U Subotici vlast politizira znanost

Režim Slobodana Miloševića započeo je kasnih osamdesetih godina proces odnarođivanja bačkih Hrvata. Tako Bunjevci u Vojvodini nisu više proglašavani Hrvatima, nego posebnom narodnom skupinom. Nijekanje hrvatstva Bunjevaca razvilo se u akademsku disciplinu u suvremenoj Srbiji, pri čemu je tzv. „bunjevačka nacionalna manjina“ dobila znatna financijska sredstva, političku zastupljenost i općenitu prednost pred hrvatskom manjinom. Stoga su radovi o Hrvatima Bunjevcima izrazito važan prinos održavanju povijesnih činjenica, a posebno su vrijedni radovi o etnološkoj i kulturološkoj baštini. Milana Černelić, redovita profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prije nekoliko je dana u Subotici, Baji i Zagrebu predstavila zbornik radova Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu te znanstvenu monografiju Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca, kojima je glavna urednica, što je bio povod da s njom razgovaramo o ovim aktualnim temama.

Snimila Nives Milješić

Profesorice Černelić, koliko je autora sudjelovalo u ova dva zbornika te koji je opći dojam u Subotici i Baji?

U zborniku radova Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu objavljena su izlaganja s istoimenoga znanstvenog skupa održana od 20. do 23. studenoga 2012. u Zagrebu, prvom organiziranom etnološkom i kulturno-antropološkom skupu posvećenu Bunjevcima. Skup je održan u završnoj fazi projekta Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca čija sam bila voditeljica te se Zbornikom zaokružuju rezultati rada na tom projektu, kao i na prethodnom projektu Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca. Radove u Zborniku objavljuju istaknuti znanstvenici iz Hrvatske, Mađarske i Srbije, lokalni istraživači i sami pripadnici te (sub)etničke skupine, ne manje važno i studenti etnologije i kulturne antropologije, koji su istraživali u Mađarskoj i Vojvodini. Zbornik osim znanstvene problematizacije migracijskih i identitetskih tema ima i posebno nacionalno i društveno značenje na najmanje dvjema razinama: s obzirom na važnost multi/regionalnih studija u općim eurointegracijskim procesima, kao i zbog višedesetljetne krajnje osjetljivosti pravnog i političkog položaja te hrvatske manjinske skupine izvan Hrvatske. U Zborniku je objavljeno 40 radova 45 autora. Tematski su raznovrsni i pokrivaju više prostornih destinacija bunjevačkih ogranaka (dalmatinski i primorsko-lički u Hrvatskoj te podunavski u Mađarskoj i Srbiji), bunjevačku problematiku razmatraju s povijesnoga, jezičnog, identitetskog, etnološkog i kulturno-antropološkog motrišta te su prvi put u jednoj knjizi interdisciplinarnim pristupom obuhvaćeni svi bunjevački ogranci. Naglasila bih još da je jedan od rezultata skupa bila i inicijativa da se na našem Odjeku osnuje Katedra za manjinske kulture i zajednica, što je nekoliko mjeseci nakon skupa i ostvareno. Ideja je proizašla iz rasprave na skupu i dogovora o daljoj i sustavnijoj suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji su u konačnici i sunakladnici Zbornika.

Ipak su posebno istaknuti podunavski Bunjevci?

Druga knjiga, znanstvena monografija Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca rezultat je nastavka te suradnje u koju su intenzivnije uključeni i studenti etnologije i kulturne antropologije 2013. U monografiji su objedinjena i ranija istraživanja u Vojvodini i u Mađarskoj te su neke teme komparativno razmatrane na obama navedenim područjima podunavskih Bunjevaca. Ova je monografija rezultat suradnje profesora i studenata, koja se ostvaruje u prvom redu u okviru kolegija Prakse terenskih istraživanja, čija sam nositeljica, ali i kolegija profesorica Jadranke Grbić Jakopović i Marijete Rajković Iveta. U većini radova prikazuje se tradicijska baština i njezin izraz u sadašnjosti. Bunjevački Hrvati najčešće su za markere svojega etnokulturnog identiteta birali pojedine značajnije običaje, tako su se i istraživači bavili upravo takvim temama kako bi njihovo kulturno nasljeđe prikazali što cjelovitije u primjerenom vremenskom kontekstu osluškujući glasove kazivača i slažući svaki svojim autorskim ili koautorskim prilogom uži tematski mozaik, da bi kao konačni rezultat toga rada objedinili sve njegove dijelove u cjelovitiju sliku bogate tradicijske baštine podunavskih Hrvata Bunjevaca.

Na kakve ste reakcije naišli u Subotici i Baji?

Predstavljanje knjiga bilo je iznimno važno za hrvatsku zajednicu i u Baji i u Subotici, čemu u prilog govori i velika posjećenost toga važnoga događaja od strane njezinih predstavnika, kako hrvatskih dužnosnika, predstavnika hrvatskih institucija, tako i naših kazivača s terena, kojih je prinos nastajanju knjiga neizmjeran i nezamjenjiv. Drugim riječima, među hrvatskom zajednicom u objema državama prepoznata je važnost tih djela za njihovu manjinsku zajednicu.

Poznato je da se u Vojvodini već dulje vrijeme provodi odnarođivanje Hrvata Bunjevaca, a i vaša izdanja zamalo da nisu predstavljena. Kako ste se osjećali u Subotici te kako ste uspjeli ipak održati predstavljanja?

Nažalost, predstavljanje naših knjiga, koje sadrže stručne i znanstvene radove, nije mimoišla politizacija. Tomu je bitno pridonijela zabrana održavanja njihova predstavljanja u prostoru Gradske kuće u Subotici, koja bi trebala biti jednako otvorena svim manjinskim zajednicama u Vojvodini. Tim se činom, nažalost, pokazalo da one u Srbiji nemaju ravnopravan status. U argumentiranju odluke gradonačelnik Subotice otišao je i korak dalje i predstavljanje knjiga okarakterizirao političkim skupom. Doista nije jasno na temelju kojih je pokazatelja iznesena ta tvrdnja. Takav postupak doveo je do politizacije znanosti, što je posve neprimjereno kad je riječ o ovakvim izdanjima, u kojima se spoznaje iznesene unutar njihovih korica dokumentiraju argumentima i s politikom nemaju nikakvih dodirnih točaka. Unatoč tomu predstavljanje knjiga održalo se u hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji je njihov sunakladnik zajedno s Filozofskim fakultetom u Zagrebu.

Sa stajališta etnologije i kulturne antropologije, koliko je danas snažan identitet Hrvata Bunjevaca u Vojvodini te koje su prijetnje takvu identitetu najizraženije?

Rekla bih da je identitet bunjevačkih Hrvata u Vojvodini izrazito jak i da je podvajanje na Bunjevce Hrvate i ne-Hrvate dijelom pridonijelo jačanju hrvatskoga identiteta te manjinske zajednice u Vojvodini. To se ogleda i u revitalizaciji mnogih specifičnih običaja koji pripadaju njihovoj prepoznatljivoj tradicijskoj baštini. Jedan od tih običaja, dužijanca, primjer je postojanosti neprekinute stoljetne svetkovine i jedinstvenog markera etnokulturnog identiteta bunjevačkih Hrvata, unatoč izloženosti vjetrometini različitih ekonomskih, društvenih i političkih prilika i državnih sustava, kroz koja je prolazila samo u jednom stoljeću svojega postojanja. I ostali običaji prikazani u Monografiji postojali su do određenog vremena kao dio tradicijske baštine, gasili su se i ponovno obnavljali u takvim uvjetima, a rekla bih i njima unatoč. To je potvrda naprijed izrečena mišljenja da je upravo takvo podvajanje koje je zadesilo bunjevačku zajednicu potaknulo jačanje potrebe za iskazivanjem etničkoga identiteta izdvajanjem elemenata kulturnoga nasljeđa kao prepoznatljivih markera identiteta.

Kakvo je stanje u Mađarskoj?

U Mađarskoj je situacija drukčija. Asimilacija je uzela velikoga maha, gubi se poznavanje materinskog jezika kao jednoga od najvažnijih čimbenika u procesu identifikacije. Tomu je fenomenu posvećen jedan rad u Zborniku. I pored toga Bunjevci nastoje iskazati svoj etnokulturni identitet održavanjem i obnavljanjem određenih običajnih praksi, unatoč odnarođivanju, u prvom redu uzrokovanom nepoznavanjem jezika među pripadnicima mlađih generacija. Istraživanja kolegice Grbić Jakopović, mene i studenata 2012. realizirana su zahvaljujući pomoći Živka Gorjanca, docenta na Visokoj učiteljskoj školi u Baji i predstavnika lokalne narodonosne samouprave u bunjevačkim naseljima, koji su nas povezali s kazivačima. U Zborniku je objavljeno više radova koji su rezultat ovih istraživanja, a u Monografiji su ta istraživanja poslužila kao komparativna građa za obuhvatan prikaz pojedinih tema, kao važnih pokazatelja etnokulturnoga identiteta te hrvatske dijasporske i manjinske zajednice u Srbiji i Mađarskoj. Kako su i recenzenti Monografije naglasili, obnavljanje tradicijske baštine prerasta u braniča identiteta te pravne i političke opstojnosti bunjevačkih Hrvata na obama područjima.

Koje ste trendove zapazili u istraživanju tradicijske baštine podunavskih Bunjevaca? Je li ta baština i dalje u znatnoj mjeri očuvana u izvornom obliku ili su podunavski Bunjevci preuzeli nove običaje tijekom posljednjih stotinu godina?

Njihov se identitet upravo zasniva na očuvanju i obnavljanju baštine. U konstrukciji identiteta baština ima stoga iznimno važnu ulogu, no njezinim obnavljanjem ona se nužno mijenja. Ako samo spomenemo kontinuitet održavanja manifestacije nazvane po završnom žetvenom bunjevačkom običaju Dužijanca, uočavamo da se iz godine u godinu uvodi niz inovacija. Običaji se prilagođavaju i mijenjaju, no pojedini elementi ostaju stalni. Bunjevci nisu preuzimali nove običaje od drugih etničkih skupina u okruženju, samo poneke njihove elemente, no elemente tradicije koje su sačuvali prilagođavali su suvremenim uvjetima života. Mnogi su običaji zadržani i unutar obitelji, dok se pojedini danas obilježavaju u javnosti, iz obiteljske prelaze u javnu sferu. U Monografiji je u prikazu većine tema razmatrana i promjena tradicijskih obrazaca življenih iskustava u suvremenosti.

Koje su sličnosti, a koje razlike u oblikovanju identiteta Bunjevaca u Vojvodini i u Mađarskoj?

Osnovna je razlika već spomenuto gubljenje jezika u Mađarskoj, kao jednog od važnih markera identiteta, iako je i u Vojvodini primjetan trend sve manjeg broja polaznika nastave na hrvatskom jeziku. I crkveni obredi u Mađarskoj se rijetko drže na hrvatskom jeziku, u većini slučajeva riječ je o gostovanju svećenika iz Vojvodine, koji na neke vjerske blagdane dolaze održati misu na hrvatskom jeziku. U Vojvodini, za razliku do Mađarske, osim kulturno-umjetničkih društava i drugih hrvatskih ustanova, Crkva u velikoj mjeri pridonosi obnavljanju pojedinih bunjevačkih običaja.