Hod vlastitim tragom

Iako je već i prvo izdanje autobiografske knjige Običan čovjek neobičnoga svećenika, književnika i znanstvenika Ivana Goluba, koje obuhvaća više od osamsto stranica, proglašeno „jedinstvenom u našoj literaturi, svakako neobičnom i dosad najopsežnijom knjigom ovog tipa“ (Vinko Brešić), potkraj 2014. pojavilo se njezino dopunjeno izdanje s više od tisuću stranica. U prvom izdanju, koje je inače rasprodano za manje od pola godine, taj nedogmatični profesor dogmatike i teološke antropologije (danas professor emeritus) zagrebačkoga Katoličkog bogoslovnog fakulteta i gost brojnih sveučilišta diljem svijeta, međunarodno poznat povjesničar kulture i pisac, ali i jednostavan, običan čovjek, izložio je svoj život od rođenja u podravskom selu Kalinovcu 1930, preko školovanja i djelovanja u Zagrebu, Rimu i drugdje, do umirovljeničkih dana u Zagrebu sredinom 2010. Dopune obuhvaćaju razdoblje nakon toga do sredine 2014.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2014.

Nekoga bi možda mogao začuditi velik opseg knjige. No razlozi za to leže u činjenici što autor minuciozno bilježi svaki događaj i susret koji mu dolazi u misli, svejedno radi li se o tzv. velikim ili malim događajima i osobama. S jednakom pomnjom opisuje boravke u Rimu, Moskvi ili Americi, gdje je držao predavanja, predstavljao knjige, dobivao nagrade i sl. te susrete s crkvenim i svjetovnim veličinama, poput papa i kardinala, odnosno intelektualaca i umjetnika, kao i posjete malim mjestima i događajima te susrete s tzv. običnim ljudima, prijateljima, znancima, čitateljima. Posebnu pozornost posvećuje obitelji, u kojoj je bio najmlađe, petnaesto dijete Luke i Bare Golub, i podravskom zavičaju, napose rodnom Kalinovcu, koje spominje ne samo u njima posvećenim ulomcima, nego i u trenucima u kojima bismo se tomu najmanje nadali, npr. usred teoloških rasprava, što govori ne samo o privrženosti obitelji i zavičaju nego i o tome da je sve do danas dijelom ostao zaigran seoski dječarac koji se pojavljuje u njegovoj kajkavskoj poemi Kalnovečki razgovori (1978).

Da jednako cijeni svoju obitelj ili sumještane – od kojih su neki bili i nepismeni – kao i svjetske učenjake i umjetnike s kojima je prijateljevao, vidljivo je, između ostalog, i iz ovih riječi: „Jednako vrijedan je posao seljaka i posao učenjaka. Prvi je u skrovitosti, drugi je, ako je, na bubnjevima poznatosti. I ja sam mogao ostati na selu. I netko drugi koji je ostao na selu – kao moj daroviti brat Franjo, moja nadarena sestra Treza – mogao je postati umjetnik ili/i učenjak“. Poniznost i skromnost. Zbog toga, kao i zbog jednostavnog života u privatnom stanu, umjesto u kanoničkoj kuriji ili biskupskim dvorima, fra Bonaventura Duda nazvao ga je „franjevcem bez habita“. Vjerojatno je upravo susret iznimnosti i jednostavnosti, kozmopolitizma i zavičajnosti, intelekta i neposrednosti te duhovnosti i svjetovnosti koji se dogodio u njegovoj osobi i pretočio u njegovo pisanje – začinjen osobitim književnim talentom – jedna od tajni uspjeha ne samo ove nego i ostalih njegovih kako književnih tako i teoloških, povijesnih, esejističkih knjiga, kojih je do danas, ako gledamo ponovljena izdanja i prijevode na više svjetskih jezika, objavio stotinjak. Zbog toga će i ovu knjigu rado čitati i vjernici i nevjernici, i intelektualci i tzv. obični čitatelji.

Prvo izdanje knjige bilo je podijeljeno u osam velikih poglavlja, koja su odgovarala osam desetljeća njegova dotadanjeg života i bila naslovljena prema osam Isusovih blaženstava. Dodatak je drugom izdanju deveto poglavlje, koje odgovara istom desetljeću života u koje je autor zakoračio, i koje je dovitljivo podnaslovio devetim blaženstvom koje je uskrsli Isus priopćio učenicima – Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju (Iv 20, 29). Svako od devet velikih poglavlja dodatno je razloženo na veći broj potpoglavlja, koja su naslovljena (ponekad i podužim) citatima iz sama teksta, čime Golub vjerojatno imitira strukturu svoje knjige Križanić (1987). Osim specifično naslovljenih poglavlja, Golubovu autobiografiju s biografijom te Golubu omiljene povijesne ličnosti povezuje i žanrovska hibridnost. Naime, i Križanićevu biografiju je, kao i svoju autobiografiju, pisao kao svojevrstan književno-dokumentaristički križanac, u kojem se pojavljuju i brojni drugi žanrovi, kao što su stihovi, crtice, eseji, teološke rasprave, biografije, kolumne, osobna pisma, telefonski i usmeni razgovori. Riječju, u knjizi se pojavljuju gotovo svi žanrovi kojima se Golub izražava(o) u svojem bogatom stvaralaštvu. U tom smislu možemo reći da Golub ovom knjigom dobrano propituje granice i mogućnosti autobiografije kao žanra.

O sebi i drugima

Priču o vlastitom životu Golub je u načelu ispripovjedio prateći kronologiju (rođenje, djetinjstvo, mladost, zrelost). No, ta je osnovna nit isprepletena brojnim digresijama koje, osim članovima obitelji, ponajviše posvećuje svojim knjigama i ličnostima čije je živote proučavao. Među povijesnim osobama najviše govori o Križaniću, a znatan prostor posvećuje i Juliju Kloviću, Ivanu Paštriću, Marku Antunu de Dominisu, Bartolu Kašiću itd., što opravdava činjenicom da ih doživljava gotovo kao prijatelje: „Moja istraživanja o povijesnim osobama su suputništvo, suživot s istraživanjima unatoč razdaljini od više godina, odnosno stoljeća. I zato pišući svoj životopis pišem, dakako, ukratko životopis povijesnih osoba koje sam istraživao i koje još proučavam“.

Osim objektivnih podataka, u knjizi pronalazimo i brojne detalje o privatnom i profesionalnom životu koji do sada nisu bili poznati široj javnosti. Ti se podaci kreću od toga što si obično priprema za doručak i večeru, preko toga tko mu je bila simpatija u dječačkim danima, do toga koje je početničke radove, gdje i zašto objavio pod pseudonimom. No, iznosi i mnogo dramatičnije (ne)zgode, kao kada se, riskirajući ozbiljnu kaznu, kao bogoslov kroz kukuruz probio do blaženog Alojzija Stepinca u njegovu kućnom pritvoru, ili kada se nepozvan prošvercao na otvaranje Drugog vatikanskog koncila u Rimu. Golub otvoreno govori i o tome kako je odbio visoke crkvene dužnosti koje mu je svojedobno nudio nadbiskup Franjo Šeper, kako je 1980-ih odbio poziv da postane redoviti član JAZU-a te kako je odbio primamljive profesionalne angažmane u inozemstvu. S obzirom na mnoštvo takvih zgoda i sam na jednom mjestu navodi „Mogao bi to biti zanimljiv roman. Ars longa, vita brevis“. No, iako nije napisao roman, pojedini dijelovi ove autobiografije imaju sva njegova obilježja.

Bezrezervna iskrenost

Navodeći detalje iz života koje bi mnogi prešutjeli, pripovjedač (kojega je moguće gotovo u potpunosti izjednačiti s autorom) u jednom trenutku sam sebi postavlja pitanje hoće li ispasti preuzetan navodeći sve to. No, takve je misli otklonio zaključkom „Nije bitno kakav ispadnem nego kakav jesam.“ Čini mi se da je to misao vodilja koje se držao pišući ovu knjigu te da je upravo i to jedan od razloga zbog kojih je pobudila toliko zanimanja. Knjigu je očigledno pisao bez kočnice, a pogotovo fige u džepu te se čitateljima predstavio onakvim kakav jest, ne razmišljajući hoće li se to nekomu svidjeti ili ne. Tako ne glumeći lažnu skromnost, nego pokazujući gotovo djetinju radost, potanko govori o vlastitim uspjesima, jednako kao što ne prešućuje ni slabosti ni pogrešne posrtaje. Isto tako, poneki događaji koje opisuje s velikim ushitom nekomu bi se mogli činiti nedostojnima takva tretmana, jednako kao što bi se njegovo prepoznavanje Prsta Božjeg u mnogim događajima nekomu moglo učiniti preuzetnim. No pripovjedač s jedne strane zauzima poziciju gotovo naivna djeteta koje se neprijetvorno veseli svemu pozitivnom, odnosno bez rogoborenja prihvaća sve (pa i ono negativno) što mu život donosi, a s druge strane zauzima poziciju „biblijskog čovjeka“, koji „vidi i prepoznaje Boga na djelu u svemu i u svakodnevici kao i u velikim zbivanjima“. Takvim očima gleda i na više stotina osoba koje spominje u knjizi i gotovo je nevjerojatno da ni o jednoj nije napisao ni jednu ružnu riječ. Razlozi za to, dakle, nisu u slijepoj, nego u namjernoj, svjesnoj, djetinjoj naivnosti koja je u skladu sa životnim motom koji je, kako sam navodi, preuzeo od omiljenoga pape Ivana XXIII, koji je kao životne vrijednosti prije svega cijenio blagost i poniznost. I radost. A upravo tim odlikama odiše i ova knjiga.

Iz toga proizlazi i specifičan autorov pogled na život. Iz sadržaja ove opsežne knjige vidljivo je da je njezin autor postignuo znatna priznanja u duhovnom, znanstvenom i umjetničkom kontekstu. Put do svih tih uspjeha nije bio posut samo zvijezdama, nego i suzama. No pripovjedač zapravo vrlo malo rezonira o odnosu suza i zvijezda u svojem životu. Tek se tu i tamo upusti u kakvo ozbiljnije odvagivanje odluka i životnih sudbina, od kojih je među izraženijima ono koje donosi upravo dodatak drugom izdanju. Tako u poglavlju znamenita naslova Na raskršćima izravnije razmatra o tome je li u životu izabirao prave ili krive putove i je li nešto moglo završiti ovako ili onako, a odgovor pronalazi u majčinim riječima upućenima mu kada je ostavljao rodni dom – „Neka te blagoslov Božji prati na svakom koraku celoga života tvojega“ te onih upućenih mu na samrti – „Bum ti pomagala“. Osjećajući majčinu pomoć i Božji blagoslov na svim putovima koje je odabirao, odvraća pogled od prevaljenih staza i izabire nove. Jedan je od plodova takve odluke i dopunjeno izdanje knjige Običan čovjek. Ponovno ispravna odluka.