Vrstan povjesničar i hrabar političar

Umro je povjesničar, publicist i političar Ljubomir Antić, izvijestile su hrvatske novine i elektronski mediji. Umro je izniman čovjek i drag prijatelj – rekli su na tu vijest mnogi koji su ga susretali i poznavali. Ta je vijest potresla njegove najmilije i mnoge prijatelje koji su upamtili ne samo njegovo znanstveno djelo, politički angažman i društvenu zauzetost nego i neki poseban dar u razgovorima i susretima u kojima je zračila njegova želja da se uvijek i neprekidno otkriva dobro, lijepo i plemenito.

Onemogućen u pisanju zbog političke nepodobnosti, Antić se usmjerio prema povijesnim istraživanjima / Snimio Mirko Cvjetko

Rodio se u Prvić Šepurini i u svoj nezaboravni Šibenik donio je ono najbolje sa svoga otoka i iz svog zavičaja. Nakon završene gimnazije u Šibeniku u Zagreb je donio nešto posebno od ljepote i slave Šibenika i svoga uvijek dragog otoka. Zagreb je otkrivao temeljito studirajući i učeći i družeći se s mnogim kolegama na studiju, u studentskim domovima i u podstanarskim sobicama. Bile su to 70-te godine kad je Zagreb procvao u bezbrojnim kulturnim i društvenim priredbama, programima i sadržajima. Sudjelovao je u studentskom pokretu 1971. Sjećamo ga se po promišljenim raspravama i začudnim pitanjima, po objavljivanju tekstova u kojima se zrcalilo sve ono što je proučavao na Filozofskom fakultetu studirajući povijest i arheologiju i ono što je bila naša politička i društvena zbilja. U Studentskom listu počeo je pisati u svibnju 1971. Pod naslovom Kada je povijest učiteljica života sažeo je pogled u povijest do Ljetopisa Popa Dukljanina i kralja Zvonimira, uvid u sadašnjost – aktualne političke parole, pridružujući se na kraju zahtjevu da se autocesta Zagreb-Split nazove imenom hrvatskog kralja Tomislava. Pisao je o Japanu i o Kurdistanu, o studentskim kreditima i pasošima, no ne za dugo jer je doživio progon cijelog studentskog naraštaja. Temeljito studirajući i održavajući prijateljstva sa suđenima i osuđenima navukao je na sebe pozornost policije koja ga je htjela optužiti i osuditi ili samo zastrašiti. Ljubo Antić nije mogao znati što oni žele, no u pritvoru se nije dao zastrašiti prijetnjama. Pokazao je ne samo građansku odvažnost nego i neku posebnu osobnu hrabrost. Uslijedilo je proganjanje na poslu, onemogućavanje pisanja. U novinama se stalno govorilo da neprijateljske elemente treba pomesti čeličnom metlom. Braneći se od napada uspijevao je još temeljitije studirati. Magistrirao je 1980. u Zagrebu s temom Hrvatska federalistička stranka, a doktorirao 1983. u Zadru disertacijom Naše iseljeništvo u Južnoj Americi i stvaranje jugoslavenske države 1918. Uzornom akribijom pisao je o temama hrvatskog iseljeništva i hrvatske političke povijesti dvadesetog stoljeća.

Hrvati i Amerika, 1992.

U političkom životu sudjelovao je od 1989. neumorno radeći na osnivanju prve političke stranke – HSLS-a. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru (1992–1995), a također i u Skupštini Grada Zagreba. U Hrvatskom saboru obnašao je dužnost predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i prava etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Bio je član Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (1992), član saborskog Odbora za mirnu reintegraciju (1995). Obnašao je i druge značajne dužnosti. Njegovo sveukupno političko djelovanje bit će dobro osvijetljeno kad se objave dnevnički zapisi koje je pisao od devedesetih. Nije ih propuštao ni u najtežim danima borbe za obranu hrvatske domovine i za stvaranje hrvatske države. Dosta se toga već sada moglo čitati u njegovim kolumnama u Matičinu Vijencu. To je dragocjen niz promišljenih analiza najtežih političkih pitanja prožetih jasnom zauzetošću za dobro Domovine i za ljudsko dostojanstvo, za vrijednost kulturne baštine i naših narodnih tradicija, ali uvijek s pogledom u budućnost koju treba ispuniti novim radom, pothvatima i najboljim iskustvima iz svijeta. Rado je navodio najbolje primjere iz svijeta politike potičući na odvažnost i na činjenje onoga što je dobro i što je za narod i za zajednicu spasonosno, a ne onoga što će donijeti preživljavanje političarima.

Predavao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i na Hrvatskim studijima hrvatsku povijest dvadesetog stoljeća. Iseljeničku tematiku popularizirao je u medijima pišući feljtone, kolumne i scenarije televizijskih emisija. Objavio je više knjiga kao autor, koautor i urednik. Radovi su mu prevođeni na engleski i španjolski jezik. 

Velikosrpski nacionalni programi, 2007.

Tekstovi Ljube Antića u Matičinu Vijencu svojim naslovima, nadnaslovima i podnaslovima jasnim su jezikom opisivali našu političku zbilju pozivajući da se u traženju odgovora na najteža pitanja ne zapostavi i ne zanemari osoba i njezino dostojanstvo. Antić je u tome ustrajao, podsjećajući nas puno puta da je dostojanstvo ljudske osobe neupitna kršćanska vrijednost. Još više nego svojim pisanjem cijelim je životom duboko proživljavao i svjedočio svoje kršćanstvo. Susrećući se i razgovarajući s različitima i drukčijima ispitivao je i svoja djela, ponašanje i geste.

U slobodnoj Hrvatskoj održao je bezbrojna predavanja na Sveučilištu, sudjelovao u osnivanju Instituta Ivo Pilar, organizirao istraživanja i rasprave, kolokvije i okrugle stolove, predstavljao knjige, pisao prikaze i recenzije. Velikim dijelom, to je javnosti poznato, sažeto je u knjigama, bibliografijama i pregledima. Međutim, ne možemo zaboraviti vrijeme jednoumlja i komunističke diktature kad se puno toga odigravalo u svojevrsnim katakombama uz velike rizike i kad su strepnje i strahovi bili vrlo opipljivi. Cijelog života Ljubo Antić ne samo da je nosio u srcu zavičaj nego je za njega živio i radio. Sa svojom suprugom Mirom, sinovima Ivanom i Mihovilom, kćerima Marijom i Magdalenom brinuo se da u njegovom zavičaju bude života i radosti. Takvog ga pamtimo još od sedamdesetih i osamdesetih. Za neke je bila pomalo začudna predanost obrađivanju vinograda i maslina i vrlo česti razgovori o rodnoj Šepurini. Nije to bila mimikrija u doba progona i neslobode, nego odvažno skupljanje svih životnih snaga za budućnost obitelji i rodne kuće, za zavičaj i za Domovinu. Uza sve to njegovao je kulturu čitanja Svetog pisma i prijateljskih susreta uz razgovore i pjesmu. Imajući smisla za povijest i zemljopis, osobito se uznosio predavanjima o zavičajnom zemljopisu, o Prviću i o Tijatu, o Zlarinu i o Krapnju, o Šibeniku, o moru koje je drukčije iz Šepurine, a drukčije iz Kornata, pa opet Šibenika, Vodica, Zadra. Znajući puno o otoku i o moru, o Dalmaciji i o Hrvatskoj, znao je dobro zagledati u relacije svijeta u kojem je živio i kojeg je odgonetavao. Ostavio nam je baštinu vedrine, čestitosti, predanosti radu i skrbi za ljude i za zajednicu, za osobu. Hrvatska je izgubila sjajnog povjesničara, borca za slobodu, hrabrog i promišljenog političara. Prijatelji su izgubili dragog čovjeka. Dok žalimo za njim, ostaje nam kao utjeha njegovo djelo dostojno svakog poštovanja.