Tragač u urbanoj džungli

Za svoje beletrističke knjige Pavao Pavličić uvijek je znao odabrati zanimljiv, intrigantan, privlačan naslov pa već u tom prvom dodiru mnoge potencijalne čitatelje pretvoriti u realne. I naziv njegova novog romana, Glasnik, vlasnik, hodočasnik, takav je da odmah pobuđuje radoznalost. Pozornost najprije privlači to što autor odstupa od svoga stila kratkih naslova koji se sastoje od jedne ili (najčešće) dviju riječi, obično sintagmatski povezanih; sada se prvi put u naslovu knjige služi nabrajanjem, a efekt je, osim tom novošću, pojačan glasovnim podudaranjem završnih slogova svih triju uporabljenih riječi. I drugo, naslovna formula sugerira stanovitu enigmu, zagonetku u vezi s brojem likova – je li posrijedi jedan ili više njih?

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.

Glavni je lik romana Dinko, student povijesti, koji se nakon dvadeset godina prvi put vraća u rodni Vukovar. U Hrvatsku je došao kao hodočasnik da vidi „zavičajni drvored“, rodnu kuću (osjećao se kao njezin vlasnik iako je sada samo ruševina), „glatki i mirisavi Dunav“ i Baku – odazivajući se tako zovu nekih eidetskih slika koje nosi iz ranog djetinjstva. Od Zagreba je pak očekivao da mu se svidi, „da bude vrijedan svega onoga što se zbog njega dogodilo i Vukovaru i Dinku osobno“. Bilo mu je tek pet godina kad je 1991. s roditeljima morao u progonstvo, u Dansku, gdje mu je otac u međuvremenu umro, a majka prihvatila tamošnje državljanstvo ne želeći se vratiti u Hrvatsku. U podrumu svoje nekadašnje vukovarske kuće, gdje su živjeli posljednjih dana opsade, otkriva neke važne stvari. Tako na zidu vidi tragove gdje je nekad visjela slika koja mu je bila silno važna; u dnu dimnjaka nalazi rimski novčić koji je on skrio prije odlaska u progonstvo, a pripadao je njegovu stricu Josipu; a po mnoštvu paketića naslaganih u jednom dijelu podruma zaključuje da su krijumčari droge taj prostor koristili kao svoje skladište. Od Bake doznaje da je sliku iz podruma spasio stric, i da ju je poslije darovao nekom zagrebačkom iscjelitelju koji se trudio oko njegova izlječenja. Mladić zatim kreće u Zagreb da pronađe sliku i da u bolnici posjeti strica.

Roman Glasnik, vlasnik, hodočasnik spoj je zbilje i fantastike, pri čemu je naglasak na realističkoj komponenti, na kaleidoskopskom prikazivanju nekih pojava i gibanja u suvremenom hrvatskom društvu. Kao što je uobičajeno u Pavličićevoj prozi, fabula je vrlo dinamična, napeta i puna obrata. Stigavši iz Vukovara u Zagreb Dinko susreće mladu djevojku i među njima se razvija simpatija koja prerasta u ljubavnu priču. U potrazi za slikom nailaze na različite zapreke: susreću se s čeljadi koja baš i nije bezazlena, našli su se i na poprištu divljačkoga sukoba navijača Dinama i Hajduka pa je Ivka završila u bolnici, u međuvremenu je Dinko morao bježati od policije, ali i od krijumčara droge koji su shvatili da im je postao opasan. Činilo se kao da im tražena slika stalno izmiče – kad bi stigli na ciljanu adresu, pokazalo bi se da je proslijeđena na novu. Pred kraj potrage Dinko je ipak dospio stricu u bolnicu te mu vratio sudbonosni novčić. Stigao je i do posljednje vlasnice slike, čistačice u šoping-centru, ali u skladištu gdje je ona ostavila sliku više nije bilo moguće prepoznati tu njegovu među stotinama reprodukcija koje su prikazivale isti prizor. Ispunjavaju se, kao proročanske, iscjeliteljeve riječi s početka, da Dinko zapravo ne traži ni strica Josipa ni sliku, nego da će se pravi cilj pokazati dok bude tražio. Sada shvaća da je to Ivka, djevojka koju je upoznao u Zagrebu.

Iako čitatelj može pretpostaviti da glavni junak proživljava stanovitu krizu identiteta, Dinko nije realiziran kao lik rastrgan između dviju domovina: u Hrvatskoj mu je sve nekako nepoznato ili drukčije nego u Danskoj, koju je „osjećao kao svoju domovinu, dok je ovdje bio stranac“. Ali upravo zato što je ovdje stranac i što dolazi iz svijeta s nekim drukčijim kriterijima, njegov je pogled bistriji, a zapažanja oštrija. Zato su njegova čitanja karaktera, razotkrivanje licemjerja, suvremenih oblika alijenacije, destruktivnog djelovanja mladih, nemoralnih postupaka pojedinaca, prakse i ciljeva određenih udruga i njihovih predvodnika, opis masovne konzumerističke euforije i atmosfere lažnoga blještavila snažan kritički uvid u hrvatsku društvenu i političku zbilju.

Ta se stvarnost oblikuje različitim književnim praksama: opisom postupaka likova, verbalnim iznošenjem ideja za koje se zalažu, Dinkovim i Ivkinim reakcijama na njih (uglavnom unutarnjim komentarima). Česte su pripovjedačeve intervencije – osobito kad želi istaknuti iritantni nesklad riječi i ponašanja– u rasponu od ironije do groteske, kadšto i s karikaturalnim izobličenjima fizičkog izgleda lika. Na svom putu protagonisti se susreću s različitim ljudima počevši od onih koji izbjegavaju odgovornost (roditeljsku, društvenu, etičku), preko manipulatora pa do onih koji se ne birajući sredstva žele nametnuti društvu. Tako se sredovječna intelektualka satima sklanja u knjižnicu zanemarujući svoju problematičnu djecu; sukob nogometnih navijača oko Kvatrića podsjeća Dinka na „dokumentarne snimke o ratu u ovim našim krajevima“; jedan od vođa najekstremnijih razbijačkih skupina odlazi „na instrukcije“ poznatom sociologu sklonom manipuliranju; agresivna ekološka aktivistica prisilila je svoga psa i mačku na vegetarijansku hranu, a sve one koji se ne slažu s njezinim idejama i metodama naziva zločincima i „bacila bi ih u zatvor“ jer se „drugima miješaju u život“; ateistička udruga priprema protestnu „paradu ateizma“, itd.

Središnji motiv ove proze – slika za kojom se traga i koja stalno pokreće radnju – važna je za roman i zbog toga što reprezentira elemente njegove fantastike. Tih elemenata nema mnogo: neobične sposobnosti iscjelitelja Žunića i motorista Svetina, kurira koji pomaže Dinku u kritičnim situacijama; Josipov rimski novčić koji ima tajnovitu moć, kao što i pronađeni okvir slike ima neka „osobita svojstva“; činjenica da je svaka nova zagrebačka adresa koju traže redovito zapadno od prethodne, kao i izgubljena slika (izgubljeni raj?) koja je prikazivala dvorište s nakrivljenim plotom i golemim, tajanstvenim stablom lipe ispod čije je zelene krošnje bila mala sirotinjska kuća. Njegova se fantazija ostvarila u zbilji: na samu kraju romana Dinko i Ivka u jednom dijelu Vukovara spaze prizor identičan onome sa slike.