U potrazi za filmskom istinom

Dana 7. ožujka u 75. godini preminuo je hrvatski i kazališni redatelj Tomislav Radić. Iza toga šturoga podataka o svršetku života i profesionalnoga djelovanja iznalazimo bogatu karijeru s nizom odvojaka. Režirati u kazalištu Radić je započeo u drugoj polovici 1960-ih, a na filmu u prvoj 1970-ih. Od niza njegovih kazališnih režija spominjem Stilske vježbe (prva izvedba 1968) prema tekstu Raymonda Queneaua, predstavu koje višedesetljetni uspjeh svjedoči o njezinoj izvrsnosti. U filmskom Radićevu opusu bilježimo osam igranofilmskih naslova te zavidan broj televizijskih drama i dokumentarnih filmova. Tomislav Radić bio je usto dugogodišnji profesor glume i režije na Akademiji dramske umjetnosti te obnašao dužnost glavnoga urednika Dramskog programa HRT-a u drugoj polovici 1990-ih.

Tomislav Radić – klasik hrvatskoga filmskog modernizma / Snimio Jasenko Rasol

Ovaj osvrt na stvaralaštvo preminuloga Tomislava Radića nužno se sužava na igranofilmski segment. U žarištu filmskoga zanimanja Radić se našao već s prvijencem Živa istina (1972), modernističkim djelom koje je interpretiralo postulate filma istine ili pak direktnoga filma, smještajući u središte egzistenciju tada još neafirmirane glumice Božidarke Frajt. Iskorak iz onodobne jugoslavenske filmske produkcije bio je toliki da film nije ušao u službenu konkurenciju festivala u Puli, ali i postigao presedan jer je Božidarka Frajt – usprkos navedenoj činjenici – ovjenčana nagradom za najbolju glumicu.

Miješanje realnosti i fikcije
kao umjetnički postupak

Timon (1973) je nastavio smjernice prvijenca, naglašenije prožimajući realnost i fikciju, a odnos prema tragediji Williama Shakespearea Timon Atenjanin (1608) izrazito je višeslojan. Ne samo da je to djelo čestim izvedbama utkano u filmsku građu nego i sam protagonist, u tumačenju Borisa Buzančića, kako priča napreduje sve više sliči kazališnom liku što ga utjelovljuje. Gotovo su dva desetljeća protekla do sljedećega igranoga ostvarenja Tomislava Radića. No 1990-te razdoblje su kvalitativne dekadencije toga hrvatskoga filmskoga autora. Jer, ako se Luka (1992), nastala prema istoimenom romanu (1974) znamenitoga domaćega spisatelja Antuna Šoljana, razmatra kao anakrona kritika socijalističkih pogrešaka u graditeljstvu te kao djelo nastalo u pogrešnome trenutku, Anđele moj dragi (1996) jest ne odveć uspjela ratna drama o dječaku traumatiziranu stradanjem članova obitelji u Domovinskom ratu. Nećemo nimalo pogriješiti kad ustvrdimo da je komedija Holding (2001) o pokušajima probitka sitnoga poduzetnika ipak dosegnula višu kvalitativnu razinu. Film je to koji razmjerno duhovito percipira hrvatsku društvenu zbilju, iako mu nedostaje cjelovitosti potrebne za vrhunske dosege. Novi je uzlet Radićeva stvaralaštva započet sjajnim ostvarenjem Što je Iva snimila 21. listopada 2003? (2005), djelom koje promišljeno povezuje Živu istinu i Timona sa suvremenim smjernicama Dogme 95. Opravdano obasut kritičarskim hvalospjevima i vrijednim nagradama na festivalu u Puli, Što je Iva snimila 21. listopada 2003. jest film koji smještamo u same vrhunce suvremenoga hrvatskoga filma. I nakon smiraja u Tri priče o nespavanju (2008), uratka koji u tri segmenta povezuje domaći i španjolski ambijent s tematikom hrvatske emigracije, uslijedio je film Kotlovina (2011), suvereni pobjednik pulskoga filmskog festivala, uspješno promišljena konteksta i precizne izvedbe.

Radić je učino veliki iskorak iz jugoslavenske filmske produkcije

Devet vikenda
nezaposlene glumice

Kratki uvid u igrane filmove Tomislava Radića nalazi četiri izvanredna ostvarenja, o kojima se pisalo u više prigoda i izrazito afirmativno. Živa istina, Timon, Što je Iva snimila 21. listopada 2003? i Kotlovina, svaki na svoj način, granaju se u nizu dojmljivih sastavnica i višeslojnom kontekstu. Prvijenac je popratio egzistencijalna nastojanja neafirmirane glumice, a rekonstrukcija filma istine i direktnoga filma uvrštava ga u tradiciju znamenitih filmskih modernista poput primjerice Jeana Luca Godarda. I s vremenskim je odmakom razvidna svježina Radićevih autorskih postupaka. Snimajući život i djelovanje Božidarke Frajt 16-milimetarskom filmskom vrpcom u devet uzastopnih vikenda, Tomislav Radić u Živoj istini tek naizgled je zanemario linearnost narativne strukture, odnosno koncizniji zaplet. Raščlanjivanje profesionalnoga, privatnoga i osobnoga segmenta egzistencije neafirmirane glumice toliko je precizno i dojmljivo da gledatelj svjedoči esencijalnoj tjeskobi središnjega lika i sam je osjeća. Posrijedi je film koji se uvrštava među ponajbolje hrvatske igranofilmske prvijence, a scene poput gledanja amaterskih filmova iz razdoblja NDH i rane glumičine mladosti, ili pak scene u kojoj kazališni dužnosnik Božidarki Frajt argumentira odbijanje, prava su remek-djela. Prva je to zasigurno i zbog naglašenoga povijesno-osobnoga konteksta, a druga zbog izvanredne glume glavne junakinje.

Središnji lik filma Timon afirmirani je i hvaljeni glumac, koji zbog veze sa suflerkom postaje predmetom ogovaranja, a tijekom turneje sve razvidnijim postaje destruiranje njegova statusa. Ritam filma uvjetovan je izvedbama kazališnih predstava, a elaborira živote kazališnih glumaca, kao i proces nastanka kazališnoga djela. Promišljene gradacije statičnih sekvenci i segmenata tijekom vožnje vlakom, taj je film poput inverzije mitskoga putovanja središnjega lika, a složene poveznice filmske rekonstrukcije književnoga izvornika raščlanjuju se i u povijesnome kontekstu faktografskih podataka i njihovih ranih dramskih interpretacija u djelima Aristofana i Lukijana. Znatno eksplicitniji iskaz spolnosti donosi film Tri priče o nespavanju. Radić nije zazirao ni od retoričkih redateljskih postupaka, čime gledatelja uvlači u filmska zbivanja, odnosno navodi ga na temeljitiju percepciju i promišljanje prikazanoga.

Kamera kao voajer

Tridesetak godina proteklo je do filma Što je Iva snimila 21. listopada 2003? a Tomislav Radić u tom je djelu sjajno restrukturirao temeljne obiteljske arhetipove i nadogradio ih svježim redateljskim postupcima. Petnaestogodišnja Iva kao rođendanski dar od očuha dobije kameru i njome snima svoju disfunkcionalnu obitelj. Očuh pak nastoji iskoristiti dječji rođendan kako bi privolio njemačkog poduzetnika pozvana na proslavu na potpisivanje lukrativnoga ugovora. I dok kamera prelazi od protagonista do protagonista, vidimo majku sklonu alkoholu, očuha karijerista, ujaka s više razumijevanja za adolescenticu od njezinih roditelja, njegovu prijateljicu sa znanjem stranih jezika koja je skupa prostitutka te stranca bez izraženih etičkih vrijednosti čije ponašanje demitologizira domaće težnje za europskim standardima i kulturom. Potpomognut koscenaristom Ognjenom Sviličićem, snimateljem Vedranom Šamanovićem kao i izrazito raspoloženim glumačkim postavom u kojem se ističu nagrađivani Anja Šovagović-Despot i Ivo Gregurević, Tomislav Radić snimio je film čija se slojevitost ne iscrpljuje ni u više gledanja.

Lice i naličje obiteljskog okupljanja

Naposljetku Kotlovina nadograđuje i razrađuje postulate Što je Iva snimila ... ni u čemu ih ne ponavljajući. Taj film također je vremenski određen jednim danom. Susret triju sestara i njihovih obitelji odvija se negdje u zaleđu sjeverne Hrvatske, a obilježava ga tradicionalna gastronomska svečanost. Jedna je od sestara australska imigrantica, a njezin spolni odnos s mladićem otponac svađe među sestrama. Izrazito uspješan u percepciji hrvatske emigracije, Radić je revalorizirao i njezino tegobno naličje, često zanemarivano s domaćega gledišta. Raskošnih redateljskih postupaka, precizna snimateljskoga rada i vrhunske uporabe zvuka, to je djelo još jednom potvrdilo Tomislava Radića kao vrhunskoga autora u radu s glumcima pa se u glumačkome ansamblu bez slabih mjesta ističu nagrađivani Draško Zidar, Mirela Brekalo i Boris Buzančić. Životnost je Kotlovine nepobitna, a sposobnost prelamanja obične egzistencije i arhetipskih postavki s percipiranjem univerzalnijih tema uvjetovala je i potpuni odraz društvene zbilje kroz fikcijsku prizmu igranoga filma, pa je samim time i stvaralački put započet Živom istinom zaokružen.

Umjetničko nasljeđe koje je namro Tomislav Radić široka je raspona, a upravo će površno raščlanjena četiri filma izdržati i dalju prosudbu vremena, ostavivši dubok trag u hrvatskoj kulturi koji neće izblijedjeti.