Abolicija zapadnjačkog imperijalizma

Huntingtonova teza o sukobu civilizacija danas se u medijskom i javnom žargonu nameće kao općeprihvaćen model koji objašnjava smjer suvremene povijesti. Naravno, atentat na Charlie Hebdo, rat na Bliskom istoku i širenje Islamskog Kalifata zasigurno su u Zapadnoj Europi pridonijeli popularizaciji Huntingtonove teorije „sukoba civilizacija“, koja promiče tezu o neizvjesnom sukobu između Zapada i islama kao međusobno nekompatibilnih civilizacija. No problem s Huntingtonovom teorijom jest u tom što ona više sliči uvjetovanoj predrasudi nego ishodištu objektivnoga kritičkog razmišljanja. Teza o sukobu, doduše, nije fikcija jer su je zapravo instrumentalizirali politički akteri kako bi oslabili potencijalne ili stvarne suparnike. Prisjetimo se samo koliko je SAD koristio islamizam (talibane u Afganistanu) u borbi protiv Sovjetskog Saveza i arapskoga sekularnog nacionalizma. U tom kontekstu konstrukcija figure neprijatelja bitan je uvjet za legitimiranje vojnih intervencija u ime geostrateških i energetskih interesa. Ali prije svega treba postaviti pitanje: je li teza o sukobu civilizacija intelektualno-teorijska paradigma ili pak operativno-strateška sintagma smišljena kako bi opravdala određeni geopolitički neoimperijalni diskurs?

Huntingtonova teza jedna je od paradigmi u teoriji međunarodnih odnosa koja pripada realističkoj i neorealističkoj školi. Naime, Samuel P. Huntington 1996. iznosi teoriju kojom objašnjava međunarodne odnose opozicijom osam velikih antagoni­stičkih društvenih i kulturno-civilizacijskih modela. Takva teza u temeljima je opasna jer definiciju civilizacije svodi na vjeru, zanemarujući dinamične i pragmatične aspekte svjetskih kultura. Ta je teorija također podložna političkoj instrumentalizaciji, budući da može legitimirati određene sukobe. Kraj bipolarnoga svijeta nakon pada Berlinskoga zida navijestio je po­četak nove multipolarne geopolitičke svjetske rekonfiguracije. George Bush 1991. govori o uspostavi „novoga svjetskog poretka“, kojim bi trebao nastati miran i skladan svijet. No rušenjem hladnoratovskoga svijeta i blokovskog antagonizma, nastao je svijet u kojemu je na djelu nova multipolarna preraspodjela strateških političkih i gospodarskih uloga, u kojem nastaju nove linije podjele, novi procesi geopolitičke i vjersko-kulturne fragmentacije te novi asimetrični sukobi. Zbog toga se u tumačenju političkih zbivanja postupno napušta blokovska paradigma hladnoga rata u korist nastupajućih novih „multipolarnih“ ili „postmodernih“ paradigmi. Između glavnih paradigmi izdvajaju se ona o unipolarnom svijetu, teorija kraja povijesti, paradigma multipolarnog svijeta, paradigma sukoba Sjever–Jug i naposljetku Huntingtonova paradigma sukoba civilizacija.

Treba podsjetiti da je Samuel P. Huntington, kao profesor političkih znanosti na Harvardu, bio blizak ondašnjim američkim neokonzervativnim krugovima. Huntingtonov pristup povijesti i međunarodnim odnosima uklapa se u političku filozofiju i tradiciju koju su inaugurirali Oswald Spengler (Propast Zapada, 1928), Max Weber, Emile Durkheim, Marcel Mauss, Arnold Toynbee, Immanuel Wallerstein, a svi oni razmišljaju o svijetu kao pluralnom, konfliktnom povijesnom i kulturnom prostoru. Huntingtonova knjiga Sukob civilizacija nije strogo istraživačka znanstvena studija, ali je poslužila neokonzervativnoj administraciji za redefiniciju tadašnjih vojno-strateških ciljeva SAD-a. Nakon „novoga svjetskog poretka“ pod dobročiniteljskim pokroviteljstvom SAD-a i Fukuyamine proročanske teze o kraju povijesti, atentati 11. rujna ustoličit će novu eru borbe protiv terorizma, a Huntingtonova teza poslužit će kao mobilizatorska paradigma u borbi protiv islamističkoga terorizma.

Huntington ustanovljuje da su ideološki sukobi na kojima su počivala sva politička djelovanja u proteklih nekoliko desetljeća završeni. Prema njemu, nacionalizam je kao ideologija moderniteta izgubio svoj utjecaj, pa iako je još uvijek prisutan kao snaga, više ne može biti jedina matrica međunarodnih odnosa. Teza sukoba civilizacija, međutim, nije nova unatoč tome što Huntington ističe da nakon kraja hladnoga rata sukobi između velikih sila neće više biti ideološke, političke ili nacionalne, već civilizacijske naravi. Povijest je pokazala da su međucivilizacijski sukobi i napetosti oduvijek postojali, od doba Rimskog Carstva do križarskih ratova, od tatarsko-mongolskih invazija i muslimanskih osvajanja do europske ekspanzije u 16. stoljeću. No ono što je novost u suvremenom svijetu jesu kombinacije triju fenomena koje, doduše, Huntington zanemaruje. Prvi je prestanak bivše europske geopolitičke nadmoći u svijetu nakon Prvoga i Drugoga svjetskog rata, drugi je dekolonizacija i demografski, politički i ekonomski preporod starih civilizacija u muslimanskom i azijskom svijetu (Kina, Indija), Africi i Južnoj Americi. Treća je novost masovna imigracija izvaneuropskog stanovništva muslimanskoga podrijetla, koje dolazi u zemlje Zapadne Europe i stvara kulturne i sigurnosne probleme.

Osam civilizacijskih krugova

Huntington drži da će u budućnosti glavni čimbenik u međunarodnim odnosima biti podjela na jedinice koje naziva civilizacijama. Pod civilizacijom podrazumijeva sveukupni kulturno-vjerski izraz pripadanja nekoj ljudskoj cjelini. Huntington smatra da u svijetu danas postoji osam velikih civilizacijskih krugova. Prva je od njih zapadna civilizacija, koja obuhvaća dva područja – Europu i Sjevernu Ameriku. Zanimljivo je da Huntington Južnu Ameriku smatra zasebnom civilizacijom, različitom od Sjeverne Amerike, vjerojatno stoga što je Južna Amerika dosad bila u potpunosti katoličko vjersko i kulturno područje. Huntingtonova teorija prilično pojednostavnjuje stvari jer, primjerice, unutar svojih civilizacijskih cjelina ne uzima u obzir unutarnje podjele i sukobe, kao, recimo, one između irskoga katolicizma i britanskog protestantizma. 

Huntington Kinu smatra glavnim središtem konfucijanske civilizacije, u koju ubraja još Vijetnam, Kambodžu i Laos, kao i manja područja poput Hongkonga i Singapura. On posebnom civilizacijom drži i Japan, dok su preostale civilizacije islamska, indijska, koja obuhvaća i znatan broj muslimana, i rusko-pravoslavna civilizacija, a u čiji sastav ulaze Rusija, Bugarska, Srbija, Grčka i Rumunjska, dakle zemlje koje su po vjerskoj pripadnosti pravoslavne. Posljednja je civilizacija o kojoj govori afrička, koja nije još u potpunosti iskristalizirana i pod čime se, svakako, podrazumijeva crna Afrika, koja je uglavnom muslimanska i kršćanska.

Huntingtonov stav kako postoji stalna opasnost sukoba među suprotstavljenim civilizacijama vrlo je opasan jer polazi od toga da su višegodišnje tragedije islamskog svijeta bile neizbježne i nužne te neizravno nastoji islamsku civilizaciju predstaviti kao prirodnog i neospornog neprijatelja zapadne civilizacije. Njegova je teza o neizbježnoj i fatalnoj bipolarizaciji Zapad/Istok, Kršćanstvo/Islam manihejska vizija koja ne uzima u obzir činjenicu da postoji daleko više sukoba i tenzija unutar muslimanskoga svijeta, koji je izuzetno heterogen (primjerice, između sunita i šijita), negoli na relaciji kršćanski zapad–islam. Posljednji dio Huntingtonove teorije do kraja je upitan, a ukazuje na opasnost od saveza islamske i konfucijanske civilizacije i njihova suprotstavljanja Zapadu. On kaže kako se ne treba bojati urote ostalih civilizacija, ali da bi savez tih dviju mogao srušiti Zapad.

Što nudi Zapad?

Ono što je, međutim, bitno u razmišljanju o Huntigtonovim postavkama nisu samo njegovi upitni izvodi nego i pitanja koje paradigma sukoba civilizacija nameće, a koja se često zaboravljaju. Na primjer koje je suvremeno značenje, stanje i vrijednost naše današnje civilizacije, koju pretendiramo braniti ponekad i s lirskom identitetskom retorikom? Naime, u kontekstu medijski orkestrirane demonizacije muslimanskoga svijeta treba se zapitati što Zapad promiče kao protusvijet i civilizacijski model? Možda vrlo upitnu i dvosmislenu slobodu izražavanja, stranačku demokraciju, potrošačko društvo, društvo zabave i hedonizam, i najnovije elektroničke gadgete? Moglo bi se reći da zapravo malo toga vrijednoga ostaje za očuvanje ako polazimo od kulturno-civilizacijskih postulata kršćanske civilizacije. Nisam uvjeren da bi sutra u hipotetičkom scenariju sukoba između Istoka i Zapada itko mogao mobilizirati i pridobiti mase Zapada. Kao što su se prošle generacije pitale „zašto umrijeti za Danzig“, buduće bi se generacije mogle zapitati zašto umrijeti za eurokraciju, Središnju banku i MMF? Današnji tzv. najveći zapadni „civilizacijski dosezi“ u ime progresističkoga mita i neprestanoga napretka zapravo su samo proizveli opću društvenu anomiju i besmislenost. Mora se napomenuti da kada govorimo o zapadnoj civilizaciji, onda treba imati na umu da je tu riječ o postmodernom Zapadu koji je završio rastvaranje modernog Zapada, Zapada kritičke misli i individualne slobode. Dok je Zapad moderniteta i kasnoga prosvjetiteljstva ustrajao u napadanju i uništavanju tradicionalne duhovne Europe, današnja je zapadna civilizacija proizvod dvostrukog ocoubojstva: ubojstva kraljevstva božanskog podrijetla, s hijerarhijskom koncepcijom i cjelokupnom ontologijom te ubojstva slobodne individualnosti moderne, dakle pojedinca slobodna u punom smislu riječi, koji je bio odgovoran prema zajednici. Kada su moderna i postmoderna zahtijevale emancipaciju pojedinca, zapravo su ga zarobile, jer su u ime iluzorne progresističke teze nastojale ogoliti pojedinca od svih mogućih društvenih, obiteljskih, vjerskih i kulturnih odrednica. Zapadno je društvo zapravo postalo narcisoidno i kompulzivno društvo koje uništava intimnost, obeshrabruje kritički duh i stvara ovisnike. Današnja je zapadna civilizacija u srži areligiozna i antitradicionalna te promiče oblik tržišnoga sekulariziranog fundamentalizma koji se sukobljava sa svijetom islamskoga fundamentalizma, koji je zapravo proizvod političkih i teoloških poremećaja izazvanih modernitetom u muslimanskom svijetu. Suvremeni Zapad danas obuhvaća sve ekonomski razvijene, industrijalizirane i modernizirane zemlje svijeta, uključujući Japan, Tajvan, Južnu Koreju i Australiju, kao i bivše komunističke zemlje, SAD i Južnu Ameriku. Filozof Alfred Korzybski ističe kako „karta nije teritorij“ kako bi istaknuo da se sadržaj neke kulturne ili civilizacijske sfere ne mora nužno podudarati sa zemljopisnim kategorijama. I, zaista, danas Zapad ne čini homogenu geografsku cjelinu, već mentalnu transnacionalnu kategoriju koja nadilazi nacionalne, etničke i vjerske specifičnosti.

Ekstremni Zapad

Velika je Huntingtonova pogreška bila što je pokušao svesti Zapad na zatvorene nacionalne i etničke cjeline jer danas više ne postoji jasna karta Zapada. Moglo bi se reći da Zapadu pripada sve što čini „zapadnjaštvo“ u načinu mišljenja i ponašanja, u društvenoj, kulturnoj, gospodarskoj i političkoj sferi. Ako postoji ekstremni Istok, onda postoji i ekstremni Zapad. Taj ekstremizam ništa nije drugo nego izopačena slika duhovnoga Zapada, koji je negdje na razmeđu 16. stoljeća s prodorom protestantsko-humanističkoga tumačenja svijeta i borbe protiv kršćanske renesanse i platonizma iznjedrio prosvjetiteljstvo pod utjecajem engleskog empirizma i liberalnoga pozitivizma. To je bilo doba kada se s procesom sekularizacije iznutra rastvarala duhovnost, politika, kultura i etika. Tada Europa prihvaća put moderne i ekstremnog Zapada, put svjetonazorske individualističke fragmentacije i tržišne idolatrije. Ekstremni Zapad i danas se temelji na oligarhijskom modus operandi, kao mehanizmu koji metastazira u suvremenom kapitalističkom financijalizmu. Zapadni se svijet zgražava nad istočnjačkim vjerskim fundamentalizmom i bori protiv njega, ali shizofreno prihvaća pravila igre ekstremnog Zapada, koji na globalnoj razini promiče sekularizirani tržišni monoteizam, i koji sam proizvodi kolosijek siromaštva i vjerski i nacionalni radikalizam. Nažalost, Huntingtonova teza o sukobu civilizacija samo je još jedan u nizu ideologiziranih jednosmjernih eksplikativnih modela povijesti i međunarodnih odnosa koji opravdava ekspanziju i metastaziranje toga istog ekstremnog Zapada kao utjelovljenja postmodernoga „carstva tehnike“.