ban oblikovala vizualno, vremenski i karakterno vrlo dobre kostime kojih je prašnjavost tek mogla pogrešno sugerirati „prašnjavost“ riječi, odnosa i likova u komadu. Naprotiv, Skup je danas itekako živ i privlačan tekst, no njegovi brojni potencijali i slojevi nisu iskorišteni u Komedijinoj predstavi.