Egzistencijalno slikarstvo

Vidio sam mnogo izložbi u životu, a bio potresen samo Anselmom Kieferom i Anishom Kapoorom. Mislio sam da me više ništa ne može iznenaditi, a kamoli potresti, dok nisam obišao retrospektivnu izložbu Umjetnice/Slikarice gospođe Biserke Baretić. Ne sjećam se kada sam vidio izložbu s boljim slikama i crtežima. Gospođa Baretić rođena je 27. srpnja 1933. u Zagrebu, a Moderna nam je galerija priredila svečanost za oči i dušu, rezime pola stoljeća umjetničkoga djelovanja ove, uz Nives Kavurić-Kurtović, najveće živuće hrvatske slikarice. Znali smo da je važna i sjajna i prije, ta poznata je, premda je živjela i radila više-manje samozatajno, odmaknuto od halabuke vanjskoga svijeta, potpuno uronjena u svoj začudni, pa i zakučasti, unutarnji svijet, no ovako rasprostrta gozba za osjetila i duh, prepuna izvanrednih slika i crteža, tek sada upotpunjuje dosad tek fragmentarno (moj grijeh) znanu sliku o toj izvrsnoj umjetnici.

Iz postava izložbe / Snimio Goran Vranić

Gospođa Baretić ima zapravo solidan saldo profesionalnih angažmana i uspjeha. Izlagala je samostalno sedamnaest puta, sve u Hrvatskoj, sudjelovala radovima na sedamdeset skupnih izložbi, od toga na četrnaest inozemnih (Beč i Graz, Havana, Rim, Bari i Milano, Atena i Solun, New York, Lugano, Prag, Brno i Bratislava, Hamburg, New Delhi, Barcelona, Budimpešta, Helsinki i Oslo, Frankfurt i Leverkusen, a više puta izlagala je u Beogradu, Novom Sadu, Somboru i Subotici, Ohridu, Sarajevu, Ljubljani, Mariboru, Novom Mestu i Murskoj Soboti, što je danas također inozemstvo). U životu je dobila osamnaest nagrada, u razdoblju od 1961. do 2002. godine, za slike i crteže. Djela joj se nalaze u mnogobrojnim galerijama i muzejima, najvažnijim domaćim (Galeriji umjetnina u Splitu, Grafičkom kabinetu HAZU, Modernoj galeriji, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeju  likovnih umjetnosti u Osijeku, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Zavičajnom muzeju u Rovinju, ali i u Skopju, Ohridu, Beogradu te u Cincinnati Museumu u Ohiju, SAD). Na retrospektivi je izloženo 45 slika i 132 crteža nastalih od godine 1952. do 2014. Jednoj od najvećih živućih hrvatskih slikarica, kako i priliči, odličan, nadahnut i potpuno upućen u materiju,  kataloški tekst napisao je jedan od najvećih živućih hrvatskih likovnih kritičara i intelektualaca, akademik Tonko Maroević, koji njezin rad prati od početka, a napisao joj je i većinu predgovora za samostalne izložbe te, prije sad već četvrt stoljeća, i monografiju.

Opora i rastrgana materija

Kritička je efektiva također dobra, premda odveć škrta u odnosu na kvantitetu i kvalitetu slika i crteža. O radovima gospođe Baretić pisali su mnogi kritičari, a ponajbolji tekst napisao je Igor Zidić, koji joj je i priređivao samostalne i zvao je na skupne izložbe. Afirmativno su pisali i Grgo Gamulin (Mudrost hermetizma), Vladimir Maleković, Josip Depolo, Mladenka Šolman, Zdenko Rus, Željko Grum, Vanda Ekl, Elena Cvetkova, Zvonimir Mrkonjić, Zvonko Maković, Iva Körbler, a posebno dobro o njezinu radu pisala je slikaričina kći Sibila Petlevski, koja majčin rad prati od djetinjstva i suživi s njim, k tome vrsna pjesnikinja i doktorica književnosti, redovita profesorica Akademije dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Majka je kćeri posvetila dvije slike – barem na retrospektivi izložene – Sibila i Sibila poetessa (Koreografija patnje), iz 2008. To nisu portreti lijepe slikaričine kćeri, već figure pretvorne u krvavocrvene mrlje, simboli bića i bivstvovanja, kako je umjetnica interpretira u svojemu duhu. Premda sjajan povjesničar umjetnosti i kritičar, Grgo Gamulin to je slikarstvo smjestio u „lirski ekspresionizam“, što ne odgovara istini, jer slikarstvo Biserke Baretić je sve samo ne lirsko. Prije je riječ o enformelnim pregnućima, gdje nema nimalo ženske „nježnosti“, a kamoli „ženskoga pisma“ (koje je izmišljotina), nema ženske osjetljivosti, sve je, u svim slikama, predstava opore, rastrgane i razlivene, materije u prasku, sve je zapravo tjeskoba i depresija.

Osvit, 2010.

Ne bismo smještali izrazito duhovno, samosvojno, individualno formirano slikarstvo, filozofijsko slikarstvo proizašlo iz mentalnih impulsa, pa i podsvijesti – zapitano pred misterijima života, zapitano i u vječnoj potrazi za odgovorima o smislu i biti postojanja Biserke Baretić – ni u jednu kunsthistoričarsku ladicu. Ono je ekskluzivno moderno i suvremeno, ne jer to želi biti, već naprosto jest. Moderno je u originalnosti, suvremeno u autentičnosti. Slikarstvo je to dramatske snage, moćne geste i pigmentacije, višestruko uslojenih preciznih prigušenih tonova crvene, tamnocrvene, ljubičaste, smeđe i tamnomodre boje, sve u jakoj svjetlosti. Ovo slikarstvo izražava shvaćenost krhkosti ovozemaljskoga života, koje vrijeme neumoljivo razara. Paul Klee je zapisao u svojemu dnevniku: „Što je svijet strašniji, kao što je upravo danas, to je umjetnost apstraktnija, sretni svijet proizvodi ovostranu umjetnost’.“ I danas je svijet podjednako strašan, sretan svijet proizvodi ovostranu umjetnost, a zapitan, zabrinut, aktivan i energičan svijet stvara onostranu umjetnost, kakva je upravo pretežno apstraktna umjetnost, s ponekim naznakama figuracije, Biserke Baretić. Zanima je psihologija, pa i (samo)psihoanaliza. Mnogobrojni crteži, koje izlaže u Rovinju prvi put 1952, a radi ih neumorno cijeli umjetnički vijek, ponajbolji su pokazatelj različitih mentalnih preokupacija (ponekad su i u sferi čistoga nadrealizma) i potpuno psihološki uvjetovani. Imaju snagu iznutra, kao uostalom i slikarstvo. Iznimna je energija koja kulja platnima velikoga formata i sugestivna neposrednost Baretićkinih djela. Psihološka perspektivna slojevitost, različiti kutovi gledanja na stvarnost, čini da je fiktivni promatrač ujedno je i promatrani oblik Jastva, a egzistiraju simultano. Zanima je stalna mijena svijeta i života, ali, paradoksalno, sama nije bitno mijenjala rukopis ni način crtanja i slikanja, nije imala tzv. faze, već je prisutan polustoljetni kontinuitet. Od sama početka djelovanja do danas posjeduje autentičnu prepoznatljivost. U pedesetima prošloga stoljeća intenzivnija je nadrealistička figurativnost u crtežima, a u slikarstvu apstrakcija je najvažniji dio opusa. Crteži su ostali figurativni, a slikarstvo apstraktno. Mimesis nikada nije stanovao u slikama Biserke Baretić, nije to dio nje, nije slikala svijet da bi ga prikazala izvana, nego svoj svijet iznutra, vrlo bogat, vrlo kreativan, vječno zapitan. Slika da bi odgonetavala vrijeme postojanja i opstanka, ovozemaljske prostore, ali i cio svemir.

Propovijed vatre

Vatra gdjekad tinja, a često plamti na njezinim slikama, jer vatra je kušnja, vatra je element pročišćenja. Pročišćenje vatrom ne u inkvizicijskom smislu, već u smislu simbolike katarze. I doista, kako je periodički slikala Janusa, tako je, posebno posljednjih godina, naslikala nekoliko slika katarze (Catarsis I. (Grimizna plima), Catarsis II. (Cronos), Catarsis III. (Jezero očišćenja). Te su slike nastale 1996, kao znak duhovnoga pročišćenja. Površina jezera očišćenja periodički se kao tema ponavlja, baš kao i Janus, katarza, jahači apokalipse (i četvrti jahač) u slikarstvu Biserke Baretić, a govore o tome da je svoja duhovna, psihološka i mentalna pročišćenja uspjela prenijeti na promatrača, vrlo snažno, sugestibilno, nelagodno i uzbudljivo. To je slikarstvo toliko moćno da se ima o čemu dugo razmišljati nakon što se pomno prostudira i iz njega štošta nauči. Biserka Baretić cijeli je život slobodna umjetnica, život je posvetila slikarstvu, odmaknuta samozatajno od grupa ljudi, ne bi li u samoći odgonetavala život i svijet, izražavajući pritom egzistencijalne strahove, tlapnje stvarnosti i određenu nesigurnost, nećemo reći neprilagođenost, ne bi li ostala samo svoja, sa sobom u potrazi za ključevima tajni. Cronos sve ždere, svi plešemo Dance macabre, ali i Tango u zagrljaju, život je katkada i Kozmički orgazam i Orfičko pjevanje, uvijek ekstaza egzistencije, vječni duboki unutarnji nemir.

Periodički naslika Janusa koji joj simbolizira istodobnu dvojnost, putovanje u prošlost i budućnost,  prema unutra i prema van, prema čovjeku i prema svijetu, tamu i svjetlost, vatru i vodu. Njezina su preokupacija čovjek i njegova sudbina i arhetipska četiri praelementa svijeta, vatra i voda, zrak i zemlja. Boje su joj zemljane, njima sugerira čvrstu utemeljenost i vezu čovjeka i zemlje, a voda je prisutna kao Blagoslov, kao golemo, moćno jezero (slikano 2003. i 2011).

Posljednjih nekoliko godina (od 2007. do 2014) Biserka Baretić intenzivno je slikala s dugogodišnjim iskustvom i pojačanom energičnom revnošću, a rezultat su nekoliko monumentalnih, moćnih, izazovnih i fascinantnih poliptiha. Habit ljudski kao da rezimira sve ideje i meditacije o ljudskoj opstojnosti i sudbini. Nadovezuje se na ranija platna Magmatski uzgon (1960), snažnu žuto-crvenu, svijetlu sliku sa zemljanom vulkanskom masom vertikalno dinamiziranom u kozmičke prostore, i Sunovraćanje (1968), istim masama boja dinamiziranim u obrnutom smjeru: iz kozmičkih visina sugeriran je pad u ponore magme. Poliptih Habit ljudski dug je 7 m, sastavljen od više ujedinjenih platna. Blagoslov vode jest diptih dug 3 m, i kao da će vas poplaviti ta silina tamnomodre boje koja plastično sugerira snagu i energiju vode, koja baš poput vatre simbolizira nadljudsku moć prirode nad čovjekom, a element je duševnoga, mentalnog i duhovnog pročišćenja, katarze. I kao veliki finale, veliki uskličnik izložbe: poliptih Koncert iz 2007. Sastavljen je od sedam platna u  jedinstvenu, organsku cjelinu dugu 7 metara. Apstraktna je to kompozicija u kojoj je umjetnica uslikavala, upisivala, ucrtavala neke njezine vlastite šifre i simbole, poput slikarstva toka svijesti, poput vlastitih psihogramskih i mentalnih bilježaka i impulsa. Koncert je naslikani konglomerat doživljenih tonova, zvukova, buke, crescenda i decrescenda, pjeva ptica i glasanja životinja, zvukova prirode i mehaničkih zvukova, kakofonija auditivno akustičnih rezonanci u ljudskoj duši. Duša i duh Biserke Baretić doista su umjetnička pojava par excellence.

Vratimo se načas katarzi. Osobno sam doživio katarzu i s izložbe otišao pročišćen, zamišljen, zapitan, fasciniran i potresen. Koliko se sjećam, takav doživljaj nisam nikada imao na zagrebačkim izložbama. Ovo je jedna od najboljih izložbi koje sam u Zagrebu vidio.